Obitelj je osnovna jedinica naše uljudbe. Dok je obitelj sretna i dok bračne veze ostaju jake, narod je uglavnom siguran. Ali kad se pojavi opće nepoštovanje svetosti braka, sámo postojanje naroda je u opasnosti.
Najnovije povećanje broja rastava znak je opadanja moralnih mjerila i moralne stabilnosti društva. Nagovještava li ovo povećanje broja rastava da postaje nemoguće živjeti sretno sve do kraja? Zar brak više ne pruža nikakvu sigurnost?
Sigurnost trajne sreće u braku zahtijeva poštovanje načela na kojima se izgrađuju sretni domovi. Ova načela nisu tajanstvena niti teška za razumijevanje. Međutim, budući da traže uključivanje ljudske naravi, zahtijevaju i odgojni proces kojim se osobnosti muža i žene sjedinjuju u skladnu cjelinu.
Mogućnost da se živi sretno sve do kraja ne ovisi jedino o izbjegavanju onih negativnih čimbenika koji narušavaju sreću doma, nego još više o ulaganju pozitivnih napora da se usvoje običaji koji pridonose jačanju bračne veze.
Značajno je da mnoge okolnosti koje utječu na jačanje ljubavi između muža i žene izgledaju svakidašnje po svojoj naravi. Kao i u vrijeme udvaranja, ukazivanje pažnje neznatnim sitnicama u životu, pružanje malih dokaza poštovanja i ljubavi čini da dva srca kucaju kao jedno. Isto je tako i u bračnom životu: ako se nastavi ukazivanje tih malih pažnji i davanje dokaza poštovanja i ljubavi, uživanje u zajedništvu dvaju bića neće se ugasiti.
Prije vjenčanja zaručnici su koristili svaku priliku da zajedno provode vrijeme i zajednički uživaju u životnim radostima. Nakon vjenčanja povećane odgovornosti i nove obveze otežavaju stvaranje prilika za predah i opuštanje kao u razdoblje udvaranja. Međutim, muž i žena moraju organizirati što više zajedničkih praznika, iako je od vjenčanja proteklo dvadeset, trideset ili čak pedeset godina.
Rođendanske gozbe uvijek su dobrodošle. Iako je istina da svaki rođendan privlači opću pozornost na godine slavljenika, rođendani su više od svih drugih prigoda u godini osobni praznici. Proslavljanje rođendana bračnog druga onoliko je svečano koliko u tom trenutku dopuštaju materijalne prilike obitelji i najveći je kompliment koji se može dati slavljeniku. I suprotno, zaboravljanje rođendana pokazuje da se gubi osjećaj poštovanja prema životnom drugu ili da je “kriva” strana previše obuzeta rutinskim obvezama svojega poziva.
Svaka obljetnica vjenčanja omogućuje bračnim drugovima da obnove uspomene na dan vjenčanja, osnaže svoj zavjet vjernosti i ožive uzbuđenja povezana s osnivanjem novog doma.
Ali proslave u braku ne smiju biti ograničene samo na rođendane i obljetnice vjenčanja. Putovanja u druge krajeve, odlazak na koncerte, kupovanje nove odjeće, sve to vraća sjećanje na dane udvaranja. Bračni život, iako naporan, ne smije postati jednoličan ili dosadan.
Katkad muž pomišlja da njegova žena zaostaje za njim. On osjeća da ona ne uspijeva držati korak s njim u društvenim kontaktima i obvezama. Zato sve manje traži njezino društvo, sve je rjeđe poziva na sastanke s prijateljima koje je stekao.
Takvo muževo držanje posljedica je sebičnosti i pokazuje da on ne uspijeva proniknuti u uzroke i posljedice takvih zbivanja. Možda je stvarno istina da njegova žena ne uspijeva održati korak s njime u njegovanju prijateljstva i stvaranju novih, ali je to njegova krivnja zato što je pristajao da ona ostaje kod kuće dok on sklapa nova prijateljstva ili sudjeluje u društvenim zbivanjima. Sama činjenica da je žena na taj način zapostavljena ozbiljan je ukor mužu koji je toliko zanemario svoju ženu da joj nije dao priliku da napreduje zajedno s njim.
Postoji sklonost među supružnicima da se smatraju toliko bliskim pa proglašavaju nepotrebnim izražavanje malih pažnji u međusobnim odnosima. Takva sklonost, iako nije prouzročena nedostatkom međusobnog poštovanja, ipak potkopava bračne odnose i lišava ih sjaja i uglađenosti bez kojih se na kraju svode na hladno i nepažljivo rutinsko ponašanje. Zato je značajno i nužno da i muž i žena nastave ukazivati jedno drugome onu istu pažnju i uslužnost kao što su to činili za vrijeme udvaranja. Ne samo što treba nastaviti s prvobitnom uglađenošću, nego s vremena na vrijeme treba pronalaziti i nove načine koji će pružati nove i neočekivane dokaze istinske naklonosti.
