Kad govorimo o Uskrsu u širem smislu riječi, obično podrazumijevamo dva pojma: Uskrs kao blagdan, i uskrsnuće od mrtvih kao temeljno kršćansko vjerovanje.
Blagdan Uskrsa
Uskrs, grčki i latinski Pascha, glavni je blagdan kršćanske crkve, kojim se proslavlja uskrsnuće Isusa Krista trećeg dana nakon raspeća. Najstarije posvjedočeno obilježavanje uskrsnog slavlja potječe iz drugog stoljeća. Postoji mogućnost da se obilježavanje pojavilo i ranije, ali poznato je da prvi kršćani nisu slavili Uskrs kao blagdan. Engleska riječ za uskrs, Easter, koja je usporednica s njemačkom riječju Ostern, neizvjesnog je podrijetla. Jedno stajalište, koje je u osmom stoljeću opisao benediktinski redovnik Bede, bilo je da ta riječ potječe od imena anglosaksonske božice proljeća i plodnosti Eostreae. Ipak, s obzirom na odlučnost kršćana da se bore protiv poganstva, ovo ostaje samo pretpostavka.
Danas postoji široko rasprostranjeno mišljenje da ta riječ potječe od kršćanskog opisa uskrsnuća u albisu, što na latinskom predstavlja množinu od riječi alba (zora), što se povezuje sa riječju eostarum u staronjemačkom jeziku, riječju koja je prethodnik suvremenog njemačkog i engleskog izraza. Hebrejski izraz pesa’h, slično kao i grčki πάσχα ili latinski pascha (“proći pored”) daju korijen i za Pâques, francusku riječ za Uskrs.
Liturgija, datum i običaji
U kršćanskom kalendaru Uskrs slijedi nakon korizme, razdoblja pripreme od četrdeset dana uoči Uskrsa, koja tradicionalno obuhvaća djela pokore i posta. Uskrsu prethodi Veliki tjedan, što uključuje Veliki četvrtak, obilježavanje Isusove posljednje večere s učenicima; Veliki petak, dan raspeća; i Veliku subotu, prijelaz između raspeća i uskrsnuća. Godine 1955. Rimokatolička crkva postavila je vrijeme za vazmeno bdjenje od oko dvadeset i dva sata i proslavu nakon ponoći. U pravoslavnim tradicijama bdjenje je i dalje važan liturgijski događaj, što je u protestantskim crkvama manje zastupljeno. Luteranska i Anglikanska crkva održavaju svojevrsna bogoslužja preduskrsnog bdjenja. Utvrđivanje datuma na koji bi se Isusovo uskrsnuće trebalo slaviti izazivalo je veliku razliku u mišljenjima, pa se istočni i zapadni datum i danas razlikuju. Ovaj spor nije riješen do osmog stoljeća. U Maloj Aziji kršćani su svetkovali dan raspeća na isti dan kad su Židovi slavili Pashu, u travnju, to jest 14. nisana po židovskom kalendaru. Uskrsnuće se slavilo dva dana kasnije, 16. travnja, bez obzira na dan u tjednu.
Na Zapadu se uskrs slavio isključivo prve nedjelje nakon četrnaestog dana židovskog mjeseca nisana. Na saboru u Niceji, 325. godine, odlučeno je da Uskrs treba slaviti prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca (uštapa). Uskrs, dakle, može pasti na bilo koju nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja. Pravoslavne crkve koriste izračun po gregorijanskom kalendaru, pa se tako pravoslavni Uskrs obično slavi kasnije od protestantskog i rimokatoličkog. Štoviše, pravoslavna tradicija zabranjuje proslavljanje Uskrsa prije ili u isto vrijeme u kojem se slavi židovska Pasha.
