Teologija

Uzvišeni Gospodin

Koliko god bio središnji događaj, novozavjetna vijest, čak i u Evanđeljima, ne završava s križem. Pisci Evanđelja odmah prelaze na uskrsnuće (Mt 27,51–28,20; Mk 16; Lk 24; Iv 20. i 21). Evanđelje koje je Pavao primio otkrivenjem (Gal 1,12) počelo je “ponajprije” objavom da “Krist umrije za naše grijehe po Pismima; da bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima” (1 Kor 15,3 – DF; usp. r. 1). Tako su smrt i uskrsnuće Isusa Krista naviještani kao da zajedno pripadaju samom srcu evanđelja. Pavlovo oklijevanje da govori o jednome bez drugoga vidljivo je u Rimljanima 8,34: “Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo.”

Čak i ovako, što se tiče njegova mjesta i značenja u svemu što se događalo s Kristom, uskrsnuće se obično slabo razumije. Za veliki broj kršćana Kristovo uskrsnuće je uglavnom najjači dokaz njihovog budućeg uskrsnuća u život vječne slave (usp. Fil 3,20.21; Otk 21,1–22,5). Samo po sebi uskrsnuće naizgled nema veću važnost u djelu otkupljenja. Mi smo otkupljeni pomoću križa i ničeg drugog. Međutim, novozavjetna Crkva razumjela je Kristovo uskrsnuće, s njegovim dovršenjem u uzašašću, kao središnju istinu a ne samo potvrdu kršćanske vjere. Za prve vjernike uskrsnuće je bilo početak, a ne kraj priče u smislu ugaonog kamena kršćanske vjere (1 Kor 15,14.17). Ono nije smatrano običnim slučajem općenitog uskrsnuća, već jedinstvenim događajem. A nije ono bilo ni samo oživljavanje kojim je Isus vraćen u ovaj život da bi ponovno umro, kao u slučaju Lazara i sina udovice iz Naina. Njegovo je uskrsnuće bilo uskrisenje Mesije, sredstvo koje je Bog izabrao da pokaže Isusa kao Krista, Sina Božjeg (Dj 2,36; Rim 1,4).

Vjera prvih učenika, izgrađena na Kristovom životu i službi, bila je kod križa potpuno uništena. Kako nam kazuju Djela apostolska uskrsnuće je, viđeno kao silno Božje djelo (Dj 2,24.32; 1 Pt 1,21; usp. Ef 1,19.20), ponovno protumačilo i uspostavilo vjeru probuđenu Isusovim životom, i po prvi put Mu dalo Njegovo pravo mjesto kao Gospodinu i Kristu (Dj 2,36; Rim 1,4). Isus je uskrsnućem proglašen ne samo Mesijom i Gospodinom, već smatran za “začetnika života” (Dj 3,15), “Spasitelja” (Dj 5,31) i “suca živih i mrtvih” (Dj 10,42). Pod snagom uskrsnuća nestale su nejasnoće koje su okruživale Njegov život i smrt.

Prazan grob
Osim vojnika koji su čuvali grob (Mt 28,4), zapravo nitko nije vidio Isusa kako ustaje iz groba. Nekoliko je osoba našlo grob prazan, a još veći broj je vidio uskrslog Gospodina. Neka od ovih javljanja dogodila su se u Jeruzalemu ili u njegovoj blizini, druga u Galileji. Prema biblijskim izvještajima Gospodin se javio ženama koje su došle na grob s namjerom da pomažu Njegovo tijelo (rr. 9.10), Mariji Magdaleni (Iv 20,11-18), šimunu Petru (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), dvojici učenika na njihovom putu u Emaus (Lk 24,13-31; Mk 16,12.13), jedanaestorici i drugim učenicima okupljenim uvečer na dan uskrsnuća (Lk 24,33.34; Iv 20,19-23), Tomi tjedan kasnije (rr. 26-29), sedmorici učenika na Galilejskom jezeru (Iv 21,1-19), jedanaestorici okupljenih na nekom brdu u Galileji (Mt 28,16.17) – koje javljanje mnogi poistovjećuju s javljanjem pred pet stotina braće što ga spominje Pavao (1 Kor 15,6), učenicima koji su vidjeli Isusa kako s Maslinske gore uzlazi na nebo (Lk 24,50.51; Dj 1,6-9), Jakovu (1 Kor 15,7) i Pavlu na putu za Damask (Dj 9,1-19). Ni Evanđelja ni Pavao ne daju kronološki popis svih činjenica. Varijacije kao što su redoslijed, broj i imena žena koje su posjetile grob, te broj anđela, nije teško nabrojiti. Ove teškoće s pojedinostima ne predstavljaju nepremostive primjedbe, kad se prisjetimo da je svaki pisac birao činjenice koje je smatrao naprikladnijima za postizanje svog cilja. Čini se da su razni interesi određivali perspektivu iz koje su naglašavani različiti činjenični elementi. No bez obzira na pojedinosti opisa, osnovno svjedočanstvo je znakovito jednoglasno. Nema dokaza za kasnije izmišljanje ili unaprijed dogovorenu priču.