Možda žena u tome ima male prednosti zato što može iznenaditi muža kakvim novim jelom ili pripremanjem njegovoga omiljenog jela na nov način. Muž, međutim, ne smije dopustiti da ga žena nadmaši u iskazivanju pažnje. On treba pronaći priliku i donijeti joj mali dar ili je iznenaditi planiranim večernjim izlaskom ili kakvim drugim načinom prekidanja uobičajenog dnevnog rasporeda i oživljavanjem vremena koje zajednički provode. Darovi ne moraju biti posebni ili skupi sve dotle dok izražavaju ljubav ili predstavljaju pokušaj da se život učini ugodniji.
Pravi način da se društveni sastanak učini ugodnijim za ženu jest muževo nastojanje da svojoj ženi uvijek ukaže najveću pažnju. Najveću radost mužu čini trud žene da svoj najljepši smiješak sačuva za svoga životnog druga. Takvo ponašanje slično je izricanju najiskrenijih komplimenata. Kad muž pokazuje kako se ponosi društvom svoje žene, ona sasvim prirodno odgovara na kompliment i daje mu još više razloga da bude ponosan njome.
Katkad muža okrivljuju da je bio nepažljiv prema ženi jer je zanemario male uslužnosti kao što su nalaženje mjesta na društvenim skupovima ili otvaranje vrata automobila prigodom dolaska i odlaska sa skupa. Na prvi pogled izgleda da nema nikakvog izgovora za takvo muževo ponašanje. Može biti da je žena nepromišljeno pridonijela tom kršenju pravila lijepog ponašanja zato što svojemu mužu nije pružila priliku da bude velikodušan i uslužan. Istina je da nijedan muž ne želi u javnosti igrati ulogu “potrčka” svoje žene, ali mu je mnogo lakše da bude velikodušan i uslužan kad mu ona to smišljeno omogući. On će biti pažljiviji pri biranju strane s koje će je pratiti ako mu ona načini mjesta za to; on joj sigurno neće zaboraviti pronaći mjesto na nekom društvenom sastanku ako mu ona omogući da istupi korak ispred nje da bi imao bolji pregled. Osim toga, žena treba pokazati kako joj gode njegovi mali znakovi pažnje. Tako će i on biti ohrabren da nastavi s iskazivanjem ljubaznosti.
Nemarnost prema osobnom izgledu oblik je neuljudnosti i može umanjiti međusobno poštovanje bračnih drugova. U razdoblju udvaranja oboje su se trudili da izgledaju što ljepše prigodom zajedničkog druženja. Vrlo je žalosno i opasno ako nakon vjenčanja bilo koji bračni drug pomisli da sad to više nije potrebno. Stalno obraćanje pozornosti na urednost i vanjski izgled ne samo što omogućuje supružniku da se ponosi svojim životnim drugom nego čuva i samopoštovanje obiju strana.
Pravo prijateljstvo je vrlina koja donosi veliku dobit u obiteljskom krugu. Bračni drugovi koji mogu prihvatiti razočaranja bez gorčine prikazuju sebe kao osobe s kojima se može uspješno graditi trajna sreća u braku. S druge strane, žena koja se odmah naljuti zato što je neki nepredviđeni poslovni sastanak spriječio muža da na vrijeme stigne kući s posla samo pokazuje svoju sebičnost i mužu daje povod da misli kako ona ne cijeni njegove napore u osiguravanju sredstava za život obitelji.
Katkada nesposobnost osobe da uspostavi prave prijateljske odnose u domu dobiva oblik zdravstvenih poteškoća pa osoba koja svjesno ili nesvjesno glumi bolest postavlja nepoštene zahtjeve svome supružniku. Stvarna bolest, naravno, zaslužuje i odgovarajuću njegu. Ali oblik invalidnosti koji proizlazi iz nespremnosti da se pošteno igra životna igra na kraju izaziva pucanje veza ljubavi koje prirodno spajaju muža i ženu.
Pošten odnos u braku ne traži samo sposobnost hrabrog primanja udaraca sudbine kad je to nužno i neizbježno, nego obuhvaća i radovanje sa supružnikom uvijek kad se god on raduje. Kada žena pripremi posebno ukusno jelo, muž treba pohvaliti njezin trud i priznati njezin uspjeh. Kad muž dobije povišicu plaće, ženino oduševljenje ne smije biti izazvano prije svega činjenicom što će sada moći kupiti novu haljinu, već treba izraziti priznanje mužu što je postigao takve uspjehe u poslu, stekao poštovanje i primio nagradu za svoj trud.