U dvadesetom stoljeću bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja da se utvrdi točan datum za Uskrs. Početkom dvadeset i prvog stoljeća, raspravama između vođa Pravoslavne, Sirijske pravoslavne, Koptske, Anglikanske i Rimokatoličke crkve opet se pokušao pronaći određeni datum, ali je sporazum i dalje ostao nedostižan (Encyclopedia Britannica, Easter).
Uz blagdan Uskrsa vezane su mnoge predaje, od kojih neke imaju malo veze s kršćanskim slavljem Isusovog uskrsnuća, već više proizlaze iz narodnih običaja. Poput jaganjca kao žrtvene životinje u starom Izraelu, u antici su kršćani janjetinu stavljali pod oltar, blagoslivljali je i jeli na Uskrs. Od dvanaestog stoljeća kraj korizme je označio uskrsno slavlje uz jaja, šunku, sir, kruh i kolače blagoslovljene za tu prigodu. Korištenje oslikanih i ukrašenih jaja, to jest pisanica, prvi je put zabilježeno u trinaestom stoljeću. Crkva je ispočetka zabranjivala jedenje jaja, ona su se smjela ukrašavati samo u Velikom tjednu, a samo jaje postalo je simbol uskrsnuća. Kao što je Isus ustao iz groba, jaje je označavalo novi život koji izlazi iz njegove ljuske. U pravoslavnoj tradiciji jaja su bojana crvenom bojom, što je simboliziralo Isusovu krv prolivenu na križu.
Neki blagdan Uskrsa povezuju s kanaansko-feničanskom božicom plodnosti Aštartom, kojoj u drevnoj mezopotamskoj, odnosno babilonskoj religiji odgovara božica Ištar, iako za takvu tvrdnju ne postoje izravni dokazi.
Temeljno kršćansko vjerovanje
Nemoguće je ljudskim riječima izraziti važnost Isusovog uskrsnuća. To je zasigurno temelj kršćanstva kao religije. Nada svakog kršćanina za budućnost temelji se na uskrsnuću Isusa Krista i obećanju da Njegovo uskrsnuće jamči uskrsnuće i vječni život onima koji vjeruju u Njega. Kristov povratak u život nakon smrti na križu uvjerava kršćane da su Njegova obećanja vjerodostojna, i da svi koji Mu s pouzdanjem povjere svoj život mogu očekivati svoje uskrsnuće u vječni život. Za one koji su umrli u Kristu, ono će značiti povratak u život iz besvjesnog smrtnog sna. Za vjerne u Kristu, koji prigodom Njegovog povratka budu živi, ono će značiti preobrazbu za stanje besmrtnosti na Novoj zemlji, i novo proslavljeno tijelo bez podložnosti smrti (1. Korinćanima 15,42-44). Zli će uskrsnuti u odvojenom uskrsnuću da prime potpuno uništenje u drugoj smrti (Otkrivenje 20,5-10).
Učenje o uskrsnuću nalazimo u Starom i u Novom zavjetu. U Novom zavjetu su sve teološke misli o uskrsnuću vjernika tijesno povezane s uskrsnućem Isusa Krista. Ova izričita teološka veza toliko snažno prožima novozavjetna izlaganja, da zahtijeva razmatranje odvojeno od Starog zavjeta, u kojem posebna slika Kristovog uskrsnuća još nije bila poznata.
Stari zavjet i židovstvo
U Starom zavjetu postoji više opisa uskrsnuća, koji za razliku od novozavjetnih primjera još nisu bili u toj mjeri teološki definirani. Evo nekih jasnijih primjera.
Job 19,25-27. — Ovdje je jasno Jobovo uzdanje da će Bog biti njegov Izbavitelj čak i ako umre. Job očito pokazuje svoje uzdanje u Boga, čija će moć izbavljenja i obnove nadići njegove sadašnje nevolje i smrt. “Ja znadem dobro” izražava uvjerenje da će Job, nakon raspadanja njegove kože, vlastitim očima vidjeti svojega Izbavitelja.
