“Zato se postaje baštinikom na temelju vjere, da bude po milosti.” (Rimljanima 4,16)
Bez Kristove milosti grešnik bi se nalazio u beznadnom stanju; ništa se ne bi moglo učiniti za njega; ali zahvaljujući božanskoj milosti, dolazi nadnaravna snaga. … Samo primanjem Kristove milosti grijeh je moguće prepoznati u svoj njegovoj odvratnoj ružnoći i konačno izagnati iz hrama duše. Milost nas dovodi u zajedništvo s Kristom, udružuje nas s Njim u djelu spasenja. Vjera je uvjet pod kojim je Bog našao za dobro da obeća pomilovanje grešnicima; ne zato što bi nam vjera osigurala neke zasluge kojima bismo stekli spasenje, već zato što se vjerom možemo uhvatiti za Kristove zasluge, koje su jedini lijek protiv grijeha. …
“Vjerova Abraham Bogu i to mu se uračuna u pravednost. A onomu koji radi ne računa se plaća po milosti, već po dugu; dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost.” (Rimljanima 4,3-5) Pravednost je poslušnost Zakonu. Zakon zahtijeva pravednost i grešnik je duguje Zakonu, ali ju je nesposoban pokazati u svojem životu. Jedini način da dostigne pravednost je vjera. Vjerom može ponuditi Bogu Kristove zasluge, i Bog poslušnost svojega Sina upisuje u dobro grešniku. Prihvaća se Kristova pravednost umjesto čovjekovih poraza; Bog prihvaća pokajničku dušu koja vjeruje, oprašta joj i opravdava je, postupa prema njoj kao da je pravedna, voli je kao što voli svojega Sina. To je način na koji je vjera prihvaćena kao pravednost, i pomilovana duša ide iz milosti u milost, iz svjetla u još veće svjetlo. (1SM 366,367)
Dodir vjere otvara nam božansku riznicu blaga sile i mudrosti i tako preko glinenih posuda Bog postiže svoja čuda milosti. Potreba za ovakvom vjerom naša je velika potreba danas. Moramo znati da je Isus doista naš, da Njegov Duh pročišćava i oplemenjuje naša srca. Kada bi Kristovi sljedbenici imali pravu vjeru s poniznošću i ljubavlju, kakav bi posao mogli izvršiti! Kakav
bi se plod vidio na slavu Bogu! (RH, 13. prosinca 1887.)