“Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada.” (Izreke 16,32)
Najočitiji dokaz kršćanske plemenitosti je vladanje sobom. Onaj tko može ostati miran usred oluje pogrda, zaista spada u red Božjih junaka.
Vladati svojim duhom znači disciplinirati samoga sebe, to znači oduprijeti se zlu, to znači uskladiti s velikim Božjim mjerilom pravednosti svaku svoju riječ i svako svoje djelo. Onaj tko je uspio disciplinirati svoj duh, uzdignut će se iznad svih omalovažavanja, ponižavanja i neprilika kojima je izložen u svakodnevnom životu, i one će prestati navlačiti sjenku na njegov duh.
Božja je namjera da dostojanstvena sila posvećenog razuma kojim upravlja božanska milost, dobije prevlast u životu ljudskih bića. Onaj tko je svladao svoj duh ima tu silu na raspolaganju. (Poruka mladima, str. 78)
Tijelo je najvažniji posrednik preko kojega se um i duša pripremaju za izgradnju karaktera. Zato neprijatelj duše usmjerava svoje kušnje s ciljem da njima oslabi i umanji tjelesne snage. … Tijelo se mora staviti pod vlast viših sila čovjekova bića. Volja mora zavladati strastima, a ona sama se mora pokoriti Bogu. … Umna snaga, tjelesna izdržljivost i dužina života zavise od nepromjenjivih zakona. Tko poštuje te zakone, može pobijediti sebe, svoje sklonosti, “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnike ovoga mračnog svijeta”, suočiti se “s duhovima pakosti ispod neba” (Efežanima 6,12).
I današnji mladići mogu dobiti Duha koji je nadahnjivao Daniela; i oni mogu crpsti iz istog izvora snage, imati istu moć samokontrole, u svom životu očitovati iste vrline, čak i u okolnostima koje su isto tako nepovoljne. Iako su okruženi kušnjama da popuste svojim grešnim sklonostima, posebice u velikim gradovima u kojima je svaki oblik osjetilnog zadovoljavanja lako dostupan i primamljiv, uz božansku milost njihova namjera da proslave Boga može ostati čvrsta! Strogom odlučnošću i živom budnošću oni se mogu oduprijeti svim kušnjama koje napadaju dušu. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 309,310)