Priroda i njen Stvoritelj

Zebra u kuhinji

O čemu ovisi cilj našeg života? O tome kako smo dospjeli ovamo ili nečemu drugom? Kao što se u žiru krije hrast, tako se naš kraj nalazi u našem početku.

što to znači?


što se tiče podrijetla čovjeka, postoje dva osnovna gledišta. Prema prvome, svemir i sve što je u njemu proizvod je čisto materijalnih tvari koje su se slučajno pojavile. Sve – od galaksije Andromede do naših najdubljih težnji – materijalističkog je podrijetla i sastoji se od atoma i ničega više. Sve što postoji jest ono što su stari materijalisti nazvali “atomima i prazninom”.

Suvremeni materijalisti ovo stajalište opisuju ovako:

 Prije petnaestak milijardi godina strahovita eksplozija stvorila je materiju, energiju, vrijeme i prostor -sve odjednom, u događaju nazvanom “Veliki prasak”. Atomi koji su nastali u toj eksploziji oblikovali su plinovite oblake koji su se spojili u zvijezde, a usred ovog sjajnog međuzvjezdanog prizora svjetla i vrućine, rastopljene čestice su se ohladile i stvrdnule u planete, uključujući i naš, treći od Sunca. Nakon mnogo milijuna godina, lokve vode ispunjavale su se sve većom količinom složenih tvari. Iz ove mješavine aminokiselina pojavili su se jednostavni oblici života koji su tijekom eona evoluirali u ljudska bića.

Najhitnije u svemu jest što u trenutku Velikog praska ovi procesi nisu imali ni svrhe ni namjene ni cilja. Jednostavno su se dogodili. “Naš je svemir”, komentirao je jedan znanstvenik, “nešto što se jednostavno događa s vremena na vrijeme.”

Ako je ovo gledište ispravno, onda su naš svršetak i naša životna sredina jadni, kao što sam rekao prije. Naše postojanje nema svrhe. Budući da iskonska mješavina nije imala cilja ni svrhe, ne može ih imati ni konačni proizvod. Mi smo samo nešto što se događa s vremena na vrijeme. Kao što lutka klaun iskače iz kutije samo zato što ju je netko stavio u nju, ako naše pojavljivanje nema svrhe, onda s nama nitko i ne može izići iz te metaforičke kutije.

Ukratko, prevladajuće znanstveno gledište o našem podrijetlu ostavlja nam malo nade da nakon našeg kratkog i nesigurnog života nešto postoji. Vodeći ateist dvadesetog stoljeća kaže: “Sav trud vjekova, sva posvećenost, sve nadahnuće, sav podnevni sjaj ljudskog genija … cijeli hram ljudskih ostvarenja neizbježno će biti pokopan ispod krhotina urušenog svemira.” [1]

Prema tome, vratimo se na naše pitanje: “Je li ovaj život sa svim njegovim brigama, borbama i razočaranjima sažetak svega što jesmo ili možemo biti? I završava li u prahu uglavnom tužna i jadna povijest našeg života, isprekidana s nekoliko redova, paragrafa ili stranica sreće? Je li to naša sudbina?” Jest, ako je gore navedeno gledište o našem podrijetlu ispravno. A s druge strane…


Hipoteza o postojanju Boga

S druge strane imamo drugo osnovno gledište o našem podrijetlu; ono obuhvaća perspektivu veću i širu od uskih granica znanstveno-materijalističkog gledišta. Ovo drugo gledište tvrdi da je sve stvoreno došlo od Stvoritelja – od Boga koji je sve načinio. Prema tom gledištu mi nismo ovdje slučajno, već sa svrhom. A o toj svrsi možemo nešto razumjeti zahvaljujući stvorenome, i ono samo svjedoči o postojanju Boga. Uostalom, kao što slika podrazumijeva postojanje slikara, zar stvoreno ne podrazumijeva Stvoritelja?