Daniel 12,2. — Ovdje također nalazimo slikovito i sasvim određeno spomenuto uskrsnuće pojedinaca. “Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za život vječni, drugi za sramotu.” Ovdje, kao i u Otkrivenju, nalazimo dva uskrsnuća: jedno je uskrsnuće pravednih, a drugo zlih. Posljednja starozavjetna slika uskrsnuća mrtvih razlikuje se od popularnog vjerovanja u besmrtnost duše i nespojiva je s njim. Bilo kakav oblik teologije o zagrobnom životu nije bio zastupljen među temeljnim židovskim vjerovanjima, niti u starozavjetno doba, niti danas. U prilog tome navodim pouzdan izvor:
“Da duša nastavlja postojati nakon raspada tijela stvar je filozofske ili teološke spekulacije, a ne jednostavne vjere, te se stoga to nigdje izričito ne uči u Svetom pismu. Sve dok je duša zamišljena samo kao dah (nefesh, neshamah; usporedi anima), i nerazdvojno je povezana, ako ne i identificirana sa životnom krvlju (Postanak 4,11; Levitski zakonik 17,11), nijedna stvarna supstancija joj se nije mogla pripisati. Čim se duh ili dah Božji (nishmat ili ruaḥ yayyim), za koji se vjerovalo da drži tijelo i dušu zajedno — i u čovjeku i u zvijeri — vrati Bogu (Propovjednik 12,7; Job 34,14.15), biće bez života i svijesti silazi u Šeol (Job 14,21; Psalam 5,5). Zapravo, vječni život pripisuje se isključivo Bogu i nebeskim bićima koja ‘jedu od stabla života i žive zauvijek’ (Postanak 3,22); dok je čovjek protjeran iz Edenskog vrta bio lišen mogućnosti da jede hranu besmrtnosti.” (Kaufmann Kohler, Jewish Encyclopedia, Immortality of the Soul, “hasharat ha-nefesh”; “ḥayye ’olam”, Funk & Wagnalls, New York, 1906.).
Ipak, među židovima su se povremeno pojavljivale skupine koje su vjerovale u zagrobni život.
Jedna od njih su maimonidi, ili sljedbenici španjolskog filozofa Mosesa ben Maimona, koji je u dvanaestom stoljeću pod utjecajem grčke filozofije zagovarao izmijenjenu inačicu platonovog dualizma, takozvanu hisharut hanefesh dušu koja preživljava smrt. U novije vrijeme je i njemački filozof Moses Mendelssohn, predvodnik židovskog prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, pisao o besmrtnoj duši. Jedna od najpoznatijih skupina koja je vjerovala u zagrobni život bili su farizeji u prvom stoljeću, dakle u vrijeme Krista. Odraz njihovog vjerovanja, koje Isus kritizira s ironijom, imamo u usporedbi o bogatašu i siromašnom Lazaru u Evanđelju po Luki 16,19-31. Ovu usporedbu mnogi teolozi, nažalost, smatraju slikom stvarnosti, ne uviđajući parodiju koju Isus koristi upravo zbog farizejskog krivovjerja upućujući važnu poruku o promašenoj prilici. Da ovdje nije riječ o teologiji zagrobnog života, već o Isusovom korištenju ironije, očito je iz ovih nedosljednosti:
