Tijekom nacističke okupacije u Rigi, Latvija 1941., Židovi koji nisu zarobljeni držani su u getu. Nacistička tajna policija (Gestapo) – bila je posebno usmjerena na razbijanje podzemnog ilegalnog otpora. Isaac Kleiman, tada je imao 17 godina i bio je među onima koji su ciljana meta: bio je Židov, nacisti su ubili njegovu obitelj a on je postao dio ilegalne organizacije „Betar“ cionističke grupe mladih.
Njegov rad zapazilo je devet latvijskih Židova, koji su mu pomogli napraviti povrtnjak u Rigi. Na žalost njihova grupa bila je otkrivena i postojala je opasnost da ih nacisti ubiju. No uspio je pobjeći i tražio je sklonište.
Prisjeća se da je stigao do jednosobnog stana obiteljskog prijatelja gospodina Viksna, koji ga je pozdravio ali mu nije mogao pomoći.
Nakon toga došao je do dvije susjede, adventistice i sestre, Katrin i Eugenie Apog, tamo je bio i Kleimanov prijatelj Benno Bermann, rečeno mu je da ga mogu primiti na samo jednu noć. Sestre Apog već su se brinule za trogodišnjeg dječaka, također Židova, kojeg im je ostavila njegova majka. Nakon skrivanja Kleimana i Bermanna , Eugenia se molilia za vodstvo i pronašla tekst u Bibliji (Izreke 24:11, koja glasi, “Izbavi one koje odvode u smrt i spasavaj one koji posrćući idu na stratište” Sestre Apog 14 mjeseci skrivale su Kleimana i židovskog dječaka, Jozepha Abrahamsona, što je značilo umjesto za dvije osobe, trebalo je svaki dan davati hranu za tri odrasle osobe i dijete.
“Bio je potpuni mir na tom malom mjestu. Možda zato što su tako snažno vjerovali u Božju izričite zapovjedi:” izjavio je Kleiman autorici knjige „Nedovršeni put“ (1991) Gertrudi Schneider.
Tijekom tog vremena, Kleiman je počeo čitati Novi zavjet, također je potajno prisustvovao, adventističkom bogoslužju gdje se osjećao dobrodošlim. Iako dobro upućen u hebrejska Pisma, Kleiman rekao je da je u dobi od 15 je izgubio vjeru.Kada mu je umro otac imao je negdje oko 13 godina i ta ga je kriza teško pogodila. No čitanje o Isusu, židovskom Mesiji, kao i Njegovi sljedbenici napravili su kod njega bitnu razliku.
“Malo po malo, dobio sam ideju o Bogu ljubavi, da On nije samo svemoćni i pravedni, nego i Bog ljubavi, koji se sam žrtvuje, tako sam i sam mogao povjerovati u Njega”, prisjetio se Kleiman. “Vidio sam te kršćanske žene koje su bile spremne žrtvovati se za stranca, to je za mene bila slika ljubavi prema Kristu.” Kleiman je bio kršten u adventističkoj crkvi 1949. Nakon odsluženja vojnog roka u sovjetskoj mornarici oženio se adventistkinjom koja je pjevala u crkvenom zboru, a 1955. bio je pozvan da služi kao biblijski radnik i evanđelista. “Nismo imali teološko učilište”, rekao je Kleiman, tada su obrazovne mogućnosti bile vrlo skromne. Čitao je adventističku literaturu na njemačkom i ruskom jeziku, uključujući i spise Ellen G. White. Postao je propovjednik i službovao je sve do “mirovine”. Naravno i dalje je propovijedao u svojoj mjesnoj crkvi “jednom ili dva puta mjesečno”, kada je lokalni pastor odsutan ili je zauzet negdje u okrugu.
Kleiman i njegova supruga imaju dvoje odrasle djece koji su također članovi Crkve i koji su također roditelji. Na kraju izjavio je da su zadnjih 60-70 decenija njegova života bile moguće zahvaljujući žrtvi dviju adventistica. ” To je za mene bio neočekivani dar”.
Danas postoji spomenik na Rumbali, borova šuma u Rigi, gdje su u razdoblju od osam dana između 30. studenog i 8. prosinca 1941, nacistički vojnici strijeljali 25.000 Židova, od kojih je 24.000 bilo iz Riga geta. Jedna žena, Frida Michelson, preživjela je “glumeći da je mrtva” ispod hrpe leševa. Pobjegla je i našla utičište kod dvije adventistička obitelji, sestre Klebias i obitelj Vilumson, gdje se skrivala tri godine. Nakon rata udala se i ima djecu.Naposlijetku otišla je u Izrael i napisala svoje memoare u kojojima između ostalog piše i o adventistima koji su riskirali svoje živote kako bi ju spasili.
Isac Kleiman 2006. imao je 82 godine (dodatak uredništva)
www.adventistreview.org