Božić je najomiljeniji kršćanski blagdan, ispunjen posebnom hranom, glazbom i poklonima. Sâm spomen Božića budi lijepe osjećaje kod mnogih. Zanimljivo je da devet od deset Amerikanaca slavi Božić, pri čemu čak osmero od deset njih ne vjeruju u Isusa. To pokazuje da se Božić danas može slaviti i bez Krista, ne samo kod onih koji ne vjeruju u Njega, već često i kod kršćana koji zaboravljaju na Kristovo poslanje. Pojedinci danas vide nedosljednost u tome i jasno izražavaju svoje negodovanje.
“Kao pobožan kršćanin, uznemiren sam što neki ljudi pokušavaju izostaviti Krista iz Božića. Pozivam sve kršćane da ustanu i vrate Krista u Božić.” — objavio je pisac i vođa u neprofitnom sektoru Russell King, 16. prosinca 2009. godine.
Također, zbunjujuća je i razlika u datumima obilježavanja Božića. Zapadna crkva i većina protestanata obilježavaju Božić 25. prosinca, prema gregorijanskom kalendaru, dok istočna crkva obilježava Božić 7. siječnja, po julijanskom kalendaru. Ali gotovo sa sigurnošću možemo reći da Isus nije rođen niti 25. prosinca, niti 7. siječnja. Vjerojatno je to bilo negdje na jesen, a snažan biblijski dokaz za to je da su pastiri u vrijeme Isusovog rođenja čuvali stada na otvorenom (Luka 2,8). Rasprave o datumima zasigurno nisu najvažnije, nego je ključno pitanje: Zašto je Isus rođen? Kad bi se kršćani koji slave Božić 25. prosinca ili 7. siječnja više sjećali razloga Isusovog rođenja, sve bi imalo veći smisao.
Zašto je Isus bio rođen?
U nastavku ćemo iznijeti nekoliko ključnih razloga zašto je Isus rođen.
Učitelj
Nikodem je potvrdio činjenicu da je Isus bio uvaženi Učitelj kad je rekao: “Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj.” (Ivan 3,2) Mnogi koji su došli slušati Isusa otišli su zadivljeni Njegovim naukom, pa čak i ako su bili Njegovi neistomišljenici. Jedan takav slučaj su sluge svećeničkog poglavara i farizeji koji su bili poslani da uhite Isusa. Kad su se vratili onima koji su ih poslali, rekli su: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” (Ivan 7,46)
Govor na Gori blaženstava najpoznatija je i najduža Isusova propovijed koja je ostala zapisana. Čak i oni koji ne izražavaju svoju vjeru u Njega, često ostaju zadivljeni mislima iz tog govora. Sjećam se prigode kad sam posjetio čovjeka koji se izjašnjavao kao ateist. Na zamolbu da mu sažmem Bibliju u jednoj rečenici, naveo sam izjavu iz Govora na Gori: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12) On je odmah izjavio kako nije znao da nešto tako mudro piše u Bibliji.
Dobrotvor
Izaija je sedam stotina godina prije Isusovog rođenja prorekao način Njegovog poslanja: “Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu.” (Izaija 61,1.2) Sažimajući Isusovu službu, Luka je napisao da je Isus “prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio…” (Djela 10,38)
Prolazeći kroz sela i gradove Isus je iscjeljivao bolesti i činio dobro svima koji su bili u potrebi. U takvim se mjestima više nije čuo uzvik boli, jer je Isus prošao kroz njih. Kad se pogleda činjenica da je Isus više liječio i činio dobro, nego što je propovijedao, možemo zaključiti da je ublažavanje patnji bilo Njegovo najvažnije djelo. Vođen takvim Isusovim postupkom, Franjo Asiški je uzviknuo: “Uvijek propovijedaj Evanđelje, a ponekad koristi i riječi.”
Emanuel — Bog s nama
Isus je rođen u štalici u Betlehemu. Vladar svemira rodio se u skromnoj štalici, okružen životinjama, u uvjetima nedostojnima čovjeka. Ostalo je zabilježeno da je britanska kraljica, kad je 2007. godine išla u Ameriku, povela sa sobom frizera, zubara, liječnika, litru krvne plazme ako joj zatreba i mnoge druge pojedinosti. Sve je to stajalo dva milijuna dolara. To je golema razlika u odnosu na Isusovo skromno rođenje u običnoj štalici. Mislim da je Njegov način rođenja snažan ukor za čovjekovu gordost i želju za uzvisivanjem.
Kad je došao prebivati među nama, Isus je trebao otkriti Boga i ljudima i anđelima. Stoljećima je neprijatelj Boga i ljudi, sâm Sotona, sijao laž o Bogu i Njegovom karakteru. Isus je svojim utjelovljenjem pokazao kakav je doista Bog. Apostol Ivan je uzviknuo: “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac — Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” (Ivan 1,18) Svaka riječ i svako Isusovo djelo riječ je i djelo samoga Boga. Kad razmišljamo o Bogu na način kako je On otkriven u Njegovom Sinu, možemo uzviknuti: “Ima nade za mene, jer Bog je na mojoj strani!”