1. Usporedba ne govori dušama, niti o Nebu, već o živim tijelima nakon smrti.
2. Doslovan odlazak Lazara u “krilo Abrahamovo”.
3. Isus je već prije upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’” (Matej 3,9)
4. Između Abrahama i bogataša “zjapi golema provalija”, a oni se ipak gledaju i razgovaraju.
Novi zavjet
Sve novozavjetne misli o uskrsnuću vjernika izrastaju iz uskrsnuća Isusa Krista. Sam Isus je objavio da je On “uskrsnuće i život” (Ivan 11,25). No On se ne zaustavlja samo na objavi, već pokazuje svoju moć nad smrću kad uskrisuje Lazara od mrtvih. Čak ni ovo krunsko čudo ne jamči trajnu pobjedu nad smrću. Samo Njegovo vlastito uskrsnuće iz groba trećeg dana jamči da će pobjeda progutati smrt. Kristovo je uskrsnuće “prvijenac” (1. Korinćanima 15,20.23); On ne samo što prethodi uskrsnuću vjernika, već ga jamči i postavlja mu temelj. U tom smislu je Kristovo uskrsnuće već početak posljednjeg uskrsnuća. Ono je eshatološki događaj koji je već početak kraja. U Novom zavjetu nalazimo različita uskrsnuća:
1. Isusovo uskrsnuće opisano u Evanđeljima (Matej 28,6; Marko 16,6; Luka 24,5-7; Ivan 21,14).
2. Uskrsnuće nekih svetih koji su pratili to Isusovo uskrsnuće (Matej 27,52).
3. Posebno uskrsnuće onih koji su raspeli Isusa Krista, kako bi vidjeli Njegov dolazak (Otkrivenje 1,7).
4. Uskrsnuće pravednih kad se Isus vrati na početku milenija (1. Korinćanima 15; 1. Solunjanima 4).
5. Uskrsnuće zlih na kraju milenija (Otkrivenje 20).
Na Kristovom uskrsnuću utemeljena je cjelokupna kršćanska nada. Po naravi ljudi nisu besmrtni. Samo je Bog besmrtan (1. Timoteju 6,15.16). Smrt je san bez svijesti (Ivan 11,11; 1. Solunjanima 4,13) i jednostavno je negacija svakog oblika života, a ne prijelaz iz jedne u drugu vrstu života. Budući da je Bog Gospodar života, smrt je neprijatelj (1. Korinćanima 15,26) protiv kojega su ljudi nemoćni i beznadni ako polaze od samih sebe. Ali Bog obećava da će kršćani koji imaju nadu u uskrsnuće uskrsnuti upravo onako kako je Krist uskrsnuo (1. Solunjanima 4,14.15; 1. Korinćanima 15,20-23). Prema 1. Solunjanima 14,13-18 i 1. Korinćanima 15,51-57 ovo će drugo uskrsnuće prilikom svima vidljivog Isusovog dolaska biti popraćeno pozivom arkanđela i zvukom posljednje trube. U tom trenutku uskrisuju umrli u Kristu, a živi se vjernici preobražavaju, dobivaju besmrtnost i zajedno s uskrišenima uzdižu se u susret Gospodinu da budu zauvijek s Njim. U tom novom stanju besmrtnosti i vječne zajednice s Bogom vjernici ne odbacuju svoja materijalna tijela, već uživaju tjelesni život kojega je Bog prvobitno namijenio još prije ulaska grijeha u svijet. U 1. Korinćanima 15,35-46 Pavao potvrđuje da ovo novo, proslavljeno ili duhovno tijelo nije nematerijalno, već prepoznatljivo s kontinuitetom i identitetom iz zemaljskog života. Slikovit primjer koji govori o tome je povratak uskrslog Isusa među učenike. Kako bi razuvjerio začuđene učenike da On nije nekakva utvara, Isus je zatražio jesti i jeo je s njima pečene ribe (Luka 24,41-43). I vjernici koji su umrli, i oni koji živi dočekaju Krista, primaju isto neraspadljivo tijelo. Ono se razlikuje od sadašnjeg samo u tome što je oslobođeno svih nesavršenosti uzrokovanih grijehom u svijetu. Ipak, ovo uskrsnuće pravednih prigodom Kristovog drugog dolaska nije jedino uskrsnuće. Novi zavjet jasno govori i o uskrsnuću nepravednih ili zlih (Djela 24,15; Ivan 5,28.29).
