Kultura i drustvo

Zrinski i Frankopani – zaštitnici hrvatskog identiteta i protestantske reformacije

Danas se prisjećamo dana kada su prije točno 342 godine ban Petar Zrinski i markiz Fran Krsto Frankopan – hrabri i ponizni borci za slobodu i pravdu – na zaprepaštenje čitave Europe bili pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu, jer car Svetog Rimskog Carstva, habsburgovac Leopold I., nije niti pokušao saslušati razloge zbog kojih su ovi knezovi željeli osloboditi Hrvatsku od nepravednog carskog apsolutizma.

Nepoznato o poznatome

Zrinski i Frankopani. Ova dva plemenita prezimena su nam svima poznata. Osim po sposobnom upravljanju i nevjerojatnim uspjesima u bitkama protiv nadirućih Turaka i Mlečana, poznati su i kao pjesnici, književnici i općenito promicatelji jezika, kulture i izdavaštva. Hodamo po brojnim ulicama i parkovima nazvanima po njima, uključujući zagrebački Zrinjevac. Ivan Zajc je Nikoli Šubiću Zrinskom posvetio čitavu istoimenu operu, slavnu i u Japanu, koja opjevava njegovu junačku obranu Sigeta od četrdeseterostruko brojnijih Turaka. Međutim, rijetko se govori o tome da su i Zrinski i Frankopani bili gorljivi zaštitnici protestantske reformacije koja se počela širiti Europom u 16. stoljeću, pa tako i u Hrvatskoj. Zato odvojimo nekoliko minuta da se upoznamo s ovom zanemarenom stranom njihove povijesti.

 

Otok Krk – dom glagoljice i Frankopana

Pogledajmo prvo što se prethodnih vjekova odvijalo na ovim područjima, a što je pripremilo put ovoj obnovi biblijske vjere. Rodni kraj obitelji Frankopan – otok Krk – već su oko 1000. g. pr. Kr. naselili Japodi (ilirsko pleme), a od 3. st. pr. Kr. su ga nastavali i Rimljani. Hrvati dolaze u 7. stoljeću i postupno naseljavaju cijeli otok. Usporedno s time prihvaćaju i kršćanstvo, ali ne tipično rimsko s bogoslužjem na latinskom – već kršćanstvo praćeno bogoslužjem na slavenskom jeziku i korištenjem glagoljice, koju su usvojili kao svoje pismo, i čiji su brojni zapisi već iz doba 11. stoljeća nadalje pronađeni diljem otoka Krka, uključujući najpoznatiju Bašćansku ploču.

Zanimljivo je da glagoljicu indirektno spominje i najprevođenija kršćanska spisateljica u povijesti i jedna od osnivačica Adventističke crkve – Ellen White – u knjizi Velika borba: „Evanđelje je u Češkoj uhvatilo korijena već u devetom stoljeću. Biblija je bila prevedena i bogoslužje se održavalo na narodnom jeziku.“[1] To ne može biti ništa drugo nego glagoljica koju su izumili Ćiril i Metod u 9. st. upravo radi zamolbe kneza Rastislava, vladara Velikomoravske Kneževine (koja je obuhvaćala i područje cijele današnje Slavonije i srednje i sjeverozapadne Hrvatske).

Rastislav je pozvao braću Ćirila i Metoda iz Soluna da im dođu propovijedati evanđelje, ali s molbom da ih ne obraćaju na nerazumljivo latinsko kršćanstvo, kako su im to radili franački svećenici, nego na kršćansku religiju koju mogu razumjeti na svom jeziku. U tu svrhu, Ćiril i Metod su razvili glagoljicu, preveli Bibliju na slavenski jezik i zapisali je na ovom novom pismu. Tako je narod Češke već u 9. st. mogao čitati Bibliju na vlastitom jeziku, i teškom se borbom otrgnuo od vlasti franačkog cara Ludovika, unuka Karla Velikog, prvog vladara kojeg je papa okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva.

Glagoljica se nije zadržala samo u Češkoj, već se proširila među ostalim Slavenima, uključujući i Hrvate. U našoj zemlji se pojavila posebna klasa svećenika, pogotovo uz Jadransko more, koje su nazivali glagoljašima ili popovima glagoljašima. Oni su već od 9. stoljeća prosvjećivali narod i zastupali bogoslužje na narodnom jeziku. Iako su se mnogi Hrvati zadovoljavali samo time što imaju misu na narodnom jeziku, glagoljaštvo je onima koji su tražili više učinilo i samu biblijsku nauku dostupnijom. Zato su glagoljaši, kada se protestantska Reformacija u 16. st. počela širiti iz Njemačke u Istru i Kvarner, bili među najspremnijima da je prihvate.

