Teologija

Uskrsnuli s Isusom

“Zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.” (Matej 27,51-53)

Matejev tekst jasno kaže da su u trenutku Isusove smrti uskrsnuli i brojni “sveti preminuli”, koji su se čak i pokazali pred mnogim svjedocima u Jeruzalemu. Činjenica da jedino Matej bilježi ovaj događaj, dok ostali evanđelisti šute, objašnjava se time što Matej svoje evanđelje piše upravo Jeruzalemljanima. Ovaj događaj nije bio samo veliki spektakl (premda je i to dakako bio), nego je u sebi nosio i značajnu poruku koju nije jednostavno shvatiti. Da bismo je shvatili, načinit ću veliku digresiju koja, zapravo, kao što ćemo poslije shvatiti, i nije digresija. Pozabavimo se malo mitologijom ne baš poznatog indijanskog plemena Poni.

Mitovi Poni Indijanaca
Pleme Poni Indijanaca višestruko je zanimljivo ne samo etnolozima, nego i ljudima koji iz razonode žele upoznati marginalne narode. Ovi Indijanci nikada nisu bili poznati kao npr. Apači ili Čejeni i gotovi ih se ne spominje u filmovima i romanima o Divljem Zapadu. Jedan od razloga je i taj što se nisu borili protiv bjelačkih doseljenika, nego su kao izviđači čak i pomagali američkoj vojsci. Još jedna njihova specifičnost je u tome što su se vrlo intenzivno bavili proučavanjem zvijezda i bili najbolji astronomi među sjevernoameričkim domorocima. Čak su smatrali da njihovo društveno uređenje na neki način oponaša kartu nebeskoga svoda, što su i objašnjavali u jednom prilično kompliciranom mitu.

Sljedeća njihova osobina koja istinski zadivljuje svakog promatrača jest nepostojanje bilo kakvih ozakonjenih moralnih propisa i naredbi. To, međutim, ne znači da su oni živjeli nekim pustopašnim životom bez ikakvog morala. Ni kod njih nije bilo prihvaćeno laganje, krađa, incest i još mnogo toga drugoga što se i u našoj civilizaciji smatra nedopustivim. Ali to nisu zabranjivali, nego su učili svoju djecu još od najmanjih nogu tome što znači biti pravi Poni Indijanac.

Ukoliko bi netko počeo činiti ono što je suprotno ovakvom odgoju, ne bi bio kažnjen, ali bi naišao na jednoglasno i nepopustljivo protivljenje svih suplemenika pa je ili morao promijeniti svoje ponašanje ili jednostavno otići iz sela (što im je bilo prilično strano pa su radije pazili na svoje vladanje). Tako su oni bili pravi primjer onoga što Pavao govori o “neznabošcima” – nemajući pisanog Zakona, oni su sami sebi zakon te tako “pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim” (Rimljanima 2,15).

Kao i druga indijanska plemena, i Poniji su razvili bogatu mitologiju. Ono što lako zapinje za oko dok čitate njihove mitove, jesu brojne priče s motivom lijepog (ili divnog) dječaka koji napravi nešto sramotno (obično je to neki spolni prijestup ili npr. kockanje), zbog čega mora napustiti selo. Tada susreće razna mitološka bića (životinje koje govore, demone i božanstva), da bi se nakon izvjesnog vremena vratio u selo i donio im brojne blagoslove (umijeće obrade zemlje, lova na životinje ili medicinu). Priče su očito jako stare 1 sjećanja su na same povijesne početke plemena.

Izvježbanom čitatelju ovih mitova brzo može pasti na pamet misao da su ove priče zapravo prikriveni izvještaji o žrtvovanju djece mitološkim božanstvima kako bi se osigurale uspješne žetve ili bogate lovine. Kada bi nakon takvog obreda žetva bila bogata, to bi bilo pripisano upravo ovim žrtvama, koje su onda dobivale mitski status. Običaji prinošenja ljudskih žrtava radi pridobivanja božanstava postojali su i u drugim kulturama diljem svijeta, a nerijetko su bila prinošena upravo djeca. Da u takvom tumačenju mitova Poni Indijanaca ima zasigurno istine, dokaz su i svjedočanstva iz vremena doseljavanja bijelaca na njihova područja, kada su zabilježeni obredi prinošenja ljudskih žrtava. Radilo se o djevojkama koje su Poniji zarobili iz drugih plemena. S obzirom na to da nemamo nikakvih svjedočanstava o ovom plemenu prije XVIII. stoljeća, vrlo je vjerojatno da su u prijašnjim vremenima prinošena djeca iz vlastitog plemena i to, prema navedenim pričama, upravo dječaci (jer su ih smatrali za dostojniju žrtvu bogovima). Moja je mala teorija da su dječaci bili davljeni u rijeci (jer se upravo taj motiv nazire u nekim verzijama mitova o dječacima). Bilo kako bilo, činjenica je kako su ove priče zamršeno i nejasno svjedočanstvo o davnim vremenima i nevinim žrtvama. Ove je priče jako teško “otključati”, ali je izvjesno kako one nisu samo puka fantazija (mitovi nisu tek nekakvo izmišljanje događaja), nego i prikriveni izvještaji o djeci i ljudima koji su stradali uime nekakvih nasilnih religija.