Uzviseni_Gospodin02.jpgFizičko uskrsnuće
Ove pojave obilježavaju više zajedničkih karakteristika. Bile su namijenjene onima koji su već bili Kristovi učenici. “Bog ga je”, objasnio je Petar Korneliju, “uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama.” (Dj 10,40.41) Ova su javljanja bila potvrda onima koji su Ga ranije prihvatili. Cijeli biblijski izvještaj svjedoči o fizičkom, tjelesnom uskrsnuću. Evanđelisti govore o dodirivanju Isusa (Iv 20,27), jedenju (Lk 24,41-43) i razgovoru s Njim (Iv 21,9-22). To se protivi grčkoj sklonosti da uskrsnuće pretvori u apstraktni, bestjelesni događaj. Nema sumnje da je za Židove prvog stoljeća bilo nezamislivo da bi uskrsnuće moglo biti drukčije nego tjelesno. Uskrsnuće bez tijela činilo bi im se apsurdnim.

Postoji i određeno jedinstvo između Isusa kojeg su učenici poznavali tijekom niza godina i uskrslog Gospodina. On sam je naglašeno objavio: “Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam” (Lk 24,39), dodajući “pogledajte… ja sam, ja glavom”. No svi opisuju istu pojavu, pojavu istog, ali promijenjenog tijela koje nadilazi ograničenja ljudske naravi – zatvorena vrata ne prijeće pristup (Lk 24,31; Iv 20,10.26) – a ipak sposobnog da se pokaže u njegovim okvirima. U Pavlovom jeziku to je tijelo obučeno “neraspadljivošću” (1 Kor 15.53). Učenici, bar ponekad, nisu odmah prepoznali Isusa kad je stao pred njih (Iv 20,14; 21,4.12). Čini se znakovitim da su dva evanđelista koji najviše inzistiraju na tjelesnom karakteru Kristovih javljanja (Lk 24,39-43; Iv 20,20.27; 21,9-14), upravo oni koji spominju da je On u vrijeme tih javljanja već “[ušao] u svoju slavu” (Lk 24,26) i bio “proslavljen” (Iv 13,31; usp. 20,22 sa 7,39). Marko izričito kaže da se Isus ukazao “u drugom obličju” (Mk 16,12).

Isključujući čuda a priori, suvremeni um je naklonjen nijekanju Kristova uskrsnuća kao povijesnog čina nadnaravnog karaktera. Neki su bili mišljenja da su učenici jednostavno ukrali i sakrili tijelo; neki su tvrdili da je Isus bio živ poslije uskrsnuća i pokopa, jer zapravo nikad nije ni umro već se samo onesvijestio. Drugi su bili mišljenja, budući da je u tom području bilo više sličnih grobova, da su žene u mraku došle do pogrešnog groba koji je bio prazan jer je takav uvijek bio. Bilo je opet onih koji su tvrdili da učenici u biti nisu vidjeli uskrslog Krista, već su zahvaljujući svojoj vjeri i silnoj čežnji za Njim zamislili da Ga vide i čuli Ga kako im govori. U novije vrijeme Kristovo uskrsnuće se više ne niječe već demitologizira i tumači kao način objave da je Bog u Isusu iz Nazareta, na jedinstven način, ušao u ljudsku povijest i došao da u njoj ostane. Činjenica uskrsnuća, kažu, nema značaja pošto je njegova najveća važnost u tome što je element vjere a ne povijesti.

