„Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola …“ (Daniel 1,8)
Molitva se ne shvaća onako kako bi trebalo. Naše molitve ne trebaju obavijestiti Boga o nečemu što Njemu nije poznato. Gospodin poznaje tajne svake duše. Naše molitve ne trebaju biti dugačke i glasne. Bog čita sakrivene misli. Mi se možemo moliti u tajnosti i Onaj koji vidi ono što je tajno, čut će nas i nagraditi javno. …
Molitva se ne upućuje da bi izazvala bilo kakvu promjenu u Bogu; ona nas dovodi u sklad s Bogom. Ona ne zamjenjuje dužnost. … Molitva neće platiti dugove koje imamo pred Bogom. Božji sluge trebaju se osloniti na Boga kao što je to učinio Daniel na babilonskom dvoru. Daniel je znao vrijednost molitve, njezin cilj i svrhu; i molitve koje su on i njegovi drugovi uputili Bogu pošto ih je kralj izabrao da služe na dvoru, bile su uslišane.
Postojala je i druga vrsta zarobljenika koja je bila dovedena u Babilon. Gospodin je dopustio da ti ljudi budu istrgnuti iz svojih domova i odvedeni u idolopokloničku zemlju, jer su i sami neprestano padali u idolopoklonstvo. Gospodin je dopustio da dobiju sve što su željeli od babilonskih idolopokloničkih običaja. …
Kada bi svjetovna mudrost ocjenjivala njihov položaj, Daniel i njegova tri druga uživali su sve prednosti koje im je mogao pružiti babilonski dvor, ali će upravo tu biti izloženi svojoj prvoj velikoj kušnji. Njihova načela morala su doći u sukob s kraljevim propisima i naredbama. …
Daniel i njegova tri druga nisu smatrali, budući da je sam kralj odredio što će jesti i piti, da je njihova dužnost da jedu i piju ono što im se nudi. Oni su se molili za rješenje tog problema i proučavali Pisma. Njihov odgoj bio je takve naravi da su čak i u zarobljeništvu osjećali da se trebaju osloniti na Boga. … Daniel i njegovi drugovi ponašali su se onako kako bi se svi mladići trebali ponašati. Bili su uslužni, ljubazni, puni poštovanja, pokazivali su vrline krotkosti i skromnosti. …
Kada smo izloženi utjecajima koji su sračunati na to da nas odvedu daleko od Boga, naše molbe za pomoć i snagu moraju biti neumorne. U protivnom, nikada nećemo biti uspješni u odbacivanju oholosti i odupiranju kušnji da popustimo grešnim sklonostima koja nas odvajaju od Spasitelja. (Youth’s Instructor, 18. kolovoza 1898.)