Prema Otkrivenju 20,5.7-10 ovo drugo uskrsnuće se ne zbiva pri drugom Kristovom dolasku, već tisuću godina kasnije, nakon što je Sotona bio vezan tisuću godina tijekom kojih su sveti vladali s Kristom. U tom trenutku ustat će zli i pokušati osvojiti Sveti Grad koji će prije njihovog uskrisenja sići s Neba. Time će pokazati nepromjenjivu nespremnost da usprkos svim dokazima prihvate Kristovu vladavinu. Tada će biti uništeni zajedno sa Sotonom, a Bog će Zemlju pretvoriti u Novu zemlju na kojoj će Krist zauvijek stanovati sa svojim svetima. Otkrivenje govori i o posebnom uskrsnuću, u kojem će se probuditi oni koji su raspeli Krista da budu svjedoci Njegovog dolaska (Otkrivenje 1,7).
U Novom zavjetu je ova Radosna vijest o uskrsnuću mnogo više od zanimljivog podatka o budućnosti. Ona preobražava sadašnji život i daje mu značenje i nadu. Budući da su sigurni u budućnost, kršćani već ovdje žive novim životom. Oni koji žive u nadi da će sudjelovati u Božjoj slavi preobražavaju se u drukčije ljude. Tako je češki reformator Jan Hus mogao čak i pjevati na lomači, jer je ga je poticala snažna nada.
Dan uskrsnuća kao “dan Gospodnji”
Katolička crkva smatra da je Isusovo uskrsnuće izvršilo svojevrsni “prijelaz” sa subote iz četvrte Božje zapovijedi, na nedjelju — koja bi zbog Isusovog uskrsnuća u taj dan trebala predstavljati “dan Gospodnji” za novozavjetne kršćane. Tako je na koncilu u Laodiceji, 336. godine, svetost subote “prebačena” na nedjelju. Ovu je promjenu usvojila i velika većina današnjih protestantskih denominacija. Ali za takvu promjenu ne postoji biblijski temelj, unatoč popularnom pokušaju da se redak iz Djela 20,7 iskoristi u prilog toj promjeni. Riječ je o događaju kad se Pavao zaustavio u Troadi, gdje je prisustvovao crkvenom sastanku u “prvi dan” tjedna, to jest u nedjelju. Kršćani su se tada okupili “lomiti kruh”. Ali napomena da su se na nedjeljnom sastanku iz Djela 20,7-12 koristile svijeće i da je Pavao propovijedao do ponoći, pa zatim do jutra, da ne spominjemo Eutihov dubok san i pad, jasno pokazuje da je riječ o noćnom sastanku. Stoga taj događaj ne može predstavljati razlog za premještanje svetosti dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju. Osim toga, prvi kršćani su na isti način svaki dan “po kućama lomili kruh, i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca”. (Djela 2,46)
Zanimljivo je da katolički tisak i svećenstvo priznaje neosnovanost takvih opravdanja, pa tako, primjerice, pisac Katekizma Stephen Keenan u odgovoru na pitanje je li držanje nedjelje danom odmora utemeljeno u Bibliji kaže:
“Naravno da nije, a ipak svi protestanti smatraju da je držanje toga određenog dana potreban uvjet za spasenje. Ako kažemo da poštujemo nedjelju jer je to dan Kristovog uskrsnuća, zapravo postupamo bez biblijske ovlasti. Tada možemo s jednakim pravom reći da se odmaramo u četvrtak, jer je toga dana Krist uznesen na Nebo, gdje se doista odmorio od djela iskupljenja.” (Stephen Keenan: The Controversial Catechism, Burns & Oates, London, 1896.)
I katolički kardinal James Gibbons na pokušaje obrane svetkovanja nedjelje pomoću Biblije odgovara vrlo oštro, jer smatra da ona nigdje ne propisuje svetkovanje nedjelje, niti da je Isus, pa ni bilo koji drugi apostol, nagovijestio premještanje dana odmora sa subote na nedjelju. (Komentar kardinala Jamesa Gibbonsa o suboti i nedjelji, Catholic
Mirror, 9. 9. 1893.)