 

Frankopani prihvaćaju Reformaciju

Frankopani, podrijetlom iz Vrbnika, Krkom su počeli vladati već u 12. stoljeću. Bartol I. i Vid dobivaju otok Krk u doživotno nasljedstvo i u suradnji s općinom 1191. godine utvrđuju grad Krk. Ubrzo proširuju svoju upravu na okolne otoke, obalu i gorsku Hrvatsku oko Kvarnera.[2]

Pod njihovom upravom cvjetaju glagoljaši i pisci knjiga, jer su i sami Frankopani bili skloni književnosti, pjesništvu i istraživačkom duhu. Za Bernardina Frankopana rečeno je „da i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi.“ [3] Upravo on oko 1521. povjerava petorici svećenika da cijelu Bibliju prevedu na hrvatski jezik, s namjerom da ju izda na glagoljici. Vjerojatno i jest prevedena, jer hrvatski protestanti navode da su je koristili za predložak, ali nije sačuvana.[4]

Frankopani su prvotno bili prijatelji pape, koji je potvrdio njihovu vlast, i vjerni suradnici Habsburške Monarhije, toliko da su čak caru Svetog Rimskog Carstva Žigmundu (onom istom koji je dao pogubiti Jana Husa) pružili dvor u Modrušu. Međutim, gledajući apsolutističko ponašanje Habsburgovaca, postaju sve nezadovoljniji. A kad se susreću s reformatorskim naukom, Frankopani postaju zaštitnici protestanata, suprotno Habsburgovcima, zakletim protivnicima protestanata.

 

Reformacija se širi Hrvatskom

Poznato je da su Istra i Kvarner dali plodne reformatore poput Antuna Dalmatina[5], Stjepana Konzula Istranina[6], Juraja Juričića[7], Juraja Cvečića[8]. U svijetu su najpoznatiji nekadašnji gvardijan franjevačkog samostana u Veneciji Baldo Lupetina[9] i Matija Vlačić Ilirik[10] – Lutherov i Melanchtonov suradnik i profesor na Sveučilištu u Wittenbergu, široko poštovan među njemačkim protestantima onog doba. Međutim, malo je poznato da je već 1534. godine i u Zagrebu bilo mnogo protestanata, što se saznaje iz dokumenata koji opisuju crkvene sinode organizirane radi zaustavljanja širenja Reformacije.

Katolički biskup Matija Bruman, koji je predsjedao Zagrebačkom biskupijom od 1557. do 1563. bio je naklonjen protestantizmu i volio slušati evanđeoske propovijedi reformatorskih propovjednika koji su djelovali na području Zagreba i okolice. No, vrlo brzo je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao Juraj Drašković. Uskoro ga je Habsburška Monarhija imenovala i za hrvatskog bana – što mu je dalo veliku moć da provede sustavnu protureformaciju. Osnovao je novo katoličko sjemenište za temeljito katoličko obrazovanje budućih svećenika i obračunavao se s postojećim svećenicima poput Mihajla Bučića, kojeg je ekskomunicirao radi pisanja knjige koja je negirala stvarnu Kristovu prisutnost u sakramentu Euharistije.

 

Zrinski prihvaćaju Reformaciju

Zaslužan za tiskanje te knjige je upravo sin proslavljenog protuturskog vojskovođe Nikole – Juraj IV. Zrinski – koji je već u ranoj mladosti prihvatio Reformaciju. Osnovao je protestantsku tiskaru u Nedelišću nedaleko od Čakovca, koja, nakon što je zatvorena hrvatska protestantska tiskara u Urachu, preuzima vodeću ulogu širenja reformatorskih knjiga i traktata na hrvatskom jeziku i glagoljici. Ta tiskara je poznata po tome što je izdala i prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom jeziku – Trodjelni decretum – pravno djelo poznato kao „zgrada hrvatske kajkavske književnosti“[11]. Ista knjižara izdala je i Bučićevu knjigu koja je predstavljala biblijski pogled na obred Večere Gospodnje (Lk 22,19.20; Iv 6,63).

