Sto znači “uskrsnuće tijela”?
Biblijski su pisci kao i mi dobro znali da taj pojam ne može značiti rehabilitaciju našega sadašnjeg fizičkog tijela. Prvo, zato što su mnoga od njih bolesna unakažena, i drugo, zato što se smrču raspadaju i vraćaju u prah: “Ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju.” (Ps 104,29; isp. Prop 3,20; Post 3,19) Unatoč ovom biblijskom svjedočanstvu, mnogi su kršćani stoljećima vjerovali u uskrsnuće istih djelića od kojih se sastoji mrtvo tijelo. Ovo je vjerovanje izraženo u najranijim oblicima Apostolskog kreda koje kaže: “Vjerujem u uskrsnuće puti” umjesto “tijela”. [1] (U engleskom jeziku postoji razlika između flesh (meso, put) i body (tijelo); mi oba izraza prevodimo kao “tijelo”.)
Tertulijan (oko 160.-225.), koji se smatra ocem latinskog kršćanstva, u svojoj raspravi O uskrsnuću tijela, nadugačko zastupa misao da će uskrsnuti upravo ono “meso (put) koje je predano zemlji”. On se poziva na Isusove riječi: “A vama su i vlasi na glavi izbrojene” da dokaže kako će uskrsnućem biti obnovljeno sve. ‘Kada bi bile izgubljene,” razmišlja Tertulijan, “od kakve bi koristi bilo voditi računa o njihovom broju?” [2]
Tijelo znači osobu.
Ovo pogrešno razumijevanje značenja “uskrsnuća tijela” moglo se izbjeći priznavanjem jednostavne biblijske istine da je za biblijske pisce izraz “tijelo” jednostavno sinonim za “osobu”. Na primjer, kad Pavao piše: “Iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela” (Rim 8,23), on jednostavno misli na otkupljenje čitavog našeg bića. Ovo je značenje kasnije vidljivo u istoj poslanici kad Pavao poziva: “Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.” (Rim 12,1 -DF) Ovdje Pavao prikazivanje svojeg “tijela” Bogu izričito pojašnjava kao “duhovno bogoslužje” cijelog našeg bića.
Kad govori o uskrsnuću tijela, Pavao jasno misli na cijelu osobu. Michael Perry ispravno zamjećuje: “Prema Pavlovu načinu izražavanja ‘tijelo’ nije ‘nešto vanjsko’ kod čovjeka, nešto što on ima. Tijelo je ono što on jest. Uostalom, soma (grčka riječ za tijelo) je po smislu najbliža našoj riječi ‘osobnost’.” [3] S obzirom na ovu činjenicu, vjerovati u uskrsnuće/preobrazbu tijela znači vjerovati da će moje ljudsko “ja”, ljudsko biće koje ja jesam, biti ponovno vraćeno u život. To znači da neću biti drukčiji nego što sam sada. Bit ću isključivo ja sam. Ukratko, znači da se sam Bog obvezao da će sačuvati moju individualnost, osobnost i karakter.
Važno je istaknuti kako Pavao u cijelom tom poglavlju govori o uskrsnuću osoba. Nema spomena o nekom pripajanju uskrslih tijela duhovnim dušama. Zapravo, nikad i nije spomenuta “duša-psyche”. Ako bi uskrsnuće podrazumijevalo pripajanje tijela duši, ne bi li bilo neobično da to Pavao uopće ne spomene u svojoj raspravi o naravi uskrsnuća? Uostalom, takav je koncept temelj razumijevanju što se prilikom uskrsnuća događa s tijelom i dušom. Odsutnost svakog spomena duše jasno pokazuje da je Pavao vjerovao u uskrsnuće cijele osobe, tijela i duše.
Treba reći da Pavao u 1. Korinćanima 15,44 rabi pridjev psychikon, koji je izveden iz imenice psyche (duša) i obično se prevodi kao “naravan” ili “fizički”. No uporabio ga je da opiše oblik “naravnog tijela-soma psychikon” koje odlazi u grob, a ne duhovne duše koja navodno nadživljuje smrt tijela. Ovo pokazuje da za Pavla “naravni-psychikon” oblik ljudskog tijela smrću odlazi u grob i čeka uskrsnuće.
