Užitak je proučavati Otkrivenje apostola Ivana jer se u njemu nalazi objava Isusa Krista. U toj je knjizi otkrivena Kristova ljepota i privlačnost, Njegova snaga i moć. U prvom poglavlju nalazimo Krista u Svetištu (1,13-20). Zatim Ga kroz cijelu knjigu gledamo kako djeluje u prilog svoje Crkve. Mnogi dijelovi Otkrivenja pretkazuju napade na Njegovu Crkvu. Otkrivenje završava jasnim prikazom Kristovog drugog dolaska i obnove Zemlje u njezino iskonsko stanje ljepote i svetosti.
Usmjerimo danas svoju pozornost na 12. poglavlje Otkrivenja gdje se govori o napadu na Božju crkvu; isprva izvana, a zatim iznutra. Danas postoji velik broj vjerskih zajednica, od kojih svaka tvrdi da je prava Božja crkva. I usred tog mnoštva Krist doista ima svoju Crkvu. Kristova vjera održala se kroz sve vjekove do današnjeg dana.
“Ljubljeni … prisiljen sam da to učinim opominjući vas da se borite za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima. Ušuljali su se, naime, među vas neki ljudi, već odavno predodređeni za ovu osudu: bezbožnici koji na mjesto milosti našega Boga stavljaju raspuštenost i niječu našega jedinog Gospodara i Gospodina, Isusa Krista.” (Juda 3 i 4) Kao što je bila u prošlosti, Crkva je i danas pozvana da sačuva izvornu vjeru koju joj je Gospodin predao. Njezina je zadaća da živi u skladu s izvornim naukom našega Spasitelja.
Otkrivenje uspoređuje religijski svijet s Babilonom ili stanjem zbrke. Krist ne samo da spominje babilonski sustav bogoslužja i upozorava na njega, već i otkriva kako će on utjecati na povijest Njegovog naroda. Otkrivenje u 12. poglavlju prikazuje povijest kršćanske crkve od vremena prije Kristovog prvog dolaska do Njegovog drugog dolaska. Evo kratkog pregleda te povijesti. “Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.” (Otkrivenje 12,1)
Ovdje se Ivan bez sumnje izražava slikovitim, simboličkim jezikom. Zašto se Bog služi takvom vrstom govora? U Ivanovo doba Božja crkva se nalazila u teškim prilikama. Većina povjesničara smatra da je poganski Rim bio dosta tolerantan prema kršćanskoj crkvi; međutim, tisuće su morale umrijeti za svoju vjeru. Da je poganski Rim znao da kršćani imaju knjigu u kojoj se jasno proriče pad velikog Rimskog Carstva, kršćani vjerojatno uopće ne bi mogli preživjeti. Zato je pad poganskog Rima prikazan simboličkim jezikom. U svojoj mudrosti Bog je stavio u vrata proročanstava ključ da bi ih oni koji ih žele proučavati, mogli razumjeti.
Otkrivenje zatim prikazuje vjersku silu koja izlazi iz poganskog Rima, koja također proganja crkvu. I ovo je opisano slikovito. Crkva je prikazana ženom obučenom u bjelinu. Zvijeri u proročanstvima prikazuju carstva, more prikazuje narode, a žena Crkvu. Pred nama je djevojka, prava Božja crkva. Tumači Biblije se u ovome slažu. Dr. Albert Barnes, poznati prezbiterijanski teolog, piše: “Bez ikakve sumnje žena prikazuje Crkvu.” Katolički je prijevod navedenog teksta: “Žena — crkva Božja” (Douay). Žena, Crkva, odjevena je u čistoću sunca. Biblija također opisuje crkvu istim simbolima ili usporedbama. “Učinih kćer Sionsku da je kao lijepa i nježna djevojka.” (Jeremija 6,2) U 2. Korinćanima 11,2 crkva je prikazana kao čista djevica. Čista žena u proročanstvu označava pravu crkvu, dok pala žena (Otkrivenje 17. poglavlje) označava palu crkvu.
Dvanaesto poglavlje Otkrivenja prikazuje povijest crkve od vremena prije Kristovog rođenja sve do danas. U Otkrivenju 12,2-5 kaže se da na rođenje Isusa Krista čekaju Crkva i Zmaj. U Crkvi se rodio Mesija koji je uzet “k Bogu i njegovu prijestolju”. Čudovište ili Zmaj, koji također čeka Mesiju, nalazi se pod upravom Sotone. Kao što Bog djeluje preko ljudi da ostvari svoje velike namjere, tako i đavao djeluje preko ljudi da ostvari svoje zle ciljeve. On je djelovao preko Heroda koji je izdao zapovijed da se poubijaju svi dječaci kad je Isus bio dijete. Sam Sotona je pokušao uništiti našega Gospodina. On je djelovao preko Židova i Rimljana da bi Ga ubio. Ali Krist je izišao kao pobjednik. Sotona nije mogao ubiti Krista, pa se okrenuo protiv Njegove crkve.
“Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete.” (Otkrivenje 12,13) Nakon Kristove smrti na Golgoti, Sotona je znao da su mu dani odbrojani. Čak su i neobraćeni Židovi progonili prvu kršćansku crkvu. Uz neumorno progonstvo vjernika Kristove crkve, pomislili bismo da će ona posustati ili da će biti uništena.
Ali umjesto toga, progonjena crkva rasla je velikom brzinom. Što je više krvi teklo, to je više ljudi prihvaćalo kršćanski nauk i priključivalo se crkvi. Ljudi su se ozbiljno borili za vjeru i u prvih stotinu godina postojanja crkve, i Evanđelje i Istina objavljivani su u velikoj sili. Tijekom tog strašnog progonstva toliko se obraćenika priključilo crkvi da je Sotona morao promijeniti taktiku. Umjesto mnogih napada na crkvu izvana, počeo ju je podrivati iznutra, slabeći je podjelama. Radio je lukavo i podmuklo.
Pavao je uočio kako “tajna bezakonja” djeluje već u njegovo vrijeme. Otpad od Božje istine počeo je kad je poganstvo počelo dizati svoju ružnu glavu u samoj kršćanskoj crkvi. Zbog gorljivosti i oduševljenja kršćana, Crkva je postala popularna među milijunima ljudi onog doba. Konstantin Veliki se obratio na kršćanstvo, i to je također doprinijelo njegovoj popularnosti. Naravno, ova popularnost nije nastala preko noći, i kako su stoljeća prolazila, pristup mnogih “polovičnih” kršćana crkvi doveo je do porasta otpada. Konstantin je svakome tko prihvati kršćanstvo ponudio zlatnike i bar jedno odijelo. Gradovima i naseljima obećao je nove crkve — ako prijeđu na kršćanstvo.
Uz ovakav način podmićivanja mnogi su postali kršćani izvana, ali njihovo srce nije znalo za Boga. Ovo mnoštvo unijelo je u kršćansku crkvu neke poganske običaje: paljenje svijeća, molitve za mrtve, posredovanje svetaca, štovanje relikvija, uporabu tamjana, vjerovanje u čistilište i druge. Ali unatoč ovom kompromisu, bilo je i vjernih muškaraca i žena koji “su prezreli svoj život sve do smrti”. Oni su ovu iskvarenost nadvladali “Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva” (Otkrivenje 12,11).
Car Justinijan je 538. godine proglasio glavara crkve “poglavarem nad svim crkvama — ispravljačem heretika”. Tko god se nije slagao sa službenim stavom crkve, proglašen je heretikom. Ako se nekog nije moglo pridobiti za otpad od istine, završavao bi na mučilima. Samo 538. godine pobijeno je preko milijun ljudi.
U čitavom Rimskom Carstvu postalo je vrlo privlačno obožavanje Sunca, ali u prikrivenom obliku — mitraizmu. A sada se pod zastavom kršćanstva razvilo do te mjere da su čak i dani koje je Bog odredio za bogoslužje izmijenjeni. U ovakvim okolnostima otpada, i zbog činjenice da su mnogi pobijeni, ljudi koji su čuvali istinu morali su pobjeći. “A Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.” (Otkrivenje 12,6) Četrnaesti redak daje sličnu sliku. Božja crkva se trebala skrivati 1260 proročkih dana ili 1260 godina. (Ezekiel 4,6: “Dajem ti po dan za svaku godinu.”) Prava Božja crkva skrivala se u pustinji od 538. do 1798. godine — 1260 godina. Što se dogodilo 538. godine?
1. Nastalo je novo doba vladavine Crkve i države.
2. Izdan je proglas da se svi kršćani moraju pridružiti novoj državnoj crkvi; u protivnom će sav njihov imetak biti oduzet.
3. Bili su zabranjeni svi drugi oblici bogoslužja, osim onoga koji je propisala državna crkva.
4. Prava crkva je bila zabranjena od 538. godine nadalje.
Crkva je morala pobjeći u pustinju. Poplava progonstva okomila se na sve koji nisu prihvatili proglase državne crkve. “Ali zemlja pomože Ženi: otvori svoja usta i proguta rijeku koju je ispustio Zmaj iz svojih usta.” (Otkrivenje 12,16)
Već smo u 6. retku primijetili da je Bog pripravio mjesto za svoju crkvu. Ljudi su pobjegli u nenastanjena područja južne Francuske, sjeverne Italije i čak u Tursku. Zabilježeno je da su milijuni ljudi pobjegli u krajeve gdje je Bog pripravio mjesto za svoju pravu crkvu. U ovim prostranim planinskim područjima bilo je mnogo špilja kamo se smjestila crkva u bijegu, pa je njezini progonitelji nisu mogli lako naći.