Teologija apostola Pavla i upozorenje protiv spiritizma
Pavlovu prvu veću raspravu o uskrsnuću vjernika nalazimo u 1. Solunjanima 4,13-18. O tome je apostol pisao zbog očitog nerazumijevanja među Solunjanima koji su tugovali za umrlima. Čini se da oni nisu znali što se događa s voljenim pokojnicima. Pavao je odgovorio naglašavanjem da ne trebaju tugovati kao oni koji nemaju nade, već umjesto toga svoju pozornost usmjeriti na nadu u drugi Kristov dolazak i uskrsnuće mrtvih do kojega će tada doći. Pritom je vrlo važno naglasiti kako Pavao Solunjanima ne kaže da su voljeni pokojnici živi ili svjesni, već o njihovom sadašnjem stanju govori poput Isusa — kao o snu — i zato pozornost vjernika usmjerava na vrijeme Kristovog povratka, zapovjednički zov, glas arkanđela i zvuk Božje trube kad pravednici ustaju i zajedno sa živim pravednicima odlaze u susret Gospodinu da zauvijek budu s Njim.
Neki današnji teolozi osporavaju značenje fraze “tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim” (4,14). Takvi u njoj vide podršku za tumačenje o besmrtnosti duše, pretpostavljajući da Bog sa sobom donosi duše s Neba da se u uskrsnuću sjedine s tijelom. Nekoliko važnih činjenica govori protiv takvog tumačenja. Prva je sam kontekst. Nigdje nema spomena o dušama. Čitav ulomak govori o uskrsnuću i pozivu upućenom onima koji su “zaspali”, da ustanu o uskrsnuću. Nigdje nema ni riječi o sjedinjenju tijela i duše. Druga je paralelizam u samom ulomku. Prema doslovnom prijevodu, taj ulomak glasi:
“Budući da vjerujemo kako je Isus umro i uskrsnuo, na isti način, po Isusu, Bog će s njim dovesti one koji su zaspali.” Međutim, može biti da fraza “po Isusu” ide uz “one koji su zaspali”, kako to dotični teolozi predlažu. No, bez obzira gdje postavili ovu tešku frazu, paralelizam u prvom dijelu rečenice navodi na misao da se “dovesti s njim” odnosi na dovođenje umrlih vjernika u život zahvaljujući uskrsnuću, na isti način kako je sam Isus umro i ponovno ustao. To je jasan smisao izraza “tako će i…” koji povezuje oba dijela rečenice. Tako oboje, kontekst i sintaksa podržavaju ideju da fraza “Bog (će)… dovesti s njim” u četrnaestom retku znači da će ih Bog oživiti s Isusom.
U 1. Korinćanima u petnaestom poglavlju Pavao ne odgovara samo na nerazumijevanje, već i na lažno učenje zlonamjernika koji su nijekali uskrsnuće. To je najpotpuniji ulomak o uskrsnuću u Novom zavjetu. Apostol započinje potvrdom da su Kristova smrt i uskrsnuće od najveće važnosti (15,3.4). Zatim podsjeća Korinćane kako se Krist po uskrsnuću javio Kefi, pa Dvanaestorici, a jednom i skupu s više od pet stotina braće, pa Jakovu, svim apostolima i na kraju samom Pavlu (15,5-8). Drugim riječima, Pavao potvrđuje da je na svojem putu za Damask stvarno postao svjedokom Njegovog uskrsnuća.
Uskrsnuće i protestantska reformacija
Protestantska reformacija unijela je prekretnicu u kršćanski nauk o smrti. Martin Luther (1483.—1546.) usprotivio se sustavu pokore i onome što je prati, dakle nauku o čišćenju duše u čistilištu. U svojoj Riječi, zaključio je, Bog nam nudi dva puta: spasenje vjerom i osudu zbog nevjere. Nigdje se ne spominje čistilište, kojemu stoga nema mjesta, “jer ono zamračuje Kristove blagoslove i milost” (Razgovori za stolom, 3695).
