“S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.” (Job 22,21)
Ljubav prema Bogu treba nas navesti da uživamo u poznavanju i vršenju Njegove volje. Tako svakog dana bivamo sve bolje pripremljeni da postanemo pobjednici, primjer sile nebeske milosti kojom ona uzdiže i oplemenjuje ljudska bića. Krist je kušan u svemu kao i mi, a ipak je pobijedio. Danas On čeka kako bi odgovorio na usrdne molbe svoje djece za milost koja će ih osposobiti da pobijede.
Budite ljubazni prema onima s kojima dolazite u dodir i tako ćete pokazati ljubaznost i prema Bogu. Hvalite Ga za Njegovu dobrotu i tako ćete biti Njegovi svjedoci i pripremiti se za društvo anđela. Vi se na ovom svijetu učite vladati u Kristovoj obitelji na Nebu.
Ne gubite vrijeme, upoznajte se što prije s načelima koja Božja djeca moraju slijediti. Mi smo ovdje da bismo oponašali Kristov karakter, da bismo se upoznali s Njegovom blagošću, s Njegovom poniznošću. To će nam donijeti izvještaj koji glasi: “I u njemu ste ispunjeni.” (Kološanima 2,10 — Šarić) Ustrajnošću, ljubaznošću, trpljenjem trebamo pokazati da nismo od svijeta, da iz dana u dan svladavamo pouke koje će nas osposobiti da stupimo u uzvišeniju školu.
Kad Božji otkupljenici budu pozvani na Nebo, oni neće ostaviti za sobom ono što su postigli u ovom životu promatrajući Krista. Nastavit će tamo gdje su stali, učeći sve više i više o Bogu. Oni će svoja duhovna dostignuća ponijeti u nebeske dvorove ne ostavljajući na ovom svijetu ništa što je nebeskog podrijetla. Kad se otvore nebeske knjige, svakom pobjedniku bit će dodijeljena nagrada i mjesto na Nebu, u skladu s napretkom koji je ostvario u ovom životu.
Svakidašnje osvjedočenje o potrebi da ih Duh Sveti nauči dobrom i pravednom putu, navodi sinove i kćeri Božje da ustraju u djelu pobjeđivanja. Nikakvo lažno djelo ne ulazi u njihovu službu. Oni svakog dana uviđaju da se moraju do kraja držati pouzdanja koje su imali na početku (vidi Hebrejima 3,14). Kad netko skrene s pravog puta, Duh Sveti ga, djelujući na njegov um, navodi da prizna pogrešku kako bi i drugi bili opomenuti da ne čine isto. Nitko ne treba smatrati svoj položaj tako uzvišenim da bi ga to spriječilo da prizna svoje pogreške zbog straha da će ga drugi zbog toga manje cijeniti. …
Čovjek nikad … ne bi trebao biti previše ponosan da prizna: “Pogriješio sam.” Najmanje što može učiniti nakon što je sagriješio jest da pokaže žalost i kajanje. Ljude koji tako čine Bog će cijeniti bez obzira na to što prave pogreške. (Manuscript 31, 22. kolovoza 1903. — “Pouke iz trećeg poglavlja Prve Ivanove poslanice”)