Zbog čega se sjećati Uskrsa? Koji je razlog obilježavanja tog blagdana? Jeste li se kada zapitali ima li događaj od prije dvije tisuće godina ikakve veze s mojim svakodnevnim životom?
U Bibliji obilježavanje blagdana ima svoje teološko i praktično značenje. Prvi blagdan koji je izraelski narod trebao obilježavati bio je blagdan Pashe, ili kako ga još Izraelci nazivaju Praznik slobode. U tu svrhu Bog je Izraelcima preko Mojsija rekao sljedeće: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojom jakom mišicom. Ukvasani kruh neka se ne jede…” (Izlazak 13,3)
Obilježavanje tog blagdana imalo je svrhu da ukaže na Božja djela otkupljenja u prošlosti, kako se njihovo značenje ne bi zaboravilo u sadašnjosti i budućnosti. Božji poziv na sjećanje na Njegova moćna djela u često slučajeva se, nažalost, kao što je bio slučaj s Izraelcima, završava upravo suprotno, a to je čovjekovom nostalgijom za vremenima povijesti u kojoj nisu bili otkupljeni i koja je obilježena željom za osjetilnim užicima. Takav primjer pokazuju Izraelci kad jadikuju sjećajući se poslastica iz Egipta, unatoč svjedočenju o Božjem moćnom djelovanju kratko vrijeme prije toga (naravno da želja za određenom hranom nije grijeh, ali u svemu onom što je Bog činio za svoj narod jasno je da ne može imati prednost, pogotovo ako se Bog kroz manu pobrinuo i za te ljudske potrebe — Brojevi 11,5).
Mi nismo u ništa boljem položaju, jer zaboravnost pogađa i nas danas. Osobine ljudi koji će živjeti u posljednje vrijeme Isus je opisao i, osim želje za jelom, proširio na potrebu za ženidbom i udajom, kupnjom i prodajom, sadnjom i gradnjom (vidi Luka 17,26). Drugim riječima, osobine ljudi uoči Isusovog dolaska mogu se ukratko opisati isključivo kao potreba za održanjem vrste, bez želje za višim smislom u svemu tome i bez želje za potragom za vječnim životom.
Ali nas više brine činjenica da se te osobine odražavaju i u onima koji kažu da vjeruju i drže do spomena na silna Božja djela u prošlosti, odnosno do spomena na Isusovo usksrnuće, a neodvojivo je pritom spomenuti i Isusovo raspeće, što bi bila istoznačnica židovskom blagdanu Pashe, prema 1. Korinćanima 5,7. Dakle, sjećati se Isusovog uskrsnuća podrazumijeva obraćenje ili stalno prihvaćanje Božje volje za naš život.
Apostol Pavao je sve sveo na jednu činjenicu: “A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima.” (1. Korinćanima 15,17) Prema ovim riječima, stanje “u grijehu” i “izvan grijeha” postavlja se kao pokazatelj Isusovog uskrsnuća. Ako se uskrsnuće nije dogodilo, mi smo još u našim grijesima. Ali, ako se uskrsnuće dogodilo, mi nismo — ili ne trebamo biti — u našim grijesima. Ovo je bitno, jer je temelj kerigme, ili vijesti, objave, bila izjava napisana nekoliko redaka ranije: “Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo.” (1. Korinćanima 15,3.4) Drugim riječima: ako je Krist uskrsnuo (a doista jest), bez vrijednosti je naša vjera, ako smo još u svojim grijesima. Ili: Krist je uskrsnuo, naša vjera doista vrijedi, jer više nismo u svojim grijesima. I na kraju: mi nismo više u svojim grijesima, jer je Isus uskrsnuo.
Da ne bi sve ostalo samo na tome da nismo u svojim grijesima, Isusovo uskrsnuće podrazumijeva djelatan kršćanski život obilježen nečim novim, što nam otvara vrata pobjedonosne budućnosti. To novo odražava se u novom pobjedonosnom životu koji živimo oslobođeni sile grijeha i osposobljeni za služenje.
Ponovno: koje je značenje Isusovog uskrsnuća? Možete biti od onih kršćana koji će reći da vjeruju u Isusovo uskrsnuće i da će oni jednog dana uskrsnuti (i pritom slave Uskrs), ali ih pustite da sada žive ovaj život kako oni žele. To zasigurno nije pravo razumijevanje Isusovog uskrsnuća. Ako vjerujete u uskrsnuće, to je onda itekako povezano s onim što danas činite ili ne činite. Najblaže rečeno, ironično je reći da vjerujemo u Isusovo uskrsnuće, a u svakodnevnom životu nismo iskusili što podrazumijeva vjerovati u tu istinu. Ne samo vjerovati u tu istinu, već i uspostaviti osobni kontakt s uskrslim Isusom.
Apostol Pavao je pisao Filipljanima: “Da iskusim njega i silu njegova (Isusovog) uskrsnuća…” (Filipljanima 3,10) Očito da je apostolovo sjećanje na Isusovo uskrsnuće bilo prožeto htijenjem da iskustveno spozna što znači imati udjela u tome. Prema tome, ono što vjerujemo i govorimo o uskrsnuću daje oblik svemu ostalome. Daje oblik onome što govorimo, kako se ponašamo i izgledamo, kako se ophodimo prema drugim ljudima, kakve automobile vozimo, što jedemo i štošta drugo.
Uskrs je blagdan koji u sebi sadrži osvrt na prošlost i k tome vjeru (Isus Krist je doista uskrsnuo), razumijevanje i promjenu sadašnjosti (Isus Krist nas doista mijenja) i pogled u budućnost i k tome nadu (Isus Krist se doista vraća da dovrši plan spasenja). Prizovimo zato Isusovu prisutnost u naš život, jer pripadanjem Njemu, nama pripada sve: “… i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.” (1. Korinćanima 3,22.23)
Marko Zeko