Kao suprotnost, misao o Stvoritelju, posebno Stvoritelju ispunjenom ljubavlju, otvara sasvim novo područje nade koje nadilazi beznađe suvremenog znanstvenog svjetonazora u kojem uništenje znači kraj svemira koji je nastao bez cilja i svrhe. “Čini mi se da samo Bog može smrti oduzeti posljednju riječ”, primjećuje engleski pisac John Polkinghorne. “Ako ljudska nada da će sve biti dobro, da svijet ima svoj smisao nije besmislena obmana, onda Bog mora postojati.” [2]

Ateističko materijalističko gledište ne pruža mogućnost nikakve budućnosti osim hladne prašine koja lebdi u oronulom svemiru. Samo nam Bog može ponuditi neku bolju mogućnost. Ponavljam, Bog ne jamči sretni svršetak, samo njegovumogućnost. Nasuprot tome, znanstveni svjetonazor jamči nam samo smrt mnogo dužu od onoga što joj je prethodilo. “Nije stvar u tome što je život tako kratak”, piše na jednoj majici, “već što je smrt tako duga.”

 Prema tome, naše najhitnije i najvažnije pitanje povezano je s podrijetlom – jer samo ako znamo kako smo počeli, možemo naći odgovore o našem životu i, što je još važnije, našem svršetku. Kao što boja naših očiju potječe od naših gena, tako naš svršetak potječe od naših početaka. “Naša je sudbina potpuno ovisna o matrici koja nas je proizvela i održava”, komentirao je Huston Smith. “Zanimanje za njezinu narav je najsvetije zanimanje koje nas može zaokupiti.” [3]

što nas je stvorilo? što nas održava? Besciljne, hladne sile ili neko božanstvo? Jesmo li sami ili postoji Bog? Ako postoji, javlja li se taj Bog “samo u šutljivim sjenama i snovima” ili o Njemu možemo saznati nešto više?

Koju je, dakle, od ovih dviju mogućnosti bolje slijediti?

Pretpostavimo da se jednog dana vratite kući i vidite kako iz vašeg sudopera pije velika zebra. Iznenađeni pitate svojeg bračnog druga (ili osobu s kojom živite): “Odakle ova zebra?”

“Iz ničega”, dobijete odgovor.

Iz ničega?

Smiješno! Zašto? Zato što ništa ne dolazi iz ničega. Stara latinska uzrečica ex nihilo, nihil fit (“iz ničega ništa”) očito je prvo načelo, istina odviše temeljna da bi se o njoj raspravljalo. Kako se nešto može pojaviti iz ničega? Zebra (bilo u prašumi ili u kuhinji) je morala nastati iz nečega, a ne iz “ničega”, jer “iz ničega dolazi ništa”. Bilo bi lakše od tri dobiti šest, nego nešto – bilo što – iz ničega.

Pa što da kažemo o zemlji, nebu i zvijezdama? Ili o vama, vašim cipelama, vašoj majci? Svakako ni oni, kao ni zebra, nisu mogli nastati iz ničega. Sve što je stvoreno, bilo što čega nekad nije bilo ali je postalo, moralo je postati zahvaljujući nečemu drugom, nečemu što mu je prethodilo. Prije vaših cipela nesumnjivo je postojao obućar.

Godinama su ljudi vjerovali da je svemir vječan. Budući da nije stvoren, postoji oduvijek. Nikad nije bilo vrijeme kad nije bilo svemira. Unatoč teškim filozofskim pitanjima o Stvoritelju koja su takvo mišljenje izazivala. Svemir nema Stvoritelja zato što oduvijek postoji, nije mu bio potreban.

Međutim, danas znanstvenici vjeruju da svemir nije vječan, već da ima početak. Da, u nekoj prošlosti nije postojao. Stephen Hawkins, možda najveći znanstvenik nakon Einsteina, napisao je da danas “gotovo svatko vjeruje da je svemir, i time samo vrijeme, imao početak u Velikom prasku”. [4] Kao vaša cipela, ni svemir nije postojao oduvijek.

Zaključak da svemir ima početak vodi do očitog pitanja: Ako je svemir imao početnu točku, što ili tko ga je pokrenuo? Apsurdno je vjerovati da je zebra u vašoj kuhinji došla iz ničega, a još je apsurdnije vjerovati da je svemir i sve što je u njemu – uključujući i nas i zebre – tako nastao. Zbog toga, prije Velikog praska, prije nastanka svemira, nešto je već moralo postojati – nešto dovoljno moćno da pokrene sile koje su dovele do života na Zemlji, da ne spominjemo postojanje milijardi galaksija i zvijezda. A osim Boga, tko je ili što to moglo biti?

