“I on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni.” (1. Petrova 2,24)
U trenutku kad su očekivali da njihov Gospodin zasjedne na Davidovo prijestolje, vidjeli su kako Ga hvataju kao zločinca, tuku, rugaju Mu se, osuđuju i raspinju na križ na Golgoti. …
Vijest što su je učenici razglasili u Gospodnje ime bila je u svakom pogledu točna, a događaji na koje je upućivala upravo su se zbivali. Njihova je vijest glasila: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje!” … A “nebesko kraljevstvo”, za koje su rekli da je blizu, uspostavljeno je Kristovom smrću. Ovo kraljevstvo nije bilo zemaljski imperij, kako su ih učili vjerovati. Niti je to bilo ono buduće, neprolazno kraljevstvo. … “Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu”. (Daniel 7,27) U Bibliji izraz “nebesko kraljevstvo” označuje i kraljevstvo milosti i kraljevstvo slave.
Kraljevstvo milosti zasnovano je neposredno nakon čovjekovog pada, … ali je istinski uspostavljeno tek Kristovom smrću. Naime, čak i nakon što je otpočeo svoju zemaljsku zadaću, Spasitelj je … mogao odustati od žrtve na Golgoti. U Getsemanskom je vrtu čaša stradanja podrhtavala u Njegovoj ruci. Čak i tada je mogao otrti krvav znoj sa čela i pustiti grešni rod da propadne u svome grijehu. … Ali kad je Spasitelj umirao i u svome posljednjem dahu povikao: “Svršeno je”, ostvarenje plana spasenja je bilo osigurano. Obećanje spasenja dano grešnom paru u Edenu bilo je potvrđeno. Kraljevstvo milosti, koje je ranije postojalo zahvaljujući Božjem obećanju, tada je uspostavljeno.
Tako je Kristova smrt — upravo ovaj događaj kojega su učenici smatrali posvemašnjim uništenjem svoje nade — zapravo zauvijek osigurala tu nadu. … Događaj koji ih je ispunio tugom i očajem otvorio je svakom Adamovom potomku vrata nade, i na njega je usmjeren budući život i vječna sreća svih Božjih vjernih u svim vremenima. (Velika borba, str. 273—275)