Poruka predstavljena u četvrtak ujutro, 2. srpnja 2015.
Janos Kovacs-Biro, podrijetlom je iz Mađarske.
Služi kao voditelj propovjedničke službe i
odjela misije i evangelizacije u Transeuropskoj diviziji,
St. Albans, Engleska.
[divider scroll_text=””]
Obećanje o Njegovom dolasku
[frame src=”https://adventisti.hr/wp-content/uploads/2015/07/32.jpg” width=”560″ height=”315″ lightbox=”on” title=”Obećanje o Njegovom dolasku” align=”left” ]
Od svih Isusovih obećanja, ono iz Ivanovog evanđelja 14,1-3 je najosobnije, najutješnije i uvjeravajuće. “Neka se ne plaši srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte! U kući Oca mojega mnogi su stanovi. Kad ne bi bilo tako, bio bih vam rekao, jer idem da vam pripravim mjesto. I kad otidem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja.”
Što nam Isus ovdje govori? Zapravo ovo: “Znam da vjerujete u Boga, znam da također vjerujete i u mene, ali kada me više ne budete vidjeli, hoćete li prestati vjerovati? Još uvijek vas vodim vašem cilju. Shvatite ozbiljno moje riječi. Doći ću ponovno i bit ćemo zajedno.”
Gospod dostojan povjerenja
Vjerujemo li Isusovim riječima i kada nije fizički prisutan? Ili u sebi imamo pomalo nevjernog Tome? U izvješću o Isusovom uskrsnuću, Toma je tražio razumsko objašnjenje za tako zapanjujuću vijest: “Ja sam OK, moje srce je OK, moja vjera je OK, sve je OK. Ali ja imam problem: “Dok ne dotaknem Njegove rane svojim prstima, jednostavno ne mogu povjerovati.” Tjedan dana kasnije Isus mu je omogućio tu priliku. Izazvao je sumnjičavog učenika rekavši: “Dotakni me i vidi.”
Toma je upravo to i učinio, dotaknuo je Isusove rane i predao se: “Moj Gospod i Moj Bog” (Ivan 20:28).
Isusov odgovor je od vječnog značaja: “Jer si me vidio, Toma, vjerovao si. Blagoslovljeni su, koji ne vidješe i vjerovaše!”(29. redak) Isusove riječi vrijede jednako kao i Njegova prisutnost. Dok čekamo, Njegove riječi “Opet ću doći“ ne ostavljaju prostor sumnji i ruglu.
Evanđelje po Ivanu bilježi dirljiv događaj u četvrtom poglavlju. U Kafarnaumu je bolovao sin jednog kraljevskog časnika. Čuo je da je Isus ponovno u Kani, gdje je učinio prvo čudo pretvorivši vodu u vino na svadbi.
Međutim, Isus nije ograničen samo na Kanu. On je univerzalan čovjek, osoba za sve ljude. On je Spasitelj svijeta. Njegove riječi naređuju životu. Časnik je požurio i putovao oko trideset i šest kilometara sjeverozapadno u Kanu kako bi pronašao Isusa i ispričao mu o sinu koji je “nasmrt bolestan” (Ivan 4,47). “Čuvši da Isus dolazi iz Judeje u Galileju, on ga dođe naći i moljaše ga da siđe izliječiti njegovog sina koji umiraše.”
Spasiteljev odgovor je izvanredan: “Idi, tvoj sin živi.” Izgleda da je Isus govorio “Ne moram ići s tobom. Imaš moju riječ. Vjeruj mi. Moja riječ vrijedi jednako kao i moja prisutnost.”
Ovaj časnik je vjerovao Isusu i nije se vratio kući do sljedećeg dana. Kada je konačno stigao, njegove sluge dođoše mu u susret i rekoše: “Tvoje dijete je živo!” (51. redak) Saznao je da mu je sin ozdravio upravo u onom trenutku kada mu je Isus dao svoju riječ. Njegova Riječ nikada ne iznevjeri – bilo to u Kani, Kafernaumu, Bethesdi, Jeruzalemu, San Antoniu ili u Londonu – Njegova riječ vrijedi jednako kao i Njegova prisutnost. Ovo je taj isti Isus koji je rekao “Doći ću opet” (Ivan. 14,3).
