Krscanska psihologija

Umjetnost komunikacije u braku i obitelji

Komunikacija (lat. communicatio: priopćivanje, razgovor) je postupak razmjene informacija pomoću dogovorenog sustava znakova, odnosno postupak slanja informacija o sebi ili nekom drugom, najčešće jezičnim sredstvima. Riječ komunikacija doslovno znači: podijeliti, učiniti nešto općim ili zajedničkim. Komunikacija se obično opisuje prema tri glavne dimenzije: sadržaju, formi i cilju. Sadržaj komunikacije i forma kreiraju poruke koje se šalju prema cilju. (Wikipedia)

Postoje razne vrste komunikacija: verbalne i neverbalne, interpersonalne i skupne, zatim javne i međukulturalne.

Budući da govorimo o braku i obitelji, zadržat ćemo se na tom području komunikacije. To znači da ćemo govoriti o interpersonalnoj komunikaciji koja uključuje verbalno i neverbalno izražavanje.

Interpersonalna komunikacija je postupak komuniciranja između dvoje ljudi.

Živjeti u braku je izazov, ali i prednost. U braku se provjerava naša ljubav, darežljivost, nesebičnost, strpljivost, taktičnost, naš odnos prema novcu, sposobnost planiranja, radišnost, vjernost, moralnost, poštenje, spremnost na praštanje, velikodušnost i svakako vještina priopćivanja. Svakoj od tih vrlina bi se moglo posvetiti toliko prostora da bi se mogao napisati cijeli članak. Ovom prigodom zadržat ću se na ovoj posljednjoj vještini — vještini dobre komunikacije. Mnogi nesporazumi i problemi u obiteljima mogli bi se izbjeći kad bi međusobna komunikacija bila kvalitetna. Dakle, za dobro ozračje u obitelji ključna je dobra komunikacija između svih članova.

Komunikacija je, dakle, verbalna i neverbalna razmjena informacija — riječima (govorom) ili na drugi način, a to može biti pisanjem, gestama, mimikom i govorom tijela.

Važno je znati što, kad i kako reći ono što želimo. Svaki od tih načina može biti snažno prenošenja osjećaja i stavova prema nečemu i nekome. Važno je obratiti pozornost na naše reakcije prema drugoj osobi, jer one govore kako se osjećamo, što mislimo i koliko cijenimo svojeg sugovornika ili sugovornicu. Treba imati na umu da naš način komuniciranja izražava i naše osjećaje, unutarnje stanje i odrazuje naš temperament i naš karakter.

Od toga kako komuniciramo i koje poruke šaljemo svojem bračnom drugu, djetetu ili kome drugome ovisi kakav ćemo rezultat postići u odnosu na cilj koji imamo.

Umjetnost prave komunikacije ima tri ključna elementa na koje moramo obratiti svu svoju pozornost ako želimo ostvariti cilj.

Prvo, ključno je da pazimo na ono ŠTO govorimo. Poznata je narodna izreka “Ispeci pa reci” ili, u prijevodu: Dobro promisli prije nego što nešto kažeš. Ima jedan zanimljiv redak na tu temu u Bibliji: “Ima tko govori nepromišljeno, kao da mačem probada, a jezik je mudrih lijek.” (Izreke 12,18) Koliko smo puta nešto rekli, i onda brzo požalili i zaželjeli da to nismo nikad izgovorili. “Izgovorena riječ i ispaljen metak se ne mogu vratiti”, još je jedna izreka koja upozorava na važnost da dobro promislimo prije nego što nešto kažemo. To je zato što naše riječi prenose naše poruke, izražavaju naše stavove i naš odnos prema nekome i nečemu. Proste i prostačke riječi ne bi smjele nikada izići iz naših usta. One su poput smeća kojeg, ako ih se u našem govoru ima, moramo pod hitno riješiti. Nije to samo zbog djece koja nas možda slušaju, nego i zbog naše osobne kulture govora i lijepog i odgovornog ponašanja. Zbog nepromišljenih riječi smo mnogo puta nekoga povrijedili, omalovažili ili ponizili, pa smo se našli u neugodnosti i morali se ispričati i pokušali popraviti štetu koju smo nanijeli sebi i drugima zbog onoga što smo izgovorili. Bila je to loša verbalna komunikacija.

Drugo, u verbalnoj komunikaciji je jako važno ne samo što govorimo, nego i kako govorimo. To prije svega uključuje ton kojim govorimo. Tonom kojim govorimo mi šaljemo poruku koja može biti jača od samih riječi. Ton glasa, spuštanje ili podizanje glasa, ubrzani ili usporeni govor, naglašavanje pojedinih riječi, umetnute stanke i slično služe nam za ostvarivanje svih navedenih funkcija kojima služi neverbalno izražavanje.

