“Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama.” (1. Petrova 2,21)
Nije dovoljno samo priznavati Krista. Moramo Ga slijediti putem kojim nas On vodi. Njegova milost je dovoljna. On je postradao za nas i ostavio nam je primjer koji trebamo slijediti. … Danas je naše vrijeme kušnje. Iskustvo koje nam je potrebno da bismo zadobili krunu života podrazumijeva razapinjanje našeg “ja” u dalekoj većoj mjeri nego što smo dosad mislili da je moguće. Koju poruku apostol Pavao upućuje svakome tko se poziva na Kristovo ime? “Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te otada sjedi s desnu Božjeg prijestolja! Promotrite pomno onoga koji je od grešnika podnio takvo protivljenje protiv samoga sebe, da ne sustanete i ne klonete duhom!” (Hebrejima 12,1-3)
Krist je Gospodar Neba i Zemlje, a ipak je radi nas postao siromašan, da bismo se mi Njegovim siromaštvom mogli obogatiti. On je bio u Božjem obličju, a ipak se ponizio i uzeo na sebe obličje sluge kako bi nas mogao spasiti. On je svoj život dao radi našeg spasenja. Hoćemo li prihvatiti tu žrtvu? Jedinorođeni Sin Božji bio je ubrojen među zločince kako ljudska bića ne bi morala umrijeti, već da imaju život vječni. Vječni život bit će njihova baština ako ponize svoje oholo srce i postanu sudionici u Njegovim patnjama. On je strpljivo podnio sramotu, ruganje i poniženje da bi mogao spasiti svako grešno ljudsko biće koje se živom vjerom uhvati za Njega. Dok je visio na križu polažući život za naše spasenje, Njegovi su Mu se ubojice rugali govoreći: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega!” (Matej 27,42) … On je mogao izbjeći smrt na takav način, ali je stradao da bi svijet preko Njega mogao biti izbavljen od Sotonine vlasti. Zahvaljujući Njegovoj smrti, svi koji vjeruju u Njega mogu imati vječni život. …
Spasenje ljudskih bića podrazumijeva mnogo više nego što mnogi uviđaju. To znači da trebamo birati Božji put, a ne svoj. Gospodin ne može spasiti ljude dok god se oni ne ponize i ne prihvate ukor i opomene koje im šalje, dok god snažno ističu svoju volju i slijede vlastiti smjer djelovanja. (Letter 133, 30. travnja, 1905. — Pismo J. E. Whiteu)