Da bismo uskrsnuće mogli uzeti ozbiljno, moramo i smrt uzeti ozbiljno. Karl Barth je izrekao temeljnu istinu kad je kazao: “Čovjek koji ne zna što je smrt, ne zna ni što je uskrsnuće.” [4] Oboje, smrt i uskrsnuće, odnosi se na cijelu osobu. Helmut Thielicke ovo kaže osobno i naglašeno: “Ne usuđujem se smrt smatrati nečim što mi ne izgleda stvarno jer mi, budući da sam besmrtan, zaobilazi dušu. Ne, ja cijeli smrću odlazim u grob. Ništa mi ne daje pravo da odbacim cjelovitost čovjeka koju Sveto pismo ističe kad je riječ o katastrofi smrti, kao da ona iznenada razdvaja tijelo i dušu u raspadljiv i neraspadljiv dio mojega ‘ja’. No kao kršćanin odlazim u smrt s punim pouzdanjem da u njoj ne mogu ostati, jer sam jedno s Bogom koji me je pozvao imenom i zato će me u Božji dan još jednom pozvati. Ja sam pod zaštitom Uskrslog. Nisam besmrtan, ali čekam vlastito uskrsnuće.” [5]
Identitet uskrslih osoba
Vrlo je važno u biblijskom obećanju o uskrsnuću zapaziti da će uskrsli ljudi biti iste one osobe koje su nekad živjele na Zemlji. Bog neće uskrisiti neku neodređenu skupinu međusobno sličnih ljudi, već iste one koji su umrli. Ovdje se nameće pitanje: Kako možemo objasniti očuvanje osobnog identiteta između ovog i budućeg života? što jamči kontinuitet osobnog identiteta osobe u ovome i budućem životu?
Dualisti tvrde da nemaju nikakve teškoće u tumačenju kontinuiteta osobnog identiteta, “jer ista ona osoba koja umire, nastavlja živjeti bez prekida [kao bestjelesna duša] s Kristom dok ne primi uskrslo tijelo”. [6] Narav uskrslog tijela može biti drukčija jer će svako tijelo biti radikalno preobraženo, ali osobni identitet ostaje jer duša koja utjelovljuje bitne karakteristike svake osobe, nadživljava smrt tijela i na kraju se ponovo sjedinjuje s uskrslim tijelom.
Dualisti tvrde da je “kobni nedostatak” holističkog gledišta o čovjekovoj naravi što ne može jamčiti kontinuitet osobnog identiteta. Oni kažu da holistički pogled “ne može dokazati da su uskrsle osobe upravo one koje su živjele na zemlji, već da više sliče kopijama; njime se ne može sačuvati načelo osobnog identiteta”. [7] Ova se kritika temelji na pretpostavci da uskrsla tijela moraju biti “drukčije osobe, ma koliko slično izgledale ili mislile”, [8] jer holistički pogled ne dopušta nikakav kontinuitet tijela ili duše između smrti i uskrsnuća.
Ova je kritika holističkog gledišta pogrešna iz dvaju glavnih razloga. Prvo, Biblija nigdje ne tvrdi da se nakon smrti osobni identitet čuva nadživljavanjem duše. Ustanovili smo da u Bibliji “duša” nije nematerijalna ili racionalna komponenta čovjekove naravi koja nadživljava smrt tijela. Umjesto toga duša je cijeli fizički i duhovni život koji podliježe zakonu grijeha i smrti. Drugo, preživljavanje osobnog identiteta ne ovisi o kontinuitetu fizičke ili duhovne komponente, već o tome da Bog čuva karakter ili osobnost svakog čovjeka.
Biblija nas u to uvjerava vrlo snažnom slikom prema kojoj se naša “imena nalaze u knjizi života” (Fil 4,3; Otk 3,5; 13,8; 17,8; 20,12). U Bibliji ime stoji za karakter ili osobnost, kako je to vidljivo iz različitih imena kojima opisujemo Božji karakter. Ovo daje slutiti da Bog čuva točnu sliku karaktera svake osobe koja je živjela na ovom planetu. Izvještaj svačijeg života je potpun, jer je Isus rekao: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” (Mt 12,36.37)
Mi smo pozvani da u svojem kršćanskom životu rastemo “u milosti i pravoj spoznaji” (2 Pt 3,18) kako bismo razvili karakter osposobljen za vječnost. Upravo je karakter ili osobnost koju smo razvili u ovom životu ono što Bog čuva u svojem pamćenju i što će On sjediniti s uskrslim tijelom. Ovo objašnjava važnost razvijanja kršćanskog karaktera u sadašnjem životu, jer će to biti naš osobni identitet u budućem svijetu. Razvijanje pobožnog karaktera djelo je koje traje cijelog života. Ono zahtijeva svakidašnje pokoravanje okrepljujućoj snazi Svetoga Duha. Pavao nam kaže da “nevolja rađa strpljenje, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu” (Rim 5,3.4).
Svaki vjernik razvija svoj jedinstveni karakter zahvaljujući kušnji, borbi, porazima, razočaranjima, pobjedama i rastu u milosti, čemu smo svi izloženi. To znači da je nezamisliva mogućnost “mnogostrukog kopiranja” ljudi prigodom uskrsnuća tako da svi slično izgledaju, postupaju i misle. Ne postoje dva ista kršćanska karaktera. Svatko od nas ima jedinstven karakter ili osobnost koju Bog čuva i koju će ujediniti s uskrslim tijelom.
