““Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.”“ (Rimljanima 3,31)
Vjera nije sredstvo za smirenje, već poticaj. Gledanje na Golgotu neće vam umiriti dušu zaključkom kako ne morate ispunjavati svoje dužnosti, već će proizvesti djelotvornu vjeru koja će čistiti dušu od svake sebičnosti. (RH, 24. siječnja 1893.)
Vjera u Krista koja spašava dušu nije ono što mnogi predočavaju tim pojmom. ““Vjeruj, vjeruj,”“ govore oni, ““samo vjeruj u Krista i bit ćeš spašen. To je sve što ti je potrebno.”“ I dok se istinska vjera u potpunosti uzda u Krista za spasenje, ona vodi i do savršenog sklada s Božjim zakonom. (6BC 1073)
Postoje dvije pogreške kojih se Božja djeca — posebno ona koja su tek povjerovala u Njegovu milost — posebno trebaju čuvati. Prva … je u oslanjanju na vlastita djela, ukazivanje povjerenja onome što sama mogu učiniti kako bi se uskladila s Bogom. Onaj koji pokušava postati svet svojim vlastitim djelima u skladu sa Zakonom, pokušava nemoguće. … Samo nas Kristova milost po vjeri može učiniti svetima.
Suprotna je i ne manje opasna zabluda da vjera u Krista oslobađa čovjeka od držanja Božjeg zakona i da, budući da smo samo vjerom postali zajedničari u Kristovoj milosti, naša djela nemaju nikakve veze s našim otkupljenjem.
Primijetite ovdje vrlo važnu napomenu da poslušnost sada nije samo izvanjska suglasnost, već služba iz ljubavi. Božji zakon je izraz Njegove naravi, u njemu su utjelovljena načela velike ljubavi i stoga temelj Njegove vladavine na Nebu i na Zemlji. … Umjesto da smo njome oslobođeni od poslušnosti, tom vjerom, i samo vjerom, učinjeni smo zajedničarima Kristove milosti, a ona nam omogućava da budemo poslušni. (SC 59—61)
Kao što je Isus bio u ljudskoj naravi, tako Bog želi da Njegovi sljedbenici budu u Njegovoj. Uz Njegovu silu mi trebamo živjeti čistim i plemenitim životom, kako je i On živio. (Put u bolji život, str. 96)