Bučić je, još kao katolički svećenik koji je uvidio blagoslove reformatorskog učenja, četiri godine neprestano propovijedao i prosvjećivao narod u Stenjevcu, a to je mogao činiti samo zato što ga je štitila obitelj Zrinski. Značajniji centri protestantizma su bili i Samobor, Križevci, Koprivnica, Ozalj i Karlovac, u kojem su se protestanti održali sve do 1568. kada su došli franjevci. Nicale su mnoge crkvene zajednice protestantskih vjernika. Čitave mjesne katoličke crkve prihvaćale su reformacijski nauk koji je pozivao ljude natrag Božjoj Riječi – Bibliji – kao vrhovnom doktrinalnom autoritetu i Kristu kao Glavi Crkve (Kol 1,18; Ef 1,22). Pogotovo je to bio slučaj s Međimurjem, gdje su vladali knezovi Zrinski. Juraj IV. se 1570. godine javno deklarirao protestantom i „u hrvatske župe dovodio luteranske svećenike, što je izazvalo revolt katoličkih svećenika i pučanstva, većinom odanog rimskom papi.“[12]

 

Habsburška protureformacijska politika

Nasuprot Zrinskima i Frankopanima, Habsurgovci su bili poznati po svom protureformacijskom djelovanju. Glava Habsburške obitelji je obično bio i vladar Svetog Rimskog Carstva, kojeg je krunio papa. Ustvari, ovo carstvo je održalo svoju moć uvelike zahvaljujući Habsburgovcima. Širenje svoje vlasti su započeli u 13. st. iz svog dvorca u Švicarskoj (gdje se narod često bunio protiv njih), prvo zavladavši Austrijom i Slovenijom. Pod vladavinom Karla V. u 16. stoljeću, osuđen je Martin Luther, osnovan je Jezuitski red na čelu s Ignacijem Loyolom kao najznačajnijim vođom protureformacije, i pokrštena je cijela Južna Amerika. Ovaj isti car vladao je, kao Habsburgovac, i nad Hrvatskom.

Najaktivnije protureformacijsko djelovanje Habsburgovaca na ovim područjima započinje Rudolf II. i njegov nasljednik Ferdinand II. koji istjeruje protestante iz Graza i tamo osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište na kojem jezuiti oblikuju obrazovni program temeljen na filozofiji Aristotela i teologiji Tome Akvinskog, osmišljen da pruži jaku intelektualnu ofenzivu Reformaciji. Ovo sveučilište je ujedno i glavni centar obrazovanja za hrvatsko i ugarsko plemstvo – te postaje središte rekatolizacije čitavog Ugarsko-hrvatskoj kraljevstva. Isusovci ubrzo dolaze i u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Dubrovniku, Požegi, Osijeku i Petrovaradinu.[13]

Uspjeh protestantske Reformacije pod zaštitom Zrinskih i Frankopana rasplamsava protureformacijsku revnost Rimske Crkve i Habsburške Monarhije. „Protureformacija u Hrvatskoj vršena je s velikim uspjehom, ponajviše uz pomoć jezuita. Nju je prihvatilo plemstvo i crkveni sabor. Započinje sa grofom Draškovićem, a sabor je 1567. g. donio prvi protureformacijski zakon: ‘Tko istupi iz katoličke crkve, ne može imati u Slavoniji i Hrvatskoj bilo kakav imetak, niti vršiti javnu službu.’ Toma Erdődy na saboru u Požunu 1608. izvukavši mač iz korica izjavio je: ‘Ovim ću mačem istjerati tu Luteransku kugu iz naše zemlje.’ 1609. hrvatski sabor je donio zaključak da se u Hrvatskoj i Slavoniji priznaje samo jedna vjera, katolička, ta se odluka posebice odnosila na sjevernu Hrvatsku.“[14]

 

Zrinski i Frankopani i dalje štite Reformaciju

No, čak i u ovo teško vrijeme žestoke protureformacije, zahvaljujući utjecaju Zrinskih, u Varaždinu je 1613. izabrano gradsko vodstvo sastavljeno većinom od protestanata. Zato je Katolička Crkva poduzela dodatne mjere, poslavši u Varaždin tri crkvena reda koji su na tom području suzbijali Reformaciju: franjevci kao propovjednici i pastoralni radnici, isusovci kao voditelji škola i obrazovanja, i sestre uršulinke, koje su se posvetile odgoju i obrazovanju djevojaka. Uskoro je protestantizam iskorijenjen iz Varaždina i zamijenjen katoličkom baroknom obnovom. „Odgoj i obrazovanje u katoličkom duhu s jedne strane i progoni te konfiskacija imovine s druge strane pridonijeli su iskorjenjivanju protestantizma u Varaždinu.“[15]