Charles Hartshorne drži da nakon smrti ljudska bića “žive u savršenom i nepogrešivom Božjem pamćenju. … Smrt ne može uništiti pa ni izblijediti knjigu čovjekova života; ona može značiti samo utvrđivanje njezine završne stranice. Smrt na posljednjoj stranici ispisuje ‘kraj’, ali se s knjigom ne događa ništa, niti se dodaje niti oduzima.” [9]
Neke praktične posljedice. Praktične posljedice vjerovanja u uskrsnuće/preobrazbu čitave osobe nije teško vidjeti. Činjenica da će Krist prilikom svojeg dolaska uskrisiti vjerne obnavljajući u svakome od njih njegovu osobnost i karakter, prikladno je opisala Ellen G. White riječima da će “karakter oblikovan u ovom životu odrediti našu buduću sudbinu”. [10] Ovo znači, kako naglašava isti pisac, da je “danas vrijeme za sve da razvijaju snage koje [nam] je Bog dao, da bismo mogli oblikovati karakter koji će biti od koristi ovdje i za uzvišeniji život u budućnosti”. [11]
Vjerovati u uskrsnuće/preobražaj tijela znači postupati s našim tijelom s poštovanjem, jer sve što činimo njemu i s njime određuje naš uskrsli identitet. Primjer sjemena i ploda kojim se Pavao poslužio, pokazuje da postoji stupanj kontinuiteta između našeg sadašnjeg i uskrslog tijela. Ovaj kontinuitet osuđuje pretjerani asketizam onih koji preziru svoje tijelo kao nešto zemaljsko, što ćemo odbaciti kada dođemo u nebeski Kanaan. On također osuđuje slobodu onih koji vjeruju da mogu bezgranično udovoljavati svojem tijelu, budući da ono što se zbiva s njim neće utjecati na njihovu dušu.
Vjerovati u uskrsnuće/preobražaj tijela znači vjerovati i da ćemo biti u stanju prepoznati nama drage osobe. Prepoznat ćemo naše uskrsle i preobražene voljene, premda to ne mora biti zbog toga što će izgledati točno onako kao što smo ih posljednji put vidjeli. Mene je moja baka poznavala kao malog dječaka koji joj je dolazio u posjet na selo. Moja me supruga zna kao ćelavog muškarca za kojeg se udala prije trideset šest godina, dok sam još imao bujnu valovitu kosu. Moji me unuci znaju kao djeda koji im priča priče iz Drugoga svjetskog rata.
U vrijeme uskrsnuća/preobrazbe mi ćemo prepoznati voljene osobe ne zato što će izgledati mlado ili staro kao što smo ih posljednji put vidjeli, nego na osnovi njihove jedinstvene individualnosti i osobnosti koju je Bog providnošću sačuvao i uskrisio sa savršeno novim tijelom. Kad nakon dvadeset ili trideset godina sretnemo kolege i kolegice iz osnovne ili srednje škole, najčešće u prepoznavanju imamo teškoća jer se njihov vanjski izgled tijekom godina promijenio. Ali kada zajedno prošećemo, ubrzo shvatimo da se njihova jedinstvena osobnost zapravo nije promijenila. Još uvijek su to Marija, Ivan ili Branko koje smo poznavali prije mnogo godina.
Isto načelo vrijedi za prepoznavanje naših uskrslih voljenih. Prepoznat ćemo ih unatoč zamjetnom poboljšanju njihovog tjelesnog izgleda jer će Bog uskrisiti njihovu jedinstvenu individualnost i osobnost. Recimo na kraju da nas vjerovanje u uskrsnuće tijela potiče da ozbiljno pristupimo svojem cjelokupnom biću s njegovim umnim, tjelesnim i duhovnim komponentama jer smo “hram Duha Svetoga … koji (vam) je dan od Boga” (1 Kor 6,19) i kojega će Bog čudom uskrisiti prigodom Kristova povratka.
Samuele Bacchiocchi
(Znaci vremena 1/2007, Zagreb)
________________________________________
- [1]Usporedbu različitih verzija Apostolskog kreda možemo naći u Philip Schaff, History of the Christian Church (Grand Rapids, 1982.), str. 181.
- [2]Tertullian, On the Resurrection of the Flesh, pogl. 35 u The Ante-Nicene Fathers (Grand Rapids, 1973.), sv. 3, str. 571.
- [3]Michael Perry, The Resurrection of Man (Oxford, 1975.), str. 119
- [4]Karl Barth, Dogmatics in Outline (New York, 1959.), str. 154.
- [5]Helmut Thielicke, Death and Life (Philadelphia, 1970.), str. 198.
- [6]John W. Cooper, “The Identitv of the Resurrected Persons: Fatal Flaw of Monastic Anthropology“, Calvin Theological Journal 23, br. l (travanj 1988.), str. 26.
- [7]Isto, str. 20.
- [8]Isto, str. 27.
- [9]Charles Hartshorne, The Logic of Perfection (Lasalle, Illinois, 1962.), str. 177,178.
- [10]Ellen G. White, Child Guidance (Nashville, 1954.), str. 229.
- [11]Isto, str. 164,165.