Uzeo je ljudsko tijelo
Ostalo je zabilježeno da je Job jednom prigodom pitao Boga: “Jesu li u tebe oči tjelesne?” (Job 10,4) Drugim riječima, pretpostavio je da Bog ne razumije čovjeka jer nije u ljudskom tijelu. Prema Novom zavjetu, Bog je imao tjelesne oči najmanje trideset i četiri godine. Isus je uzeo ljudsko tijelo oslabljeno grijehom nakon četiri tisuće godina propadanja. Indijanska poslovica kaže: “Nemoj osuđivati nikoga, ako nisi hodao u njegovim mokasinama.” Isus je bio u našim cipelama, jer je uzeo ljudsko tijelo, i nosit će ga kroz svu vječnost. On poznaje naše kušnje — poput gladi, žeđi, boli, što znači biti ostavljen, ismjehivan, bojati se smrti i slično. “Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio.” (Hebrejima 4,15).
Čovjekova zamjena za grijeh
Na početku Biblije piše da je Bog stavio neprijateljstvo između čovjeka i zmije: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15) To važno proročanstvo najavilo je rođenje Spasitelja koji će platiti cijenu za ljudske grijehe. Slično je ponovljeno praocu Abrahamu: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Postanak 22,18) Isus je svojim dolaskom i smrću ispunio sva ta proročanstva. Pobijedio je zmiju svojom smrću, otkupivši čovjeka. “Jer je plaća grijeha smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rimljanima 6,23)
Ostalo je zabilježeno iskustvo da su se otac i sin vozili u automobilu. U jednom je trenutku kroz otvoreni prozor u automobil uletjela osa. To je prestravilo sina, koji je bio alergičan na ubod ose. Otac je u vožnji bio priseban i uspio je rukom uhvatiti osu, što je donijelo olakšanje sinu. Ali nekoliko trenutaka nakon toga otac je pustio osu koja je ponovno počela letjeti po automobilu. Sin je uzviknuo: “Tata, zašto si je pustio?” Otac je mirno podigao svoju ruku i rekao: “Ne brini se, sine, žalac je u meni!” To je upravo ono što je Isus učinio za čovječanstvo, preuzevši žalac za naše grijehe koji su nam trebali donijeti smrt. Kad razmišljamo o Isusovom rođenju, to su misli koje trebaju ispunjavati naše sjećanje na Njega i razgovore o Njemu.
“Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5,21)
Eddie Rickenbacker je bio pilot u Drugom svjetskom ratu. Njegov zrakoplov je bio pogođen i padao je velikom brzinom prema površini vode Pacifičkog oceana. On i njegovih sedam suboraca imali su tek toliko vremena da iskoče iz zapaljenog zrakoplova, padnu u vodu i dočepaju se čamca za spašavanje. Kad su otplovili nešto dalje od zrakoplova, on je eksplodirao. Njih osmorica su sjedila u čamcu. Nisu imali hrane niti vode, nego samo mali uređaj koji je slanu vodu mogao pretvoriti u pitku. Ali bili su gladni. Nakon sedam dana obuzeo ih je osjećaj da moraju odustati. Pretraživali su odjeljke u čamcu za spašavanje pokušavajući pronaći nešto. Iznenada su naišli na Sveto pismo, i odlučili su da ga tog jutra čitaju. Kao vođa skupine, Eddie je predložio: “Pustite me da ja razgovaram s Bogom.” Pomolio se: “Bože, molimo Te, daj nam neku pomoć! Ne znamo kakva bi to pomoć mogla biti, ali molimo Te, spasi naše živote!” I svi su potom zaspali ili zadrijemali, ne želeći trošiti svoje tjelesne snage. Eddie kaže da je prije nego što je zaspao osjetio lagani dodir na ramenu. Pogledao je i uvjerio se da je to galeb. Pomislio je: “Hvala Ti, Bože!”
Znao je da imaju samo jednu, i to posljednju priliku, i u djeliću sekunde zgrabio je galeba. Zaklali su galeba i pojeli jestive dijelove, a pomoću dijelova koji nisu bili za jelo počeli su loviti ribu. Sve to potrajalo je dvadeset i četiri dana, dok ih nije opazio i spasio jedan brod. Eddie je nakon toga dao obećanje, i svakog petka poslijepodne odlazio je na morsku obalu s naprtnjačom punom kruha. Vadio je komadiće kruha i bacao ih uvis, govoreći: “Hvala Ti, hvala Ti!” Tu svoju gestu objašnjavao je ovako: “Želim zahvaliti Bogu što nam je spasio život. I želim odati poštovanje galebovima, jer nam je jedan njihov predstavnik spasio živote.”
Ako takvo iskustvo može pokrenuti veliku zahvalnost u nečijem srcu, koliko bi tek trebalo zahvaljivati Bogu koji nas je stvarno spasio i koji je poslao svojega Predstavnika s Neba na Zemlju. On je imao plan da nas spasi. Pritom nije bio potreban samo djelić sekunde, već je morao dati sve što je imao kako bi ostvario svoj plan. U Rimljanima 8,32 čitamo: “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?”
To je pravo značenje Božića i razlog Isusovog rođenja! Neka takva sjećanja budu predmet naših misli i razgovora u blagdanskim danima koji su pred nama.
Zoran Sudarević