Obećanja dostojna povjerenja
Vjerovati u Isusa znači vjerovati u nešto stvarno, opipljivo. “U kući Oca mog” – to je dom! On se vraćao kući i ponudio podijeliti svoj dom s onima koji polažu svoju vjeru i povjerenje u Njega. Njegov dolazak će nas pomaknuti s pouzdanja prema stvarnom iskustvu. Kada Isus ponovno dođe, umjesto “Dotakni i vidi” reći će “Uđi u radost Gospodara svojega. Živite sa mnom u kući Oca moga. Primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta.” (Matej 24,22.34) Ovo obećanje o životu u Isusovom domu je jednako stvarno kao Tomino iskustvo dodira Isusovih rana.
Kada je Isus govorio o kući na nebu, On nije mislio samo na njenu ljepotu, prostranstvo ili čežnju za njom: on je govorio o domu Njegovog Oca. To je mjesto izgrađeno iz ljubavi. To je mjesto na kojemu mi možemo biti ljudi kakve nas je Bog stvorio, gdje možemo doći kući, izuti cipele i opustiti se.
To je kuća koju je Isus obećao. Tamo smo prihvaćeni, voljeni i tamo pripadamo. Isus kaže “Kuća mog Oca je i tvoja kuća. Božja vječna njedra postaju naše vječno mjesto odmora za nasloniti se, slaviti našu neprekidnu radost i klicati u trijumfu.“ Nikada više neće postojati razdvojenost između Njega i nas. Na koncu, kod kuće smo.
Isus je upotrebljavao poznate usporedbe iz Njegovog vremena kako bi predočio svoj dolazak, primjerice putovanje i vjenčanje. Kada su uzvanici putovali, neki bi otišli ranije i pripremili sve za ostale. Isus radi upravo to za nas: On ide ispred nas da nam pripremi mjesto prije no što mi putujemo kući. Dok čekamo na Njegov povratak, naša je zadaća da pripremimo mjesto za Isusa u srcima ljudi oko nas kako bi i oni mogli putovati.
U Izraelu, kada se mladić želio oženiti, prvo je tražio očevo dopuštenje. Samo kada bi se kuća nadogradila, otac bi pristao na vjenčanje i dovođenje mladenke kući. Naš Nebeski Otac želi da nas Isus, Njegov sin, dovede kući.
Kako idemo kući?
Odgovor ostaje isti: vjeruj u Isusa. On je “put, istina i život (Ivan 14,6). Nitko ne dolazi k Ocu, ili k Njegovom domu, osim po meni. Bez obzira tko smo – muško ili žensko, bijelci ili crnci, mladi ili stari, bogati ili siromašni, bolesni ili zdravi – bitno je da idemo k Ocu preko Isusa, u Njegovoj kući ima mjesta za sve.
Za vrijeme Vijetnamskoga rata, vojnik se vraćao kući. Tek što je sletio u Sjedinjene Države, nazvao je roditelje. Majka se javila presretna što čuje sinov glas. Uzbuđeno je uskliknula: “Drago mi je što si uspio, sine. Ovo mi je najljepši Božićni poklon ikada. Dođi uskoro. Tvoja soba će biti spremna.”
Glas s druge strane linije je bio pomalo oklijevajući, i jedva šapatom sin je rekao “Ali mama….” “Da, sine?” Ponovno je rekao opreznim glasom: “Imam prijatelja sa sobom. Mogu li ga dovesti na Božićnu zabavu?” “Naravno sine”, rekla je majka. “Tvoj prijatelj je i naš prijatelj.”
