“Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili.” (Matej 4,11)
Nakon vožnje od skoro 600 kilometara na sjever od Bangkoka stigao sam u Lampang, treći po veličini grad u sjevernom Tajlandu. U vrijeme zalaska sunca sreo sam se s trojicom naših literarnih evanđelista koji su tu radili. Jedan od njih je rekao: “Gospodine, tijekom prošlog tjedna prodali smo samo tri knjige.” Pozvao sam ove literarne evanđeliste da mi priđu bliže i zatim smo se pognutih glava pomolili. Tražio sam od Boga hrabrost i Njegov blagoslov. Skupina je bila ohrabrena i mi smo počeli dijeliti besplatnu literaturu. Do dvadeset sati imali smo već lijep broj potpisanih narudžbenica za knjige.
Tijekom jutarnjeg bogoslužja sljedećeg dana upitao sam ih imaju li neka posebna opterećenja tijekom rada u ovoj pokrajini. Spominjali su neke manje probleme, ali sam osjetio da bih ih trebao podsjetiti na zadivljujuću službu anđela.
Pročitao sam im ovaj citat: “Mi bismo trebali bolje razumjeti zadaću anđela. Bilo bi dobro zapamtiti da nebeska bića surađuju sa svakim istinskim Božjim djetetom.” (Ellen G. White, Djela apostolska, str. 97) Podsjetio sam ih da nisu sami kad kolportiraju za Gospodina.
Bog nam je na poseban način ilustrirao tu činjenicu tijekom trećeg dana našeg putovanja natrag u Bangkok. Nas četvorica smo zastali u jednom restoranu zbog ručka. Restoran je imao niz jednostavnih nadstrešnica u blizini glavne zgrade i mi smo na otvorenom prostoru jeli pod jednom od tih nadstrešnica.
Zauzeli smo mjesta za stolom, a konobar je ubrzo došao i stavio pet čaša vode na stol. Zatim se vratio s petom drvenom stolicom i postavio je pokraj mene. Bilo nas je četvorica, a za stolom je bilo pet stolica i pet čaša vode. Gledali smo jedni druge. Možda je tu netko koga ne vidimo? razmišljali smo. Zaključio sam da ako isti konobar donese pet tanjura riže umjesto četiri, možemo biti sasvim sigurni da je s nama anđeo. I, naravno, konobar nam je donio pet tanjura riže. Jedan literarni evanđelist je rekao: “Gospodine, ispričali ste nam nekoliko iskustava o anđelima koji su pratili literarne evanđeliste, a sada je Bog potvrdio tu životnu stvarnost pred nama.”
Vozili smo se prema Bangkoku s radošću u srcu. Sve njihove brige i opterećenja su nestali. Otpjevali smo nekoliko pjesama proslavljajući Božju dobrotu. Prošaptao sam molitvu zahvalnosti što su ovi literarni evanđelisti napokon iskusili radost i utjehu stvarnosti Božjih obećanja, što oni koji vrijedno rade za Njega mogu biti sigurni da ih svuda prate anđeli.
Demetrio Taotao, Tajland