Ipak, Zrinski i Frankopani su i dalje štitili protestante i širili reformatorsku vjeru. Kada je hrvatski sabor 1618. ponovio zabranu uvođenja protestantskih propovjednika u Hrvatsku, knezovi Nikola i Juraj Zrinski su prosvjedovali.[16] Međutim, pod vladavinom izrazito prokatoličke Habsburške Monarhije, vjerska sloboda nije nalazila mjesta u Hrvatskoj. Protestanti su jedino utočište pronalazili na posjedima i sve tajnijem reformacijskom djelovanju Zrinskih i Frankopana, koje je ipak ojačalo brakom između Petra Zrinskog i Ane Katarine Frankopan. Sada su ove dvije obitelji udružile svoje simpatije prema Reformaciji koje su gajile još dok nisu bile povezane. Kroz čitavo 17. st. ove dvije obitelji su vodile Ozaljski književni krug, unutar kojeg su pisali mnogi protestanti. Taj književni krug se jezično nadovezivao na djela ranijih reformatora i bio značajan za daljnji razvoj hrvatskog jezika.[17]

 

Pogubljenje i uklanjanje Zrinskih i Frankopana

Svjedočeći habsburškom apsolutizmu koji je, osim Reformacije, gušio i razvoj hrvatskog naroda, jezika i kulture, ove dvije obitelji su naposlijetku počele kovati urotu zajedno s ugarskim knezovima, s ciljem postizanja samostalnosti. Željeli su da stanovništvo Hrvatske i Ugarske bude štićeno, a ne ugnjetavano od države, i da hrvatski teritorij bude nezavisan od Habsburške Monarhije, kao što je u to vrijeme bila Transilvanija, gdje je protestantizam zbog toga procvao.

Nadali su se da bi za Hrvatsku mogli izboriti bar nešto od onoga što su Nizozemska Republika i Švicarska Konfederacija postigli Westfalskim mirom – suverenitet države bez stranih uplitanja. Potajno su pregovarali s europskim silama kao što su Poljsko-Litavska unija, Švedska i Francuska. Čak su ponudili Otomanskom Carstvu cijelu Ugarsku ako im pomognu da se oslobode Habsburgovaca i kasnije im dopuste samoupravu. Međutim, sultan nije htio ponovni sukob sa Svetim Rimskom Carstvom i obavijestio je habsburškog cara Leopolda I. o uroti.

Tada je Leopold doveo Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč radi navodnog pomirenja i saslušanja, ali čim su stigli, umjesto da čuje njihove razloge, dao ih je uhititi i složio je tako vještu optužnicu da je smrtna presuda bila osigurana. Zbog uvrede kralja i izdaje zemlje, osuđeni su na odscijecanje desne ruke i glave. Kao posebna „milost“, oproštena im je kazna odsjecanja ruke, te su im 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu odrubljene glave – na zgražanje i zaprepaštenje čitave Europe. Vlasništvo obiju obitelji je zaplijenjeno i predano habsburškom dvoru, a “njihovim nestankom s povijesne scene znatno se umanjila otpornost hrvatskog plemstva da se odupre centralističkim tendencijama bečkog dvora.”[18] Pod izravnom upravom habsburškog dvora koja je tada uslijedila „posebno su trpjeli hrvatski seljaci kojima su znatno pogoršani uvjeti života.”[19]

 

Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi Ani Katarini

Prije smrti, Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo koje odiše toplinom, blagošću, hrabrošću, ponizošću i vjerom (Moje drago serce) i koje je već iste godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika:

 

„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar“

 

Istrebljenjem obitelji Zrinski i Frankopan, uklonjeno je i posljednje utočište Reformacije u Hrvatskoj, koja je nakon toga postala jednim od najčvršćih katoličkih utvrda Habsburške Monarhije, s duboko ukorijenjenim jezuitskim obrazovanjem diljem zemlje. Međutim, hrvatski reformatori i pošteni knezovi koji su ih štitili nisu umrli uzalud – njihov primjer nadahnjuje i nas danas. Dok čitam ovo pismo Petra Zrinskog – a slično je napisao i njegov šogor Fran Krsto Frankopan – stječem snažan dojam da će ti mučenici jednog dana ustati uskrsnućem pravednika (Luka 14,14) jer, kao što glasi izreka Frana Krste: „Navik on živi ki zgine pošteno.“