Uskrsnuće nevinih žrtava
Čemu je služilo ovo izlaganje o malenom indijanskom plemenu i njihovim mitovima? Svrha je bila pokazati kako su mitovi najčešće priče o davno počinjenom nasilju. U njima se to nasilje prešućuje, ali su ostali tragovi koji se mogu prepoznati suvremenim metodama “detekcije” teksta. I vrlo često se u etnološkoj gradi pronađu sasvim zadovoljavajući dokazi za ovakve teze.

Za razliku od ovih mitova, evanđelja o nevinim žrtvama govore posvema otvoreno. U prošlom sam broju pisao o upravo Matejevom izvještaju o pokolju nevine betlehemske dječice, kao jednom primjeru ovog objelodanjivanja nepravedno pogubljenih. Slična je stvar i s ovim tekstom, i to opet u Mateju. Treba samo imati u vidu da su u Matejevom evanđelju riječi pravedan, svet i nedužan međusobno zamjenjive i odnose se na one koji su stradali zbog svoje poslušnosti Jahvi. Uostalom, dovoljno je vidjeti da Isus u svojoj osudi farizeja spominje grobove nevino nastradalih proroka i pravednika (“Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke’.” Matej 23,29-30). I dok mitovi svojim fantazijama iznova zakapaju nevine, Isus svojom smrću otvara ove grobove i izvodi na vječnu slobodu one koje je osudio nepravedni sud silnika. Isus je umro kao potpuno nevin kako bi objelodanio nevinost bezbrojnih drugih žrtava koje su se, nažalost, namnožile i u stoljećima nakon Golgote. Ali više ih nijedna mitologija neće moći iznova zatrpati – evanđelja (uz ostali dio Biblije) ostaju trajnim spomenikom svima koji su stradali samo zato što nekim moćnicima nije odgovarala njihova poslušnost Bogu.

Suvremeni primjer
Tijekom nedavnog građanskog rata u Salvadoru vojska je upala u mjesto La Cruz i pobila lokalno stanovništvo. Samo su djevojke prvo silovali, pa onda ubijali. Jednu su djevojku tako višekratno silovali, te joj produžavali život i mučenje. Ona je ležala na podu i sve vrijeme pjevala kršćanske pjesme. Naredili su joj da ušuti, ali ona nije prestajala. Stoga su joj pucali u prsa kako bi je ušutkali, ali pjesma nije prestajala, samo je pjevala tiše. Ponovno su joj pucali u prsa, pa je pjesma bila još tiša. Ali nije stala. Ušutkali su je tek onda kada su joj mačetom prerezali vrat. Pjesma je utihnula glasom, no nastavila se u umovima vojnika. Sljedeći dan zapovjednik je održao govor: “Ovo što ste jučer učinili bilo je nužno. Tako je u ratu, neke se stvari jednostavno moraju napraviti. Nemojte se time opterećivati.” Ali ovakvim zaključivanjem nije uspio iz glava svojih vojnika istjerati djevojčinu pjesmu. Upravo su ovi vojnici sačuvali svjedočanstvo o nepoznatoj djevojci, još jednoj od milijuna nevinih žrtava.

Simbolično je ime države u kojoj se zbio ovaj zločin — Salvador na španjolskom znači Spasitelj. Simbolično je ime i ovog zlosretnog sela – La Cruz na španjolskom znači križ. Nema više te mitologije i tog razmišljanja koje bi moglo opet zatvoriti grobove što ih je svojom smrću otvorila Nevina Žrtva. S njom su uskrsnuli i svi oni koji nevini pate.

Željko Porobija
(Znaci vremena 1/2007, Zagreb)

Podijeli