Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem pošto smo očistili srca od zle savjesti i oprali tijelo čistom vodom.” (Hebrejima 10,22)
Nama je potrebna stalno prisutna, svesrdna ovisnost o Božjem Sinu za spasenje, za svu mudrost i duhovne utjecaje. Ako ne bude mnogo više ljubavi prema Bogu i čovjeku, ako ne budemo neprestano ovisili o Kristovoj obnoviteljskoj, posvećujućoj milosti koja treba izvršiti preobrazbu karaktera božanskom promjenom u srcu, što će se ogledati u riječima, duhu i djelovanju, mi ćemo doživjeti neuspjeh u svojem radu. …
Potrebno nam je više vjere, daleko manje povjerenja i sigurnosti u ono što sami možemo učiniti, i daleko veće povjerenje u ono što Gospodin želi učiniti za svakoga od nas ako Mu pripremimo put. Potrebna nam je, o, toliko više nego što je sad imamo, čežnja duše za prisnim zajedništvom s Bogom! Trebamo Mu se najusrdnije moliti. Ako potražite Gospodina Boga svojega, naći ćete Ga kad Ga potražite svim srcem svojim i svom dušom svojom (vidi Ponovljeni zakon 4,29; Jeremija 29,13). …
Trebali bismo njegovati veliku želju za obilnim blagoslovima i dubokom ispunjenošću. Međutim, to neće biti moguće sve dok budemo tako zadovoljni sobom, dok budemo imali tako mlaku ljubav prema Bogu i tako malo Kristove ljubavi prema svojoj braći. Kad srce bude ispražnjeno od sebe, ta praznina bit će ispunjena Kristovom puninom. Neka se duša manje bavi poslovnim pitanjima. Neka se daleko manje oslanja na mudrost koja se odlikuje više ljudskim nego božanskim svojstvima. Hvala upućena bilo kojem ljudskom biću, bilo riječima ili djelima, uvreda je za Boga. Pa ipak, Bog će pohvaliti svakog pojedinca koji Njegove zapovijedi drži u istini i pravdi. Ljudski je pokloniti povjerenje čovjeku, ali te iste osobe ne hodaju tako odlučno kao da vide Onoga koji je nevidljiv. …
Bog prepoznaje potrebe duše. Međutim, naš narod pred kojim je otvorena velika riznica Božje riječi, to ne shvaća. Samopouzdanje i samodovoljnost tako nagrizaju dušu muljem i sebičnošću svjetovnosti da uzvišenost onoga što je od vječnog interesa tek neznatno uzburka ljudsko srce. …
Trebamo, dakle, sezati k Bogu, ne … tu i tamo, već sa stalnom usrdnošću, izlijevanjem srca i s poniznošću duše pred Bogom. Božji narod mora ući u prijemnu dvoranu Svevišnjega. … Bog zna da vam je potreban i ako tražite, primit ćete pomoć u kušnji i nevolji. Vaše molbe, upućene samo Bogu koji ispituje srca, On će čuti i uslišati. (Letter 45, 15. studenoga 1897. — “A. G. Daniellsu i mojoj braći propovjednicima i crkvi u Melbourneu”)