Kad su se znanstvenici složili da je svemir nastao u neko određeno vrijeme, oni su se morali suočiti s neizbježnim pitanjem o “Bogu”. Hawkins priznaje: “Tako dugo dok smatramo da svemir ima početak, možemo pretpostaviti da je imao stvoritelja.” [5]

Argument vezan za ništa
 “Pretpostaviti” je u redu. Razmišljanja koji proistječu iz činjenice da postoji stvoreni svemir, tako snažno ukazuju na Boga da su neki znanstvenici bili prisiljeni prihvatiti apsurd. Umjesto da prihvate Boga kao Stvoritelja svemira, oni tvrde da je stvoritelj bilo “ništa”.

Ništa?

Tako neki kažu.

“Jasno je”, razmišlja fizičar Alan Guth, “da sve ne može biti stvoreno iz ničega. A ‘sve’ može obuhvaćati mnogo više nego što možemo vidjeti.” [6]

Kako je “ništa” u stanju stvoriti “sve”? Gibanjem čestica, teoretiziraju neki znanstvenici.

Gibanje čestica je složeni fizikalni proces koji je, navodno, stvorio svemir. Ako je tako, ova teorija traži odgovor na pitanje: Odakle fizikalni zakoni (da ne spominjemo energiju) potrebni za ovo gibanje?

Jedan kritičar podrugljivo kaže: “Alan Guth piše sa zadovoljnim čuđenjem da je svemir u biti nastao … iz ničega: a to je lažni djelić vakuuma ’10-6 centimetara u promjeru’ i ‘1-32 solarne mase’. Prema tome, izgledalo bi da ‘ništa’ ima prostorno širenje i masu. Premda ove činjenice Guthu mogu izgledati nebitne, drugi mogu posumnjati da ništavilo, kao i smrt, nije stvar stupnjevanja.” [7]

A drugi kritičar ove hipoteze sve-iz-ničega primjećuje: “Kako možemo objasniti situaciju u kojoj se može odvijati jedno ili više gigantskih gibanja čestica? Ateist kaže da to jednostavno trebamo pretpostaviti i prihvatiti kao činjenicu.” [8]

Ostavljajući po strani znanstvene složenosti i nijanse gibanja čestica, kritičari su u pravu. Kakvo god bilo pretpostavljeno gibanje čestica, svakako se ne radi o “ničemu”. Ono ima masu, energiju i fizikalne zakone, a oni — kao zebra u vašoj kuhinji — morali su doći iz nečega.

I opet se vraćamo na pitanje: Odakle?

Od dva gledišta – da je svemir stvoren iz “ničega” ili da je posljedica djelovanja moćnoga Boga – koje je logičnije i razumnije? Je li sve što postoji (zvijezde, oblaci, ljudi, drveće i drugo) poteklo iz “ničega” ili od Stvoritelja? Je li razumno prihvatiti kao činjenicu fizikalne procese koji upravljaju gibanjem čestica ili priznati da postoji stvoritelj Bog koji je oduvijek postojao?

Ništa kao stvoritelj doista je jedina logična mogućnost za ateista. Zašto? Ako je nešto drugo osim vječnoga Boga – odnosno Boga koji je oduvijek postojao – načinilo svemir, onda je to, što god bilo, moralo biti stvoreno od nečega prije njega, što je opet moralo nastati iz nečega prije toga … i tako u beskonačnost. Tako svemir nikad nije mogao imati početak. Morao bi, kao Bog, biti vječan. Ali svemir ne ide beskonačno natrag u vremenu. Bilo je vrijeme kad ga jednostavno nije bilo. A budući da je postojalo vrijeme kad nije bilo svemira, nešto ga je očito moralo pokrenuti, a tko ili što je to moglo učiniti osim Boga? Osim, naravno, ako ga nije stvorilo ništa.

“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1) Ili: “U početku ništa stvori nebo i zemlju”?

Clifford Goldstein
_________________________

    • [1] Bertrand Russell, Why I am Not a Christian, str. 107.

    • [2] John Polkinghorne, Belief in God in an Age of Science, str. 21.

    • [3] Huston Smith, Beyond the Post-Modern Mind, str. 53.

    • [4] Stephen Hawking i Roger Penrose, The Nature of Space and Time, str. 20.

    • [5] Stephen Hawking, A Brief History of Time, str. 140,141.

    • [6] Citirano u Danielson, str. 483.

    • [7] Isto, str. 495.

  • [8] Ian Barbour, When Science Meets Religion, str. 44.
Podijeli