Duhovnost

Zatomiti ljutnju, ili joj dati oduška?

Kašalj može biti vrlo neugodan, posebice ako traje dugo i pojavi se u neprikladnim uvjetima. Gospođu H. je takav kašalj mučio pune dvije godine. Usprkos pretragama kod raznih specijalista i unatoč uzimanju lijekova, njezin kašalj se pogoršavao iz tjedna u tjedan. Konačno je gospođa H. posjetila liječnika koji nije bio samo zdravstveni stručnjak, nego i duhovni savjetnik. Kad ju je liječnik odmah na početku pitao što je muči, odgovorila je da je zabrinuta za svojeg unuka. Rekla je da se preselio na istok Njemačke i tamo oženio bez crkvenog obreda. Nije ju pozvao na vjenčanje, iako se s njim uvijek dobro slagala. Nikad se na to nije žalila, ali ju je to ipak pomalo opterećivalo.

Kad je liječnik skrenuo razgovor na njezin odnos prema vjeri, žena je rekla da je predana kršćanka. Tada joj je liječnik rekao da prestane “kašljati” svojem unuku kamo da ide. Umjesto toga treba prihvatiti njegovo ponašanje i vjerovati Bogu da će na kraju sve izvesti na dobro. Konačno, i kad izgovara molitvu Očenaš, ona se moli “neka bude volja tvoja”. Rekao joj je da sada to provede u praksu. Sljedećih nekoliko tjedana gospođa H. je odlučila poslušati savjet. Željela je prihvatiti Božju volju i zahvalila Mu se za Njegovo vodstvo. Postala je svjesna da može biti sretna osoba unatoč negativnim događajima. Pokušala je imati otvorene oči za sve lijepo u životu. Nije prošlo mnogo vremena i njezin kašalj je potpuno nestao.

Danas sa sigurnošću zanamo da nas negativni osjećaji čine bolesnima. Kad zatomimo ljutnju ili razočaranje, ne smijemo se iznenaditi ako se oni pojave kao bol na nekom drugom mjestu. Te tjelesne tegobe ponovno pojačavaju naše loše osjećaje i na kraju nas uvlače u pravi začarani krug. Pravo je pitanje: Kako izaći iz tog začaranog kruga uzajamnog djelovanja razornih osjećaja i tjelesnih tegoba? Što moramo učiniti da bismo bili iznutra uravnoteženi i sretni i tjelesno se dobro osjećali?

Na to pitanje bismo mogli brzo odgovoriti kad bismo imali patentirani lijek za nadzor nad negativnim osjećajima. Sigurno ste već čuli savjet: “Trebaš izbaciti frustraciju. Ako ti se sve nakupi, ili to potisneš, nećeš si samo navući tjelesne nevolje, nego ćeš i duševno oboljeti.” Doista je nekima omiljena metoda rješavanja loših osjećaja, razočaranja ili ljutnje — odreagirati na glasan i vidljiv način. Takvi grde druge, viču na njih, lupaju vratima ili u najmanju ruku pokažu mrzovoljnost na licu. Iskustvo je pokazalo da takvo ponašanje može donijeti određeno smirenje, pod uvjetom da u napadu bijesa ne razbijemo toliko porculana da nakon toga osjećamo neizmjernu krivnju. U tom slučaju bismo samo zamijenili jedan negativni osjećaj s drugim, što nikako nije rješenje.

Suprotno tome, tihe i introvertirane osobe su sklone nakupljati ili zatomiti svoju ljutnju ili razočaranje. Izvana će možda izgledati mirne i uravnotežene, no u njima kuha od nemira. Budući da se ne mogu nigdje ispuhati, mogu “žvakati” negativno iskustvo nekoliko tjedana. Ako nešto “progutamo” i ne možemo “probaviti”, “sjedne nam na želudac”.

Ako samo potiskujemo velike probleme, mogli bismo živčano ili psihički oboljeti, jer potiskivanje ne odstranjuje negativne osjećaje, nego ih zapisuje u našu podsvijest, gdje izgubimo nadzor nad njima. Kod jedne domaćice se pojavio bolesni poriv za pranjem nakon što joj se neki trgovački zastupnik želio seksualno približiti, a ona to nije jasno odbila. Stoga je tijekom prvih tjedana podsvjesno pokušavala “oprati ruke od toga”. Stalno iznova osjetila je poticaj da ode do umivaonika i riba ruke, sve dok se nisu raskrvarile. Konačno se posavjetovala s psihijatrom koji joj je savjetovao da tom zastupniku pismeno izrazi otvoreni prigovor. Tek kad je to učinila, prestalo je njezino opsesivno pranje. Potiskivanje negativnih doživljaja nam ništa ne pomaže. Samo će nas učiniti duševno bolesnima.

