„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ (Psalam 23,4)
Često slušamo da je kršćanski život ispunjen nevoljama, žalostima i tugama, da u njemu ima vrlo malo radosti i utjehe; vrlo često se ostavlja dojam da bi se kršćani, kada bi odbacili svoju vjeru i prestali ulagati napore u stjecanje vječnog života, vrlo brzo promijenili i postali sretniji i zadovoljniji. Međutim, ja sam pokušala usporediti život grešnika sa životom pravednika. Grešnici nemaju želju da ugode Bogu pa zato nemaju ni ugodnog osjećaja da su stekli Njegovo odobravanje. Oni ne uživaju u svojem stanju grijeha i svjetovnih uživanja bez muke. Oni duboko osjećaju zla ovog smrtnog života. O, da, ponekad su čak strašno uznemireni. Oni se plaše Boga, ali Ga ne vole.
Jesu li grešnici slobodni od razočaranja, zbunjenosti, zemaljskih gubitaka, siromaštva i očaja? O, ne! U tom smislu oni nisu ništa sigurniji od pravednika. Oni često pate od dugotrajnih bolesti, ali nemaju snažne i moćne ruke na koju bi se oslonili, nemaju više milostive sile koja bi ih jačala i podupirala. U svojim slabostima moraju se osloniti na svoju snagu. Bez ikakvog zadovoljstva gledaju prema jutru uskrsnuća jer nemaju radosnu nadu da će imati dijela u njegovim blagoslovima. Oni ne stječu nikakvu utjehu gledajući u budućnost. Razdire ih strašna nesigurnost i tako zatvaraju svoje oči prilikom smrti. To je kraj siromašnih grešnika i njihovog života ispunjenog praznim zadovoljstvima.
Kršćani su podložni bolestima, razočaranjima, siromaštvu, poniženjima i očaju. Ali usred svega toga oni vole Boga, sretni su kad ispunjavaju Njegovu volju i ništa više ne cijene od Njegovog odobravanja. U sukobima, nevoljama, i nestalnim trenucima ovog života, oni znaju da postoji Onaj koji sve to razumije; Onaj koji će se sagnuti i otvoriti svoje uho za vapaj žalosnih i očajnih; Onaj koji može suosjećati u svakoj njihovoj žalosti i ublažiti i najveću brigu svakog srca. On je pozvao ožalošćene da dođu k Njemu i da se odmore. Usred svih svojih nevolja kršćani imaju snažnu utjehu i ako se razbole od duge i teške bolesti, prije nego što zatvore svoje oči prilikom smrti, oni će sve radosno podnijeti jer održavaju vezu sa svojim Otkupiteljem. (Review and Herald, 28. travnja 1859.)