Zapravo, obraćala sam im tako malo pozornosti da se sjećam samo nekoliko propovijedi. Ali, ipak postoji jedna. Bila je to propovijed koju je propovijedao John Loor, tadašnji predsjednik konferencije Indiana. Ona nije bila posebno dramatična ili zabavna, a ja se ne sjećam biblijskog retka. Ali glavnu misao, tako duboku i jednostavnu, nikada nisam zaboravila.
Glavna misao? Ključ za uspješan život je uravnoteženost. To je to. To je sve. Uravnoteženost.
Propovjednik je bio u pravu
Kad promatram život u godinama nakon te propovijedi, shvaćam da je on bio u pravu. Život ovisi o uravnoteženosti. Ako možemo naći i održati tu ravnotežu u našim životima, mi ćemo dobro proći. Bez obzira kakvu je mudrost Bog upotrijebio kada je stvarao svijet, On ga je stvorio imajući na umu uravnoteženost. Nije važno govorimo li o tijelu, tjelesnom zdravlju, okolišu ili međuljudskim odnosima – uravnoteženost, onakva kakvu je Bog stvorio, važan je koncept. Svako zvanje, zapravo, ima svoj žargon u uravnoteženosti: biolozi ga nazivaju homeostaza, psiholozi obiteljski sustavi. Ravnoteža je ključ.
Upravo ove ravnoteže uzrokuju kraj naših odnosa, jer premda su nas one u početku privlačile, one nas sada opterećuju. što je naš bračni drug više na jednoj strani nekog spornog pitanja, da bismo održali ravnotežu, mi smo prisiljeni biti na drugoj strani. Mi ne shvaćamo da će oni, ako im se počnemo približavati, održavati ravnotežu tako što će se približiti nama.
Naše osobno i interpersonalno zdravlje zapada u veliku nevolju kad se ne poštuju načela uravnoteženosti. Postoji uvijek ravnoteža između slušanja i govorenja, između iznošenja mišljenja i prihvaćanja mišljenja, između osobnih i potreba drugih ljudi, između naših glava i srca, između naših misli i osjećaja, između poštovanja sebe i poštovanja drugih… I popis se nastavlja.
Uzmite komunikaciju kao primjer. Neki ljudi misle da oni pokazuju sigurnost “kad zastupaju svoja prava”. Kad povrijede koga drugog, oni uzvraćaju: “Ja sam samo izražavao svoje osjećaje?” Drugi ljudi nikada ne kažu ništa zbog straha da nekoga ne ožaloste ili uvrijede. Oni osobno podnose bol tako d aga ne moraju nanijeti nekome drugome. Nijedan pristup nije uravnotežen. Jednog možemo nazvati agresivnim, a drugog pasivnim. Svaki put kad se suočimo s neugodnim problemom u komuniciranju, trebamo se pitati poštujemo li druge osobe onoliko koliko poštujemo sebe i obratno. Dobra komunikacija uvijek koristi ovu uravnoteženost.
Ravnoteža je također važan koncept za Crkvu kao što je naša. Premda postoje perfekcionistički, promišljeni, logični, racionalni, odlučni, jaki adventisti koji se drže pravila, među nama postoje također i oni koji vole šalu, skloni su promjenama, koji vole ljude, lagodnost, iskustvene, emotivne vrste ljudi. Neke mjesne crkve s neuravnoteženošću jedne ili druge vrste možda doživljavaju bolne posljedice svoje neuravnoteženosti. Kad se to dogodi, trpi osobno iskustvo, međuljudski odnosi i poslanje Crkve.
Mi možemo ispitati širu sjevernoameričku kulturu s obzirom na uravnoteženost. Mi smo osnovali i razvili kontinent utemeljen na individualnosti. Mi ostavljamo djecu u školama s cjelodnevnim boravkom ili ih šaljemo u škole čim je moguće. Ili mi možda koristimo televiziju ili video tako da imamo vremena obavljati svoje vlastite poslove. Naša će se djeca možda osvetiti tako što će nas smjestiti u staračke domove ili se odseliti nekamo gdje će moći raditi ono što žele. Zajedništvo se potpuno gubi u korist individualnosti.
Druge kulture čine upravo suprotno. Prioriteti obitelji su tako važni da nadzor pojedinca nad njezinim ili njegovim životom gotovo da i ne postoji. Iako pretjerujem da bih naglasila ovu misao, uvijek postoji potreba za ravnotežom između obitelji i pojedinca.
Pronalaženje ravnoteže
Mada je koncept uravnoteženosti razmjerno jednostavan, teško ga je naći. Svima bi nama bilo daleko bolje kad bismo proveli više vremena u njegovu traženju. Ali, srećom za nas, neuravnoteženost obično ne prolazi nezamijećena – upropašteni međuljudski odnosi, loše zdravlje, depresija, tjeskoba, kronični umor, glavobolja i mnoge druge bolesti.
Kad nas je Bog stvorio uravnotežene, On je u svojoj milosti stvorio i zvona za uzbunu koja se oglašavaju kad smo neuravnoteženi. Ključ je u prepoznavanju zvona za uzbunu i otkrivanju razloga za njihovo oglašavanje. To što smo kronično umorni ne znači da trebamo više sna. Možda to znači da nam je potrebno više ravnoteže između služenja drugima i sebi. Vjerojatno bi bilo dobro zastati i preispitati svoj život i neuravnoteženosti koje postoje prije no što posegnemo za aspirinom, obrascima za rastavu braka, jastukom ili kvakom na izlaznim vratima crkve.
Kad sam ispitala svoje simptome, saznala sam da sam bila ozbiljna, napeta, perfekcionistička radoholičarka koja je često bila depresivna i umorna. Kad sam počela ispitivati razloge, otkrila sam da nemam ravnotežu između rada i opuštanja, vremena za sebe i druge, da nisam znala kada treba postizati ciljeve, a kada se opuštati. Premda je promjena bila spora i teška, bila je vrijedna.
Bez obzira brinemo li se za svoja tijela, okoliš, međuljudske odnose ili Crkvu, život ovisi o uravnoteženosti. Pozivam vas da provedete neko vrijeme razmišljajući o područjima svojega života koja su možda neuravnotežena. Uvidjet ćete da je to plodan pokušaj. Pozivam vas da živite uravnotežen život i vidjet ćete kako se živi uspješno.
Naravno, ne trebate biti znanstvenik da biste sve ovo shvatili. Moja dvogodišnja kćerka zna da bez uravnoteženosti klackanje nije zabavno. A nije ni život. Međutim, bez obzira zna li moja kćerka sve o klackanju i je li naučila pouku o uravnoteženosti, dajte mi oko dvadeset godina i ja ću mahati kažiprstom. I samo da iznesem svoje mišljenje i ja ću reći: “Ako postoji jedna stvar koju sam te učila…” Hvala, mama. Hvala, pastore Loor.
Prof. dr. Carole B. Anderson
(preuzeto iz časopisa Pregled, 6/1999, Zagreb)