“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12)
Nakon uvjeravanja u Božju ljubav prema nama, Isus naređuje da ljubimo jedni druge objavivši lako shvatljivo načelo koje obuhvaća sve odnose u ljudskoj zajednici.
Židovi su mislili samo na ono što su trebali primiti. Bilo im je najvažnije osigurati sebi onaj dio vlasti, poštovanja i službe koji im je, po njihovu mišljenju, pripadao. Ali Krist nas uči da se ne brinemo o tome koliko trebamo primiti, nego koliko možemo dati. Mjerilo naše dužnosti prema drugima upravo je ono što smatramo njihovom dužnosti prema nama.
U ophođenju s drugima prenesite se uvijek u njihov položaj. Nastojte shvatiti njihove osjećaje i poteškoće, njihova razočaranja, radosti i tuge. Poistovjetite se i postupajte s njima onako kako biste željeli da oni postupaju s vama da ste na njihovu mjestu. To je pravi zakon časti izražen drugim riječima: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matej 22,39) A to je bît učenja prorokâ. To je načelo Neba koje će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za nebesku svetu zajednicu.
Zlatno pravilo je temelj prave uslužnosti, a najvjernije je prikazano u Isusovom životu i karakteru. Kakvom je samo blagosti i ljepotom zračilo svakodnevno življenje našega Spasitelja! Kakvu je ugodu širila sama Njegova nazočnost! Isti duh pokazat će se i u Njegovoj djeci. Oni u kojima prebiva Isus, bit će okruženi božanskim ozračjem. Njihove bijele haljine čistoće odišu mirisom iz Gospodnjega vrta. Lica im odražavaju Njegovu svjetlost obasjavajući stazu nesigurnoj i umornoj nozi.
Nitko tko ima ispravnu predodžbu o tome što čini savršen karakter, neće propustiti očitovati Kristovu suosjećajnost i nježnost. Milost smekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećaje darujući nam nebesku profinjenost i osjećaj pristojnosti.
To zlatno pravilo ima i dublje značenje. Svatko tko je postavljen za slugu mnogostruke Božje milosti, pozvan je objaviti dušama u neznanju i tami ono što bi, da je na njihovu mjestu, želio da one objave njemu. Apostol Pavao je rekao: “Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Rimljanima 1,14) Od svega što ste doznali o Božjoj ljubavi, od svih bogatih darova Njegove milosti koje ste primili, od svega čime ste darovani više od najneukije i najponiženije duše na Zemlji, dužni ste dati dio toj duši.
To se odnosi i na darove i blagoslove ovoga života: sve ono čega imate više od svojih bližnjih obavezuje vas da podijelite svima koji su manje blagoslovljeni. Ako imamo bogatstvo ili udobnost, onda imamo i najsvečaniju obvezu skrbiti se o bolesnicima, udovicama i siročadi isto onako kako bismo željeli da se oni skrbe o nama kad bismo se našli u njihovu položaju.
Zlatno pravilo proglašava smisao iste istine koja je proglašena na drugom mjestu u propovijedi na Gori: “Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti…” (Marko 4,24) Ono što činimo drugima, bilo dobro ili zlo, sigurno će nam se vratiti — kao blagoslov ili kao prokletstvo. Što god dajemo, ponovno ćemo primiti. Zemaljski blagoslovi koje pružamo drugima mogu biti, a često i jesu, vraćeni na isti način. Ono što dajemo često nam se, baš kad nam je najpotrebnije, vraća četverostruko u kraljevskoj moneti. Osim toga, svi se darovi još jednom vraćaju već u ovome životu obilnijim izlijevanjem Božje ljubavi koja je zbroj cjelokupne nebeske slave i svih nebeskih blaga. Ali i učinjeno zlo se vraća. Svatko tko se usudi osuđivati i obeshrabrivati, morat će i sâm u vlastitom životu proći istim područjem kojim su drugi morali proći zbog njega. Doživjet će iste patnje koje su i oni doživjeli zato što on nije imao sućuti ni smilovanja.
To je odredila Božja ljubav prema nama. Bog nas želi navesti da se postidimo tvrdoće svojega srca i da ga otvorimo Isusu da u njemu boravi. Tako će se zlo pretvoriti u dobro, a ono što je izgledalo kao prokletstvo postat će blagoslov.
Mjerilo zlatnog pravila mjerilo je kršćanstva. Sve što je manje od toga, zapravo je prijevara. Religija koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića i da budu nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima je lažna — jer Krist ih je toliko cijenio da je dao život za njih. Omalovažavajući prava siromašnih, patnika i grešnika, pokazujemo da smo izdali Krista. Kršćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Kristovo ime, a životom se odriču Njegova karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.
O apostolskoj Crkvi, kad ju je u onim svijetlim danima obasjavala slava uskrsloga Krista, napisano je da “nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo. … Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao. … Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad svima njima. … Kao što su svaki dan postojano — kao po dogovoru — bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.” (Djela 4,32.34.33; 2,46.47)
Pretražite Nebo i Zemlju, ali nećete naći da se ijedna istina otkrila tako silno kao istina objavljena djelima milosrđa prema onima kojima je potrebno suosjećanje i pomoć. To je istina kakva je u Isusu. Kad nositelji Kristova imena odjelotvore načela zlatnoga pravila, otkrit će se ista sila koja je pratila djelo Evanđelja u doba apostola.
Ellen G. White
Iz knjige Isusov govor na Gori, str. 178—183