“Reče mu Šimun Petar: ‘Gospodine, kamo ideš?’ Isus mu odgovori: ‘Kamo ja idem, ti me sad ne možeš slijediti, ali ćeš me poslije slijediti.’” (Ivan 13,36)
Gledajući svoje učenike s božanskom ljubavi i najnježnijom sućuti, Krist je rekao: “Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen u njemu.” Juda je napustio gornju sobu, pa je Krist ostao sam s jedanaestoricom. Prije no što je počeo govoriti o svom bliskom rastanku s njima, govorio je o velikom cilju svoje misije. Taj je cilj stalno imao pred sobom. Radovao se što će proslaviti Očevo ime svim svojim poniženjem i stradanjima. Na ovo je On najprije upravio misli svojih učenika.
Zatim je nastavio, nježno im se obraćajući izrazom “sinci“: Još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima rekoh, i vama sada kažem: Kamo ja idem, vi ne možete doći.”
Učenici se nisu mogli radovati kad su ovo čuli. Obuzeo ih je strah. Promicali su se oko Spasitelja. Njihov vođa i Gospodin, njihov voljeni Učitelj i Prijatelj, bio im je draži od samoga života. U svim svojim poteškoćama, tugama i razočaranjima očekivali su pomoć i utjehu od Njega. Sad ih je trebao ostaviti same u njihovoj osamljenosti i ovisnosti. Mračne su bile slutnje koje su ispunjavale njihovo srce.
Ali Spasitelj im je uputio riječi pune nade. Znao je da će ih neprijatelj napadati, a Sotonino umijeće najuspješnije je kod onih koji su pritisnuti poteškoćama. Stoga ih je odvratio od onoga “što je vidljivo” na “nevidljivo” (2. Korinćanima 4,18). Skrenuo je njihove misli sa zemaljskog izgnanstva na nebeski dom. (Isusov život, str. 550)
Za proučavanje: Ako mi Isus gradi stan u nadi da će provoditi vječnost sa mnom, koje osobine karaktera gradim dok se pripremam za vječnost?