““A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.”“ (Izreke 4,23)
Marljivo čuvanje srca bitno je za zdrav rast u milosti. Srce u nepreporođenom stanju je boravište nesvetih misli i grešnih strasti. Kada bude dovedeno u pokornost Kristu, ono se djelovanjem Svetoga Duha mora očistiti od svake nečistoće. To se djelo ne može obaviti bez čovjekovog pristanka.
Kada duša bude očišćena, dužnost je kršćanina da je sačuva neokaljanom. Izgleda da mnogi misle da Kristova vjera ne poziva na odbacivanje svakidašnjih grijeha, na kidanje okova navika koje su dušu držale u ropstvu. Oni odbacuju neke navike koje je osudila njihova savjest, ali ne predstavljaju Krista u svojem svakidašnjem životu. Oni ne unose sličnost Kristu u dom. Ne pokazuju promišljenost i brižljivost u izboru svojih riječi. Prečesto izgovaraju osorne, nestrpljive riječi, riječi koje pokreću najgore strasti ljudskog srca. Takvima je nužna stalna Kristova prisutnost u srcu. Jedino u Njegovoj snazi oni mogu čuvati stražu nad svojim riječima i djelima.
U djelu čuvanja srca moramo ostati jednako u molitvi, neumorni u izlaženju pred prijestolje milosti da tražimo pomoć. Oni koji su uzeli ime kršćana trebaju izlaziti pred Boga u iskrenosti i poniznosti, moleći za pomoć. … Kršćanin ne može uvijek biti na molitvi, ali njegove misli i želje mogu uvijek biti usmjerene prema Nebu. (3 SDA BC 1157)
Ako vaše srce uvijek bude na Nebu, to će dati životnu snagu svim vašim vrlinama i unijeti život u sve vaše dužnosti. Discipliniranjem uma da se bavi onim što je na Nebu, unijet će se život i ozbiljnost u sve vaše pothvate. Naši napori su mlaki, i mi polako trčimo u svojoj kršćanskoj utrci, pokazujemo nemarnost i tromost, jer tako malo cijenimo nebesku nagradu. Mi smo patuljci u duhovnim dostignućima. Prednost je i dužnost kršćanina da raste u spoznaji Božjega Sina, u ““savršena čovjeka”“. (3 SDA BC 1157)