 

Hrvatski identitet i protestantska vjera idu ruku pod ruku

Zanemarena povijest hrvatske protestantske reformacije i njezinih najvećih zaštitnika Zrinskih i Frankopana odiše neprestanom borbom. Ta borba se osjeti čak i u historiografiji u kojoj jezuitski revizionizam, zahvaljujući velikom utjecaju u akademskom i obrazovnom svijetu, često nastoji umanjiti značaj i vrijednost Reformacije u Hrvatskoj. Zato je potrebno ponovno pozorno istražiti hrvatsku povijest – onu koju nisu pisali pobjednici.

Kada se Reformacija širila u Hrvatskoj, to se odvijalo pod teškim pritiskom isusovačke protureformacije, sve dok konačno nije bila iskorijenjena. Je li to omogućio čvrsti stisak habsburških vladarâ, blizina Rima ili inercija hrvatskog naroda? Vjerojatno kombinacija svega navedenog. Ali umjesto da jadikujemo zbog toga, obitelj Zrinski i Frankopan najbolje možemo počastiti time da ostvarimo ono što su i oni htjeli – širiti čisto biblijsko Evanđelje i pokazati da hrvatski identitet nije nimalo protivan protestantskoj vjeri koja svoju tradiciju vuče izravno iz Biblije, iz prvotnog kršćanstva koje se temeljilo isključivo na autoritetu Svetog Pisma.

A protestantski naglasak na širenju Biblije na narodnom jeziku i opismenjavanju naroda kako bi ju mogao sâm čitati, savršeno je u skladu s tisućljetnom tradicijom hrvatskih glagoljaša koji su najspremnije prihvaćali Reformaciju, prepoznajući u njoj biblijski nauk koji su ranije mogli upoznati zahvaljujući glagoljici – jednom od najvećih obilježja hrvatskog identiteta. I upravo su reformatorski književnici, davno prije ilirskog pokreta, pod zaštitom Zrinskih i Frankopana donijeli jedan od najznačajnijih doprinosa razvoju i zaštiti hrvatskoga jezika – u doba kada su habsburgovci poticali germanizaciju, a Crkva latinizaciju.

 

„Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit“ (Prop 10,17), kada dopušta širenje Biblije – Božje Riječi – o kojoj je psalmist David pjevao: „Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje“ (Ps 119,130).

 

 

 

 

Izvori:

Jean BOISSET: Povijest protestantizma, posebice poglavlje „Protestantizam u južnoslavenskim zemljama“ (N. Crnković), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.

fra Daniel PATAFTA: „Protureformacija u sjeverozapadnoj hrvatskoj“ u Podravina, Vol. 4, br. 8., str. 33 – 46, Koprivnica, 2005.

Stranice Memorijalne zbirke Matije Vlačića Ilirika: www.flacius.net

hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._%28R._Horvat%29

hr.metapedia.org

wikipedia.or


[1] Ellen G. White: Velika borba, 4. izdanje, Znaci vremena, Zagreb, 2010., str. 97

[2] Neki od poznatih gradova koje su osnovali su: Vrbnik, Baška, Dobrinj, Omišalj i Košljun na otoku Krku, a na kopnu Modruš, Vinodol, Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Senj i Bosiljevo.

[4] isto. Moguće je da su primjerci ove Biblije uništeni na inicijativu Rimske Crkve koja se vjekovima borila protiv prijevodâ Biblije na narodni jezik, zbog čega su mnogi radi svojih prevoditeljskih djelatnosti bili čak i pogubljeni, poput Tyndalea koji je prvi preveo cijelu Bibliju na engleski.

[13] fra Daniel Patafta: „Protureformacija u sjeverozapadnoj hrvatskoj“ u Podravina, Vol. 4, br. 8., Koprivnica, 2005., str. 42

[15] fra Daniel Patafta: „Protureformacija u sjeverozapadnoj hrvatskoj“ u Podravina, Vol. 4, br. 8., Koprivnica, 2005., str. 42

Podijeli