“Snažno je i veličanstveno djelo njegovo, i pravda njegova ostaje dovijeka.” (Psalam 111,3)
Prvi korak u organizaciji Crkve koja će nakon Kristova od- 276 laska nastaviti rad bio je postavljanje Dvanaestorice. O ovom činu izvještaj glasi: “Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovijedaju.” (Marko 3,13.14)
Pogledajmo ovaj ganutljivi prizor. Gledajmo Veličanstvo Neba okruženo Dvanaestoricom koju je izabrao, koju je odvojio za posebno djelo. Preko ovih slabih oruđa, preko svoje Riječi i Duha, odlučio je staviti spasenje nadohvat ruke svim ljudima.
Bog i anđeli s radošću su promatrali ovaj prizor. Otac je znao da će od ovih ljudi zračiti nebesko svjetlo, da će njihove riječi svjedočenja o Njegovom Sinu odjekivati od naraštaja do naraštaja do svršetka vremena.
Učenici su trebali poći kao Kristovi svjedoci da objave svijetu što su od Njega vidjeli i čuli. Njihova je služba bila najvažnija služba u koju su ljudska bića ikad bila pozvana; mogla se usporediti samo sa službom samoga Krista. Trebali su biti Božji suradnici u spašavanju ljudi. Kao što su u Starom zavjetu dvanaestorica patrijarha bili predstavnici Izraela, tako dvanaestorica apostola stoje kao predstavnici evanđeoske Crkve.
Tijekom svoje službe na Zemlji Krist je počeo rušiti zid koji je razdvajao Židove i neznabošce, i propovijedati spasenje svim ljudima. Premda je bio Židov, bez ustezanja se miješao sa Samarijancima omalovažavajući farizejske običaje Židova prema ovom prezrenom narodu. Spavao je pod njihovim krovom, jeo za njihovim stolom i poučavao na njihovim ulicama.
Spasitelj je svojim učenicima objavio istinu o rušenju pregrade “koja je rastavljala” Izraelce od drugih naroda — istinu da su “pogani baštinici iste baštine” sa Židovima i “dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću” (Efežanima 2,14; 3,6). (Djela apostolska, str. 12,13)
Za razmišljanje: Shvaćam li činjenicu da Veličanstvo Neba želi imati osobnu zajednicu sa mnom?