U svojem odgovoru na bulu pape Leona X., Martin Luther je napao i ponovno potvrđeni nauk o besmrtnosti duše kao još jednu “od tih beskrajnih monstruoznih izmišljotina rimskih dekretalija koje nisu drugo do gomila smeća”. U to vrijeme Luther je tumačio da duša spava do uskrsnuća. (Weimar Ausgabe, sv. 7, str. 131,132)
Ali kad je riječ o besmrtnosti duše, Luther nije bio stalan niti dosljedan. Ponekad je potvrđivao naučavanje srednjovjekovnih teologa da duša postoji odvojeno od tijela.
Kad je opisivao stanje duše između smrti i uskrsnuća, prihvaćao bi novozavjetnu sliku o spavanju duše, kako je vidljivo iz ovoga: “Ljudska duša spava, zakopana sa svim osjetilima, i naš je krevet sličan grobnici. No u njoj nema ničega što bi uznemirivalo ili opterećivalo. Stoga na mjestu umrlih nema mučenja. … Takva će biti i naša smrt, i uskrsnuće. Mi odlazimo i vraćamo se u Posljednji dan, prije nego što toga budemo svjesni.” (Predavanja o Postanku, Postanak 49,33) Luteranska crkva nije slijedila Lutherove nedosljedne stavove o uvjetnoj besmrtnosti, pa se na kraju vratila srednjovjekovnoj predaji koju su zatim naslijedili baptisti i druge evanđeoske denomincije koje imamo danas.
Jean Calvin (1509.—1564.) je također odbacio nagađanja o stanju duše nakon smrti (čistilište), s obrazloženjem da “niti su u skladu sa Zakonom, niti su logična” (Institutiones, 3.25.6), ali je i on naučavao besmrtnost duše tvrdeći da je ona odvojena od tijela.
Premda su reformatori napali i odbacili srednjovjekovno naučavanje o čišćenju duše u čistilištu, Platonova ideja o besmrtnosti duše nadživjela je reformaciju i ostala trajnim inventarom velikog dijela kršćanstva. Čini se da je, barem u ovome, Platonovo nagađanje nadvladalo biblijski realizam, premda ne u potpunosti.
S vremenom se s različitih strana, pojavljivalo biblijsko stajalište da je smrt kraj života, i da je možemo usporediti sa snom jer uključuje besvjesnost, te da se život pokojniku vraća samo o uskrsnuću. Primjerice, John Milton (1608.—1674.) je pisao: “Smrt tijela je gubitak ili nestanak života. Uobičajena definicija, prema kojoj je smrt odvajanje duše od tijela, nedopustiva je.” (Christian Doctrine, 1.13) U novije se vrijeme pojavljuje sve više teologa, poput primjerice Paula Tillicha ili Oscara Culmanna koji izričio odbacuju tumačenje o zagrobnom životu kao nebiblijsko. Jedan od njih je znameniti anglikanski teolog Nicholas Tom Wright, koji kaže: “Uskrsnuće ne znači ići u Nebo kad umreš. Božja namjera nije napustiti ovaj svijet, svijet za koji je rekao da je veoma dobar. On ga namjerava obnoviti. I kad to učini, uskrisit će svoj narod na novi tjelesni život, da žive u njemu.” (Jednostavno kršćanin, 2006., str. 206,207).
Nemoguće je prenaglasiti važnost Isusovog uskrsnuća i njegovog ispravnog razumijevanja. Taj je događaj ispravio prijašnja pogrešna shvaćanja koja su apostoli imali o Isusu, dao im je hrabrosti da ispune veliki nalog o propovijedanju Radosne vijesti, smisla i snage našeg života — danas i u vječnosti.
Daniel Purda