„I milost je Božja počivala na njemu.“ (Luka 2,40)
Isus je još u svojem djetinjstvu zapazio da ljudi ne žive onako kako im govori Biblija. On je proučavao Bibliju i slijedio jednostavne navike i putove na koje Ga je upućivala Božja riječ, i kada su Mu ljudi prigovarali što je tako ponizan i skroman, ukazivao im je na Božju riječ. Njegova su Mu braća predbacivala da sebe smatra puno boljim od njih i ukoravala Ga što se stavlja iznad svećenika i narodnih glavara. Isus je dobro znao da u domu neće imati mira ni odmora ako bude slušao Božju riječ.
I dok je rastao u znanju, shvatio je da se u Njegovom narodu šire velike zablude i da će zbog toga što ljudi slijede ljudska shvaćanja, umjesto da slušaju Boga i Njegove zapovijedi, jednostavnost, istina i prava pobožnost polako nestajati sa Zemlje. Gledao je ljude kako se pridržavaju predaja i običaja u svojem obožavanju Boga, a izostavljaju svete istine koje bi mogle učiniti dostojnim njihovo bogoslužje. Znao je da im njihova služba lišena vjere ne može donijeti nikakvo dobro i da im neće donijeti ni mir ni odmor, i da zato što ne služe Bogu u istini ne mogu saznati što znači imati slobodu duha.
Isus nije uvijek bez riječi promatrao to bezvrijedno bogoštovlje, već je ponekad ukazivao ljudima gdje griješe. Zato što je bio tako brz da vidi što je pogrešno a što pravo, Njegova su braća bila vrlo ljuta na Njega jer su govorila da sve što svećenici propovijedaju treba smatrati isto tako svetim kao i Božje zapovijedi. Međutim, Isus je učio svojim primjerom i svojim riječima da ljudi trebaju služiti Bogu upravo onako kako ih je On uputio i da ne slijede običaje koje su im nametali ljudski učitelji.
I svećenici i farizeji bili su ljuti zato što Dijete nije htjelo prihvatiti njihove ljudske zaključke, pravila i predaju. Mislili su da On pokazuje veliko nepoštovanje prema njihovoj vjeri i prema rabinima koji su uspostavili te službe. On im je govorio da će poslušati svaku riječ koja izlazi iz Božjih usta i da Mu iz Biblije moraju pokazati gdje je pogriješio. Ukazao im je na činjenicu da stavljaju riječi ljudskih bića iznad Božje riječi i navode ljude da iskazuju nepoštovanje prema Bogu time što slušaju ljudske zapovijedi. (Youth’s Instructor, 5. prosinca 1895.)