U muzeju gradića Torre Pellice u sjevernoj Italiji čitao sam pjesmu u kojoj je na dirljiv način opjevana Božja zaštita Njegove Crkve:
“Blagoslivljamo Te za sigurnost gora,
O Bože otaca naših!
Ti si svoju djecu ojačao
Dodirom planinskih pašnjaka,
Ti si postavio zaštitu nad skloništem
Kamo noge neprijatelja ne mogu stupiti.
Blagoslivljamo Te za sigurnost gora,
O Bože otaca naših!”
U tom razdoblju progonstva mnogi su ljudi ostali vjerni istini. Među njima su bili albigenzi u južnoj Francuskoj, koji su skoro sasvim iskorijenjeni. Ostala je samo šačica ljudi koji su prešli Alpe i stigli u pijemontske doline, gdje su se pridružili valdenzima. Tu su bili i kršćani koji su se skupili u središnjoj Turskoj u dolinama Goreme. Njih su istjerali iz priobalnih područja, pa su se povukli u gorske doline i špilje gdje su nastavili živjeti u skladu sa svojom vjerom. Oni su kao i mnogi drugi nastavili svetkovati kršćansku subotu.
Valdenzi u sjevernoj Italiji činili su to stoljećima kao prava Božja crkva, čuvajući “vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima”. U Češkoj su moravska braća postala sigurno utočište mnogim drugim skupinama. Jan Milíč je u 14. stoljeću napustio službu svećenika na Praškom sveučilištu i na kraju umro u Avignonu 1374., kamo je otišao na saslušanje. U vrijeme moravske braće lolardi u Engleskoj slijedili su Wycliffea i kasnije se povezali s reformatorima. U čitavoj južnoj Francuskoj u to su doba mnogi ljudi razvili snažan osjećaj za vjernost Bogu i zato bili proganjani i zatvarani. To su bili hugenoti. Crkva je trebala biti u pustinji 1260 godina.
Oko 1500. godine kršćanska crkva je bila progonjena već tisuću godina, i tad su se počeli osjećati počeci reformacije. Njemački svećenik Martin Luther počeo je propovijedati Božju riječ. Uz njega su stali njemački knezovi. Skoro cijela Njemačka prihvatila je reformaciju. Engleska crkva je s kranmerima i latimerovcima nastavila svjedočiti za istinu. Ali još uvijek je bilo poganskih vjerovanja koja su se i dalje zadržala u mnogim crkvama koje su iznikle u reformaciji.
Bog je vodio svoju crkvu na čudesan način. Nakon boravka od 1260 godina u postinji, ona se mogla pojaviti na svjetlo dana. Prezbiterijanci su, zajedno s metodistima i baptistima, dodali mnogo svjetla. Malo-pomalo crkva je napredovala.
Na nesreću, mnoge su crkve od primljene svjetlosti načinile credo, te je na taj način daljnji napredak zaustavljen. Kad bi Bog podigao novu crkvu, ona bi oko svojega svjetla podigla ogradu i daljnji bi napredak postao skoro nemoguć. Tako su nastale mnoge različite crkve. Iz njih su se izdvojili ljudi koji su imali drukčije mišljenje, počeli ga propovijedati i okupljati sljedbenike. Mnoge od tih crkava nastavile su misionarski rad i Bog ih je obilno blagoslovio.
Božji narod nije vezan ni uz jednu crkvu. Štoviše, Bog kaže upravo u posljednje vrijeme: “Iziđite iz nje [Babilona], moj narode.” (Otkrivenje 18,4) Čak i u duhovnom Babilonu Bog ima svoj narod. I taj će narod pozvati da na kraju iziđe iz njega. Prije 1798. godine ljudi su živjeli u skladu sa svjetlošću istine koju su primili. Mnogi su odbili napredovati, što je ne samo spriječilo napredak istine, već je prouzročilo pojavu mnogih novih vjerskih zajednica. Godine 1798. dogodio se niz događaja koji su označili kraj razdoblja od 1260 godina: 1. u Italiji je crkva odvojena od države, 2. Napoleonov vojskovođa Berthier svrgnuo je papu i oduzeo mu prevlast, 3. narod je u Italiji dobio vjersku slobodu, 4. u Italiji je uspostavljen republikanski oblik vlasti.
Nakon ovih događaja crkva je stvarno mogla izići iz pustinje. U to su se vrijeme ljudi po cijelom svijetu počeli sjedinjavati u svjetski pokret koji će pripremiti narod za Kristov dolazak.
“Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.” (Otkrivenje 12,17)
Trebala se pojaviti crkva koja će imati dvije navedene oznake. Ako crkva kojoj pripadate nema Isusovo svjedočanstvo (očitovanje Duha proroštva, ili “proročkog duha”, prema Otkrivenju 19,10), ili ne drži Božje zapovijedi — svaku, i posljednju, onda se zamislite i počnite se moliti za Božje vodstvo. On želi da živite u skladu s istinom koju vam je otkrio, a vaš će primjer bez sumnje biti blagoslov za druge.
David Currie