“Ljubav je ispunjeni Zakon.” (Rimljanima 13,10)
Krist je objavio Zakon usred grmljavine i ognja na Sinajskoj gori. Božja slava, slična ognju koji sažiže, počivala je na njezinom vrhu, a gora se tresla od Gospodnje nazočnosti. Izraelovo mnoštvo palo je ničice i slušalo sa strahopoštovanjem svete propise Zakona. Koliko se od toga razlikovao prizor na Gori blaženstava! Pod ljetnim nebom u tišini koju je narušavala samo pjesma ptica, Isus je objašnjavao načela svojega kraljevstva. Onaj koji je toga dana govorio narodu jezikom ljubavi, otkrivao mu je načela Zakona objavljenog na Sinaju.
Zakon dan na Sinaju bio je proglas načela ljubavi, objava nebeskog Zakona Zemlji. Stavljen je u ruku Posrednika i izgovoren glasom Onoga čijom silom ljudska srca mogu biti usklađena s Njegovim načelima. Bog je otkrio svrhu Zakona kad se obratio Izraelu: “Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 22,30)
Ali Izraelci nisu shvatili duhovnu narav Zakona, pa je njihova takozvana poslušnost često bila samo poštovanje formi i obreda, umjesto pokoravanja srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Budući da je Isus svojim karakterom i djelom otkrivao ljudima svete, milosrdne i očinske Božje osobine i ukazivao na bezvrijednost obredne poslušnosti, hebrejski vođe Ga nisu primili niti su razumjeli Njegove riječi. Smatrali su da se Krist olako odnosi prema zahtjevima Zakona, a kad im je iznio upravo one istine koje su bit službe određene od Boga, oni su Ga gledajući samo na formu, optužili da krši Zakon.
Iako izgovorene smireno, Kristove riječi bile su prožete ozbiljnošću i snagom koja je potresala srca ljudi. Ljudi su očekivali da će čuti ponavljanje beživotnih tradicija i pretjeranih zahtjeva rabina, ali uzalud. Zapanjilo ih je Kristovo učenje, “jer ih je učio kao onaj koji im vlast, a ne kao njihovi književnici” (Matej 7,29). Farizeji su uočili veliku razliku između svojeg i Kristovog načina poučavanja. Vidjeli su da veličanstvenost, neokaljanost i ljepota istine svojim dubokim i nježnim utjecajem sve više osvajaju srca. (Misli s Gore blaženstava, str. 44,45)