“Dok ne dođe Pradavni, koji dosudi pravdu Svecima Svevišnjega.” (Daniel 7,22)
Među vodećim uzrocima koji su doveli do odvajanja prave Crkve od Rima bila je njegova mržnja prema suboti. Kao što je u proročanstvu bilo prorečeno, papinska sila oborila je istinu na zemlju. Božji je Zakon bio pogažen, dok su se ljudske predaje i običaji uzdizali. Crkve koje su bile pod vlašću papinstva rano su prisiljene da svetkuju nedjelju. Usred sveopće zablude i praznovjerja mnogi su, čak i od pravog Božjeg naroda, bili toliko zbunjeni da su se, svetkujući subotu, i nedjeljom uzdržavali od rada. Ali to nije zadovoljilo papinske vođe. Ne samo da su zahtijevali da se nedjelja svetkuje, nego i da se subota obeščasti; najoštrijim su riječima osuđivali one koji su je poštivali. Samo oni koji bi pobjegli od rimske vlasti mogli su u miru pokazati poslušnost Božjem zakonu.
Valdenzi su prvi od svih europskih naroda dobili prijevod Svetog pisma. … Stotinama godina prije reformacije imali su rukopis Biblije na svom materinskom jeziku. Imali su čistu istinu i stoga su bili osobiti predmet mržnje i progonstva. Oni su Rimsku crkvu proglasili palim Babilonom iz Otkrivenja pa su, uz opasnost po svoj život, ustajali da se odupru njezinoj pokvarenosti. Dok su neki pod pritiskom dugotrajnog progonstva pristali na kompromis svoje vjere i malo–pomalo popustili u njenim načelima, dotle su se drugi čvrsto držali istine. U nizu stoljeća, mraka i otpada bilo je valdenza koji su osporavali vrhovnu vlast Rima, odbacivali klanjanje kipovima i slikama kao idolopoklonstvo i svetkovali pravu subotu. Pod najžešćim provalama neprijateljstva oni su održali svoju vjeru. Premda probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju riječ i Njegovu čast.
Valdenzi su našli skrovište iza visokih utvrda što su ih pružale planine koje su u svim stoljećima bile utočište progonjenima i tlačenima. Ovdje se održavao plamen svjetlosti istine usred mraka Srednjeg vijeka. …
Bog je svom narodu osigurao veličanstveno utočište koje je odgovaralo silnim istinama koje su mu bile povjerene. Za ove vjerne prognanike planine su bile simbol Jahvine nepromjenjive milosti. (Veliki sukob, str. 51,52)