Ton može biti izraz ljutnje ako, primjerice, vičemo, ili znak negodovanja ako govorimo glasnije od uobičajenog. Ton može izražavati nestrpljenje, ironiju, otresitost i bahatost.

Isto je tako važno koje riječi posebno naglašavamo, čime pokazujemo što nam je važno ili važnije od ostalog izgovorenog. Dakle, ako želimo uspostaviti dobru komunikaciju, vrlo je važno da pripazimo na ton kojim govorimo, jer on može nadjačati i sam značaj riječi, i to uglavnom u negativnom smislu, što nam vjerojatno nije cilj.

Nadalje, važno je kako se u raspravi koristimo činjenicama i kako ih argumentiramo. Možemo njima manipulirati i upotrebljavati ih suprotno onome što one doista same po sebi govore.

Nedavno smo čuli da se u politici počeo koristiti izraz “alternativna istina”, što bi značilo da istina ima svoju inačicu, to jest da postoji više nego jedna istina o istom pitanju. Takva teza je opasna, jer bi to značilo da zapravo istina niti ne postoji. Drugo je što možda svatko gleda stvari iz svoje perspektive, pa mi onda kažemo da svatko ima svoju istinu. Ali to ne znači da stvarno ima više istina o nečemu, nego da zbog različitog osobnog iskustva i tumačenja činjenica svatko ima svoju “priču”, to jest gledište, pa je moguće da su donekle obje strane u pravu, ali i u krivu. Zato je neizmjerno važno da u raspravi uvijek iznosimo samo istinu, a dokaze objektivno i pošteno. Takav pristup će nam pomoći da nas sugovornici slušaju pozorno i da pokušaju razumjeti što želimo reći, čak i ako se s nama ne slažu. Izvrtanje ili manipuliranje činjenicama iritira drugu stranu i vodi komunikaciju i odnose u krivom smjeru, što obično završava neuspjehom i narušenim odnosima. U konačnici je vrlo važno da shvatimo da naše riječi mogu biti ubojite i da njima poput snajperista pogađamo mete, ali isto tako one mogu biti lijek za odnose i dušu. Mi odlučujemo kako ćemo ih koristiti, a to ovisi o cilju koji imamo; “ubiti” ili “izliječiti” ranjene međuljudske odnose.

Najbolji savjet nalazimo u Bibliji: “Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo ona koja je dobra, da … izgrađuje druge.” (Efežanima 4,29)

U Izrekama 15,4 stoji: “Blag je jezik drvo života, a izopačenost njegova slama duh.” Kao što voda može oživiti žedno drvo, tako blage i umirujuće riječi mogu podignuti duh onima kojima su upućene, odnosno mogu pozitivno djelovati na njih. Nasuprot tome, ružne riječi i izopačen jezik mogu drugima slomiti duh. Da, uistinu, naše riječi mogu drugima i nanijeti, i izliječiti rane.

Neverbalna komunikacija govori više od riječi, i zato je jako važna, a mi je najčešće koristimo nesvjesno. To mogu biti pokreti rukama, glavom, izraz lica i pogled, što se obično naziva govorom tijela. Kakve poruke šalje naš govor tijela? Način na koji sjedimo i slušamo ili govorimo je jako važan. On na vidljiv način izražava naš stav, kojim podupiremo ono što govorimo. Nekad naša neverbalna komunikacija može govoriti više od riječi. Može izražavati bahatost, želju za vladanjem prilikom i sugovornikom, pa čak i podcjenjivanje sugovornika. Iako je ona popratni čimbenik u našem govoru i uglavnom naša nesvjesna reakcija, ako smo svjesni svojeg govora tijela, mi možemo neke neprimjerene reakcije svjesno nadzirati i tako paziti da svojem sugovorniku ili sugovornici ne šaljemo neželjene poruke.

Izgled — odjeća koju imamo na sebi, frizura i stil služe nam za samopredstavljanje. Oni pokazuju kako doživljavamo sebe i kako bismo voljeli da nas i drugi vide. Svojim oblačenjem šaljemo određene poruke. Svečanom i primjerenom odjećom izražavamo svoje poštovanje prema određenoj osobi (prijam kod predsjednika ili dolazak na proslave i važne svečanosti) ili mjestu (crkva, kazalište…) Isto tako, i neprimjerenim izgledom šaljemo određene poruke, koje mogu biti nepoštivanje osobe, mjesta ili događaja.

