“U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu.” (Efežanima 2,21.22)
Ako ne odgovorimo na svjetlo koje nam je dano i ne pokažemo odgovarajuću poslušnost čuvajući svoju dušu u Božjoj ljubavi, prebivajući u Kristu, ono što bi nam trebalo biti blagoslov, postat će prokletstvo. Varalica, a ne Duh istine, navodi nas na sumnju da možemo postati čisti i sveti — moćan narod odvojen od svijeta, ujedinjen u ljubavi i uzajamnom zajedništvu s Kristom. Mi ne trebamo očekivati ništa više od onoga što je bilo dano našem Gospodinu. Neprijateljstvo Sotone prema Isusovim sljedbenicima bit će razmjerno svesrdnoj službi posvećenoj Bogu. Božja su djeca mudrija i moćnija kad nasuprot njima stane mudrost i utjecaj svijeta, nego kad se trude da zadobiju njihovu naklonost i prijateljstvo. …
Hebrejski hram bio je sagrađen od tesanog kamena. Uz veliko ulaganje vremena, novca i truda, to kamenje, prije nego što je dopremljeno na jedno mjesto, bilo je isijecano iz stijena i oblikovano prema položaju koji je trebalo zauzeti u samoj građevini, tako da se prigodom podizanja hrama nije čuo nijedan udarac sjekire ili čekića. Kamenje od kojeg je sastavljen Božji sveti Hram nije dopremljeno s judejskih planina, već je sakupljeno između naroda, plemena, jezika i koljena. To nije beživotni materijal koji se mora pripremiti čekićem i dlijetom, već živo kamenje koje odašilje svjetlo. Veliki nož istine odvojio ih je iz kamenoloma ovoga svijeta i doveo pod ruku vrhunskog Graditelja, Gospodara Hrama. On ih glača u svojoj radionici koja je ovaj svijet, kako bi se uklonili svi grubi rubovi i neravnine, kako bi bili otesani i uglačani Božjom istinom, uglađeni i oplemenjeni, spremni da zauzmu svoje mjesto u Božjem duhovnom Hramu — da bi mogli izrasti u Božji sveti Hram.
Mi se upravo sada nalazimo u Božjoj radionici, i u ovim časovima kušnje odvija se taj proces koji nas priprema da zauzmemo svoje mjesto u slavnom Hramu. Ne možemo sada biti ravnodušni, nemarni i nepažljivi, ne možemo ostati u grijehu, već moramo umrijeti nedostacima svojeg karaktera i postati neporočni i sveti u svojem karakteru, oblikovani poput prekrasno izrađenog hramskog stupovlja (Psalam 144,12). Kada Krist dođe, tada će … biti prekasno za oblikovanje svetog karaktera. Danas je dan pripreme, sada je vrijeme kad naši nedostaci mogu biti uklonjeni, sada naši grijesi moraju izići unaprijed na sud, sada ih moramo priznati i pokajati se zbog njih, sada pokraj našeg imena mora biti upisano “oprošteno”. (Letter 60, 25. prosinca 1886. — Pismo Johnu Corlissu i njegovoj supruzi, pionirima djela u Australiji)