Sin je nastavio: “Ali mama, moj prijatelj je teško ozlijeđen. Njegovo lice je potpuno deformirano. U ratu je izgubio jedno oko, jednu ruku i obje noge. Izgleda čudno i možda će trebati pomoć.” Nastala je tišina s druge strane. Nakon nekog vremena, koje je izgledalo kao vječnost, majka je konačno rekla, “Sine, zašto ga ne ostaviš u hotelu i dođeš kući? Za njega nema mjesta na zabavi.”
Sin nikada nije došao na zabavu. Majka je otišla sama. Oko četiri sata ujutro, kada se vratila kući, zazvonio je telefon. Brzo je uzela slušalicu i čula glas policajca s druge strane. “Gospođo, našli smo tijelo vojnika iz Vijetnamskog rata u hotelskoj sobi. Sumnjamo na samoubojstvo. Imao je deformirano lice: izgubio je jedno oko, jednu ruku i obje noge. Sudeći prema njegovim dokumentima, vjerujem da je on vaš sin.”
Kuća našeg Oca je potpuno drukčija. Dolazak toj kući, koju je Isus otišao pripremiti, bit će radostan trenutak. Nitko neće primijetiti nečiji ožiljak na licu ili bilo koju tjelesnu nepravilnost. Smrtno tijelo postat će besmrtno. Sam Isus Krist bit će naše savršenstvo i On će nas dovesti Očevom domu.
Što možemo učiniti?
Što možemo učiniti dok čekamo taj skori trenutak?
Izazvani smo živjeti u potpunom očekivanju Isusovog dolaska. Svaka misao i djelo u našem životu mora biti definirano tim skorašnjim vrhuncem ljudske povijesti. Isus se vraća kao Gospodar Slave. Taj isti Isus koji je pobijedio bitku s grijehom će se uskoro spustiti na nebeskim oblacima i uzeti nas k sebi. Stoga nas apostol Pavao savjetuje “Težite za onim, što je gore, a ne što je na zemlji!” (Kološanima 3,2) Naš dom je na nebu.
Imajući to u vidu, pozvani smo živjeti život u opreznom iščekivanju. Kako nas savjetuje apostol Petar, “kraj svega je blizu, stoga budite budni i imajte oštar um (1.Petrova 4,7). Za neke, čekanje na nebeski dom može izgledati kao utopijski san, ali za one koji vjeruju Isusovim riječima, Njegov drugi dolazak bit će povijesni kao i Njegov prvi dolazak. Isus će se vratiti u povijesti, u vremenu i prostoru.
Ovaj događaj iziskuje potpuno povjerenje u Onoga koji je obećao. “Vjerujte u mene”, čujemo kako nam govori, “Vratit ću se da vas uzmem k sebi i odvedem u dom mojega Oca.”
Živjeti s tim povjerenjem je naš današnji izazov. “Hodimo pošteno” poziva nas Pavao dok čekamo zoru (Rimljanima 13,13). Možemo živjeti usred tame, ali očima vjere moramo uvijek gledati prema tom svanuću zore i živjeti tako da se zateknemo spremnima. Drugi dolazak mora nas držati budnima i razboritima (1.Solunjanima 5,6), i poticati nas da se ispitamo kakvi ljudi trebamo biti? “Treba da vi sveto i pobožno živite, iščekujući i želeći dolazak dana Božjega.” (2. Petrova 3,11.12)
To je jedino što vrijedi na kraju. Dok se nadamo čekajući, živimo li odgovorno, s ljubavlju, spremno odražavajući Kristov karakter i misiju? Savjet Ellen White je svevremenski kada kaže “Očekujte Gospoda ozbiljnije nego što očekujete jutro. Nadajte se u Gospodu. Hodajte Njegovim putem. Objavite Njegovu istinu. On je zadovoljan kada Njegovi sljedbenici govore istinu…. On radi za vas i sa vama.” (Ellen G. White letter 66, 1901, Manuscript Releases Silver (Spring, Md.: Ellen G. White Estate, 1990.) vol. 10, p. 388.)