U današnjem društvu se često govori o odjeći koja je “seksi”, što je nekima jako važno, pa često čujemo kako je nešto: “Lijepo, ali nije dovoljno seksi”, ili: “U ovoj haljini baš izgledaš seksi”. Ponekad se pitam: Baš bih volio čuti objašnjenje što točno znači to — “seksi”? Dakle, šalju se određene poruke, a kakve i kome? Jako je važno da se kod izbora odjeće pitamo koju poruku svojim oblačenjem želim poslati i koji mi je cilj?

Šutnja je također jedan oblik komunikacije, i ona također može biti glasnija od riječi. Šutnja može značiti zanemarivanje sugovornika, izbjegavanje odgovora, tiho priznanje pogreške ili krivnje, ili pak namjeran pokušaj da nekoga zavedemo na krivi trag. Jednostavno ga puštamo da nagađa što je istina, a nama možda odgovara da se skrivamo iza šutnje. Znamo da se okrivljene osobe nerijetko brane šutnjom, kako ne bi rekle nešto čime bi se mogle teretiti i dovesti u još teži položaj.

U nekim prigodama šutnja je zlato, kako se u narodu kaže. Ima trenutaka kad je mnogo mudrije šutjeti, jer bilo što da kažemo, može izazvati negativne reakcije s druge strane, preliti čašu strpljenja kod nekoga i izazvati ljutnju. Zato je bolje sačekati sretniji trenutak pa reći ono što treba. Velika je mudrost znati kad govoriti, a kada šutjeti.

Istraživanja upozoravaju na važnost neverbalne komunikacije: slušatelj pamti deset posto onog što se govori, četrdeset posto kako se govori, a pedeset posto odnosi se na dojam koji ostavlja govornik.

Jedno drugo istraživanje pokazalo je kako je čak devedeset i tri posto komunikacije neverbalno! Od ukupne poruke na sadržaj otpada sedam posto (same riječi), trideset i osam posto na glas (naglasak, ritam, glasnoću…) i pedeset pet posto na neverbalne poruke (izraz lica, mimika, kontakt očima, stav tijela, gestikulacija…).

Treće važno načelo u interpersonalnoj komunikaciji jest da, osim o onom što govorimo, vodimo računa i kako govorimo, a važno je pripaziti kada je pravi trenutak da nešto kažemo. Tu svi često griješimo. Velika je mudrost reći pravu stvar u pravo vrijeme, kao što je velika pogreška reći to isto u krivo vrijeme. Primjerice, kad je netko jako uzrujan i pod velikim pritiskom, tada nije mudro dijeliti lekcije kako bi se trebao ili ne bi trebao ponašati, jer osoba nije sposobna usredotočeno slušati niti primijeniti savjete koji su možda i korisni i dobri. U takvim okolnostima svaki savjet može imati suprotan učinak. Treba prepoznati trenutak kad nešto reći, a kad je najbolje ništa ne reći.

Dakle, za kvalitetne odnose u braku i obitelji, ali i u društvu, važno je znati kvalitetno komunicirati. Tu spada i lijepo ponašanje u govoru, što uključuje birane ugodne riječi koje će biti melem za uši i dušu. Grube i oštre riječi stvaraju loše ozračje i odbijaju sugovornika. Riječi poput: “Govoriš gluposti, ne lupetaj, pričaš bez veze” i slično, jesu riječi koje ne spadaju u dobru komunikaciju i ne bismo ih smjeli koristiti u priopćivanju. Isto je tako bolje reći: “Dopusti da kažem”, umjesto: “Ne upadaj mi u riječ”. Umjesto riječi: “Lažeš”, mnogo je ljepše reći: “Nisam siguran da je baš tako bilo.” Također, riječi poput: uvijek i nikad mogu iritirati sugovornika ili sugovornicu. Primjerice: “Uvijek kasniš”, ili: “Nikad nisi na vrijeme, nikad nisi točan”. Umjesto toga je bolje reći: “Često ti se događa da kasniš”, ili “Potrudi se da ne kasniš”, “Potrudi se da stigneš na vrijeme”. Takvim blažim izrazima postići ćemo da nas osobe čuju i da ih ne izazivamo, pa ima velikih izgleda da postignemo cilj.

Dobra komunikacija uvijek podrazumijeva pozitivan pristup, lijepe i ugodne riječi koje mogu potaknuti i ohrabriti ljudski duh i djelovati kao melem. Svi smo čuli za poslovicu: “Lijepa riječ i željezna vrata otvara”, i mislim da se s njom ne možemo ne složiti. Zanimljiva je i ova izreka zapisana u Bibliji: “Blag odgovor utišava gnjev, a oštra riječ izaziva srdžbu.” (Izreke 15,1) Eto, zasad je dosta bilo teorije; idemo to pokušati provesti u svakodnevnoj komunikaciji. Sretno!

Dr. sc. Miroslav Didara

Podijeli