Nijedna od ovih teorija nije odgovarajuće objašnjenje za prazan grob i Kristova ukazanja niti za bilo kakvu njihovu kombinaciju. Kad su Ga vidjeli, učenici ne pokušavaju objasniti što se dogodilo. Za njih je Kristovo uskrsnuće bila Božje djelo (Dj 2,24.32; Rim 6,4; 1 Pt 1,21), ispunjenje starozavjetnih proročanstava (Dj 2,25-36; 1 Kor 15,4), dio Božjeg vječnog plana za spasenje grešnika. To što su učenici, poraženi i obeshrabreni u vrijeme razapeća, nekoliko kasnije smjelo stali nasuprot onih koji su osudili Isusa, i objavili Njegovo uskrsnuće i gospodstvo, stvaran je dokaz da je uskrsnuće povijesna činjenica (Dj 2,22-24; 3,14.15; posebno 4,10). Od samog početka i s velikom silom svjedočili su za uskrsnuće svog Gospodina (Dj 2,24; 4,33), prepuštajući Bogu ono što nisu mogli razumjeti.

Značaj Kristova uskrsnuća
Za novozavjetne pisce uskrsnuće Isusa Krista je novo Božje djelo, povijesni događaj koji se zbio u povijesti ovoga svijeta. Njegovu teološku važnost ne možemo precijeniti.

Kristološko značenje uskrsnuća je zamjetno. Za apostole je njegovo primarno značenje u činjenici da je bilo božanska potvrda Isusovih tvrdnji o sebi i svom djelu. Božjim opravdajućim postupkom oboreno je sve što su učinile zlikovačke ruke: “Njega… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi.” (Dj 2.23.24; 10,39.40) Ne samo što su stalno da je Isus ustao iz groba, već su isticali da Ga je Bog podigao i da je uskrsnuo (Dj 2,32.36; 3,15; 4,10; 5,30; Rim 4,24,25; 6,4; 8,11; 1 Kor 15,4.15; 2 Kor 4,14; Gal 1,1; Heb 13,20; 1 Pt 1,21; i drugi). Svojim uskrsnućem Isus se “pokazao kao sin Božji, sa svom vlašću” (Rim 1,4; usp. Dj 13,33). Ono je označilo početak Njegova uzvisivanja kao Gospodina i Krista (Dj 2,29-36; Fil 2,9-11), potvrdivši Isusovu vlastitu izjavu nakon uskrsnuća: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Mt 28,18) Podizanjem Isusa od mrtvih Bog je proslavio “svog Slugu Isusa” (Dj 3,13) i postavio ga za suca svijetu (Dj 10,42; 17,31; usp. Iv 5,22.27). Budući da je Živi, ima “ključeve od smrti i podzemlja” (Otk 1,18).

Osim ovih dimenzija koje se odnose na Krista, uskrsnuće je značajno i za grešnike. Ono je spasiteljski događaj, jer u Pavlovim riječima Isus “bi predan zbog naših grijeha i… uskrsnu radi našeg opravdanja” (Rim 4,25). Spasenja nema osim za one koji svojim ustima priznaju “Isusa Gospodina” i u svojim srcima vjeruju “da ga je Bog uskrisio od mrtvih” (Rim 10,9). Oni koji su “kršteni u Krista Isusa”, sjedinjeni s Njim smrću koja je slična Njegovoj, “bit ćemo i uskrsnućem sličnim njegovu” (Rim 6,3-5; Uskrsnuće, I. A. 2. a). Čekajući taj dan i “s Kristom… razapet[i]” (Gal 2,19) grijehu, oni su zajedno s Njim ukopani po krštenju, tako da “kao što Krist bi uskrišen od mrtvih Očevom slavom, i [oni mogu zaživjeti] u novom životu” (Rim 6,4 – RU; usp. 8,9-11; Ef 2,4-7; Kol 2,12; 3,1-3) i donositi “rod za Boga” (Rim 7,3; usp. 1 Pt 1,3). Kako ga Pavao vidi, Kristovo uskrsnuće je od najveće važnosti: “Ako li Krist nije uskrsnuo”, piše, “neosnovano je naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera… A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima.” (1 Kor 15,14-17) Naše propovijedanje, naša vjera i naše spasenje se ne ostvaruju odvojeno od Kristova uskrsnuća. U njemu imamo jamstvo ostvarenja Božje namjere otkupljenja.

Raoul Dederen

Podijeli