Voda za ožednjele

“A u posljednji, veliki dan blagdana Isus je stajao i vikao govoreći: ‘Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije!’” (Ivan 7,37 — Varaždinska Biblija)
Jednom godišnje, na blagdan Sjenica, djeca Izraelova sjećala su se vremena kada su njihovi očevi živjeli u šatorima u pustinji dok su putovali iz Egipta u kanaansku zemlju. Službe posljednjeg dana blagdana bile su posebno svečane, a najveća pozornost poklanjala se obredu kojim se obilježavalo dobivanje vode iz stijene. Kad su svećenici donijeli u zlatnim posudama vodu iz Siloama u hram, i nakon što su je pomiješali s vinom i izlili preko žrtve na žrtveniku, nastalo je veliko slavlje. … Ovom prigodom, preko zbrke od mnoštva i zvukova slavljenja, čuo se glas: “Ako je tko žedan neka dođe k meni i neka pije!” Izoštrila se pozornost naroda. Izvana sve izgleda radosno, ali Isusovo oko koje promatra gomilu s najnježnijim suosjećanjem, vidi usahlu dušu koja žudi za vodom života. … Milosrdan poziv: “Neka dođe k meni i neka pije”, prolama se kroz vjekove sve do našeg vremena. I mi se možemo naći u sličnom položaju kao i Židovi u Kristovo vrijeme radujući se što nam je izvor istine otvoren, dok njegovoj živoj vodi nije dopušteno da nam napaja žednu dušu. Mi moramo piti. … Kao što su djeca Izraelova slavila oslobođenje koje je Bog izvojevao za njihove očeve, i Njegovu čudesnu brigu za njih tijekom putovanja iz Egipta u Obećanu Zemlju, tako bi se i Božji narod danas trebao sa zahvalnošću prisjećati raznih događaja preko kojih ih je On izveo iz svijeta, iz mraka zablude u dragocjeno svjetlo istine. … Sa zahvalnošću bismo se trebali prisjećati starih staza i osvježavati dušu sjećanjima na ljubav i nježnost našeg Dobročinitelja. … Dok putujemo naprijed, imamo blagoslovljenu prednost da prihvatimo Kristov poziv: “Ako je tko žedan neka dođe k meni i neka pije!” (Review and Herald, 17. rujna 1885.)