Katkad je žena toliko obuzeta rutinskim poslovima u domaćinstvu, a muž tako zaokupljen svojim nastojanjem da obitelji osigura pristojan život, da se njih dvoje sve više međusobno udaljuju kao da ih njihove dužnosti i obveze guraju u suprotnim smjerovima. Tragično je ako se dopusti da ova pojava potraje jer istinska ljubav ne može dugo izdržati bez zajedničkih interesa. Iako je žena prezaposlena u kućanstvu, iako muž misli da mora uložiti krajnje napore da bi obitelji osigurao pristojan način života, oboje moraju biti svjesni da zajedništvo moraju sačuvati pa makar i uz svjesne žrtve i pristajanje na odricanja.
Muž ili žena koji smatraju da je njihov brak doživio brodolom time upravo priznaju vlastite nedostatke, a ne ukazuju na nedostatke svojega bračnog druga. Istina je da nitko nije savršen, ali je također istina da u bračnim nesuglasicama nikada nije kriva samo jedna strana. Ako su oba supružnika spremna da nesebično razmotre svoj problem, tada će gotovo u svim slučajevima moći pronaći način da te okolnosti uspješno promijene i život usmjere u dobrom pravcu.
Katkad su muž ili žena tako odlučni u svojim nastojanjima da ostvare ciljeve koje su zamislili da postaju toliko kritički raspoloženi prema svojem bračnom drugu da ga ponižavaju pred drugima. U redu je kad supružnici slobodno jedno drugome ukazuju na pogreške i mane. Ako se to čini s ljubavlju, takva razmjena mišljenja može donijeti velike blagoslove. Međutim, nitko ne voli biti ponižen u nazočnosti drugih. I u krugu obitelji kritike i prijedloge treba davati kad su supružnici sami. Čak ni djeca ne smiju biti opterećena spoznajom da je jedan roditelj uspio pronaći pogrešku kod drugoga.
I u idealnim okolnostima mogu se pojaviti razlike u mišljenjima. Ovisno o osobi o kojoj se radi, ove nesuglasice, iako ništavne i nevažne, katkad se mogu vrlo teško riješiti. Ako im se nemarno pristupa, one mogu pokidati veze prijateljstva i ljubavi u domu. Nekoliko jednostavnih savjeta zato bi nam moglo korisno poslužiti u sprečavanju takvih žalosnih posljedica.
Prvo jednostavno pravilo za izbjegavanje ozbiljnih posljedica zbog razlika u mišljenjima između muža i žene jest prihvaćanje činjenice da moj bračni drug danas “nema svoj dan” i da se to svakome s vremena na vrijeme može dogoditi! Možda je mišljenje koje je on izrazio i koje je poslužilo kao uzrok nesuglasice samo posljedica prolaznog neraspoloženja i možda će on ponovno postati uviđavniji kad mu se raspoloženje popravi.
Drugo pravilo ističe da nikada ne treba donositi odluke “preko koljena” kad se pojave razlike u mišljenjima. Nerazumno je donositi bilo kakve važne odluke sve dok čovjek nije imao priliku “prespavati”. Obično nekoliko sati razmišljanja i vremena za hlađenje omogućava čovjeku da sagleda problem sa svih strana i da se prema njemu pravilnije postavi.
Treće pravilo u rješavanju razlika u mišljenjima oblikuje odlučnost obaju supružnika da ne dopuste pojavu mržnje zbog tih razlika. Ne smije se ni pretpostaviti da dvije osobe, čak i kad se radi o supružnicima, moraju sve probleme sagledavati jednako. Svakome se mora priznati pravo na vlastito mišljenje jer bi se inače izgubila sva ljepota jedinstva u raznolikosti, bračna veza bi se pretvorila u dosadne okove. Kad se čuva i štiti individualnost, posebnost svakoga bračnog druga, to jača i njihovo međusobno poštovanje. Zato supružnik čije se srce ispunjava mržnjom kad god onaj drugi iskoristi svoje pravo da izrazi neslaganje, pokazuje ozbiljan nedostatak duha.
Stupanj tolerantnosti koji dopušta zdravo “davanje i uzimanje” u odnosu između muža i žene neki ljudi vrlo teško postižu. Zapravo, o stupnju spremnosti za prihvaćanje zlatnog pravila — što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome — ovisi hoće li i kada bračni drugovi postići konačnu pobjedu nad vlastitom sebičnošću.
Zlatno pravilo vrijedi mnogo više i nije samo izjava o spremnosti na popuštanje. Ono izražava praktičnu primjenu božanskog pravila koje je duboko usađeno u dušu. Kad se ovo pravilo dosljedno provodi, ono postaje sredstvo pomoću kojega se na uzbudljiv način pokazuje kako dvije osobe mogu živjeti zajedno sve dok ih smrt ne rastavi.
Apostol Pavao ovako opisuje pravu ljubav:
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
(1. Korinćanima 13,4-8)
Dr. Harold Shryock