“Za naše grijehe probodoše njega”

“A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,4.5)
Iskreni kršćanin može silno žaliti kada vidi kakvo je razaranje donio grijeh, ali samo u ograničenom smislu možemo shvatiti Kristovu tugu koju On osjeti kada pogleda na grijeh koji postoji u ljudskom srcu. … Iz svjetlosti svoje uzvišene čistoće Otkupitelj svijeta mogao je vidjeti da su bolesti od kojih je ljudska obitelj oboljela nastale zbog prestupanja Božjeg zakona. Svaki slučaj patnje On je mogao pratiti do njegovog uzroka. On je pročitao tužnu i užasnu povijest konačnog kraja koji je čekao grešnika koji se nije pokajao. Znao je da ga samo On može spasiti iz jame u koju je upao. Samo On mogao je postaviti njegove noge na pravi put. Samo Njegova savršenost mogla je pomoći u njegovoj nesavršenosti. Samo On je mogao pokriti njegovu golotinju svojim vlastitim neukaljanim ogrtačem pravednosti. Krist je želio svakoga. On nije mogao podnijeti da jedan čovjek bude izgubljen. O, kad bi ljudska obitelj mogla vidjeti posljedice grijeha u obliku prijestupa, nasilja i zločina koji postoje u svijetu! Kad bi ljudi mogli vidjeti izobličenje Božje slike u sebi do nalikovanja Sotoni! Čovjek je stvoren čist i svet, ali zbog prijestupa počeo je poprimati Sotonine osobine. … Došavši na ovaj svijet u ljudskom obličju, pokorivši se Zakonu, otkrivši ljudima da je On ponio njihove bolesti, tuge i njihovu krivnju, Krist nije postao grešnik. On je bio čist i nije Ga ukaljala nijedna bolest. Nijedna mrlja grijeha nije se našla na Njemu. … Stajao je pred svijetom kao Jaganjac Božji bez mane. Kada Ga je pritisnula patnja cijelog čovječanstva, On koji je bio oličenje zdravog čovjeka, bio je kao i svatko tko je pogođen njome. Jedino tako mogao je pokazati svoju savršenu ljubav prema čovječanstvu. … Krist je bio dovoljno snažan da spasi svijet. (Manuscript Release 18, 1892.)