No, vratimo se “ispuštanju pare”. Kad kritički preispitamo što znači iskaliti loše osjećaje, uskoro ćemo uvidjeti da uz osjećaj trenutnog olakšanja ima i značajnih nedostataka. Kao prvo, iskaliti svoje osjećaje ili ispustiti paru nije ništa drugo nego diktatura naših loših osjećaja. Više ih nismo sposobni nadzirati, nego naši osjećaji vladaju nad nama. Ponavljaju se novinska izvješća o ljudima koji su “ludi od bijesa” isprebijali svoje bližnje, ili ih čak pobili. Ako dakle slijepo slijedimo svoje osjećaje, postupno postajemo nesposobni nadzirati same sebe i djelovati razumno. Salomon je opisao takvo ponašanje riječima: “Bezumnik izlijeva sav svoj gnjev, a mudrac susteže svoju srdžbu.” (Izreke 29,11)

No, mi ljudi nismo samo osjećajna bića. Posjedujemo i svoju slobodnu volju i um. Onaj tko slijedi samo svoje osjećaje, kako mnogi psihoterapeuti traže, vrlo često neće uspjeti u životu i na kraju će postati nesretan.

Sigurno znate za “piramidu upravljanja ljutnjom” koja se često prikazuje u obliku karikature. Ravnatelj urla na voditelja odjela, voditelj odjela na zaposlenika, zaposlenik, kad dođe kući, na svoju suprugu, ona na dijete, dijete na psa, pas proganja mačku, a mačka pojede kanarinca. Svatko utrapi svoj bijes drugome, to jest osobi koja je slabija od njega samog, sve do nekog najslabijeg na kraju. To svakako nije dobar način za sretan zajednički rad i život. Trebamo nadzirati svoje loše osjećaje i djelovati odgovorno. Naposljetku, kad smo ljuti, mi nikako nemamo pravo uzeti vazu i razbiti je na glavi osobe do nas, ma kako nam se to sviđalo. Međutim, ne bismo trebali nadzirati agresivne poticaje samo kad su drugi ljudi jači od nas ili kad bi mogle uslijediti teške posljedice. Upravo slabija osoba treba zaštitu! U vijestima se stalno ponavljaju izvješća o tome što se događa kad roditelji zlorabe svoju djecu kao metu svojih frustracija i svojeg neobuzdanog bijesa.

Pogledajmo i drugi kritički aspekt “metode iskaljivanja” našega bijesa. Kad stalno odašiljemo negativne osjećaje, pojavljuju se isti tjelesni simptomi kao kad ih potiskujemo. Stoga, kad ostare, agresivne osobe sve više pate od visokog krvnog tlaka, kardioloških bolesti i visoke razine kolesterola i arterioskleroze. Onome tko stalno iznova “eksplodira od bijesa” može jednoga dana stvarno “eksplodirati” žila u mozgu. U takvom slučaju kažemo: “Pogodila ga je kap”, a zapravo su ga pogodili njegovi vlastiti osjećaji. “Nasmrt se naljutio.” Zato Salomon piše: “Mirno je srce život tijelu, a ljubomora je gnjilež u kostima.” (Izreke 14,30)

Sjećate li se pokusa koji su provodili Liddle i Moore? Ovce nisu skrivale da se boje. Nisu znale potisnuti svoje osjećaje. Pa ipak su se jako razboljele. Skoro su uginule. Zato, ako neprestano iskaljujemo loše osjećaje, ne postajemo niti zdraviji, niti sretniji.

Treći kritički aspekt tiče se razvoja štetnih navika. Ako neprestano praznimo svoja raspoloženja, mi se tim neprestanim ponavljanjem dugoročno školujemo za takvo ponašanje. Naše negativne emocionalne reakcije se rastuće pojačavaju dok na kraju ne postanu navika. Što češće reagiramo na određeni način, to ćemo češće na isti način djelovati u budućnosti i osjećati se sukladno tome. Naša loša navika nas može u potpunosti zarobiti i zatrovati naš život.

Vidimo da ni potiskivanje niti izbacivanje nečije ljutnje, straha ili razočaranja nisu preporučljivi za postizanje unutarnjeg mira ili razvijanje osjećaja radosti, ljubavi i sreće. Umjesto toga, moramo naći mogućnosti kako utjecati ili smanjiti loše osjećaje. Ako se zanimate za stjecanje i održavanje osjećajne ravnoteže, te ako imate otvoreni um za promjene, možete uistinu naučiti živjeti sretnijim i zdravijim životom.

Isus je jednom rekao: “Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36) To ne vrijedi samo za grijeh i osjećaj krivnje; Isus nas želi osloboditi i od razarajućih uvjerenja i osjećaja i dati nam unutarnji mir i radost (vidi Galaćanima 5,22.23). Samo Ga to trebamo zatražiti.

Siegfried Wittwer

(tekst je uzet iz knjige Naučite živjeti sretnije)

Podijeli