“Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,16) Njegova narav i Njegov Zakon su ljubav. On je to uvijek bio i uvijek će biti. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje,” čije su “staze od vječnosti”, On se ne mijenja. U Njega nema “promjene, ni zasjenjenja zbog mijene”. (Izaija 57,15; Habakuk 3,6; Jakov 1,17)
Svako očitovanje stvaralačke sile izričaj je beskonačne ljubavi. Božja vladavina obuhvaća puninu blagoslova za sva stvorena bića. Psalmist kaže:
“Tvoja je mišica snažna,
ruka čvrsta, desnica dignuta.
Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga,
Ljubav i Istina koračaju pred tobom.
Blago narodu vičnu svetom klicanju,
on hodi u sjaju lica tvojega, Jahve,
u tvom se imenu raduje svagda
i tvojom se pravdom ponosi.
Jer si ti ures moći njegove,
po tvojoj milosti raste snaga naša.
Jer Jahve je štit naš,
Svetac Izraelov kralj je naš.” (Psalam 89,14-19)
Povijest velike borbe između dobra i zla, od svog početka na Nebu pa sve do konačnog uništenja pobune i iskorjenjivanja grijeha, prikaz je i Božje nepromjenjive ljubavi.
Vladar svemira nije bio sâm u svojem djelu dobročinstva. On je imao pomoćnika — suradnika koji je cijenio Njegove namjere i mogao dijeliti Njegovu radost u pružanju sreće stvorenim bićima. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Ivan 1,1.2) Krist, Riječ, jedinorođeni Božji Sin, bio je jedno s vječnim Ocem — jedne naravi, karaktera i namjere, jedino Biće koje je moglo sudjelovati u svim Božjim namjerama i savjetovanjima. “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 9,5) “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mihej 5,1) Božji Sin o sebi kaže: “Gospodin me posjedovao na početku svoga puta, prije svojih pradavnih djela. Ja bijah postavljena od vječnosti … kada je odredio temelje zemlji: tada bijah s njim … svakodnevno mu bijah užitkom radujući se uvijek pred njim.” (Izreke 8,22-30 — Živa riječ)
Otac je kroz svojega Sina sudjelovao u stvaranju svih nebeskih bića. “Jer je u njemu sve stvoreno — sve na nebu i na zemlji… bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti, sve je stvoreno po njemu i za njega.” (Kološanima 1,16) Anđeli su Božji sluge, koji odsjajuju svjetlošću koja se širi iz Njegove prisutnosti i brzo šire krila da izvrše Njegovu volju. Ali Sin, Božji pomazanik, “otisak njegove biti”, “odsjev njegova sjaja”, “koji svemir uzdržava svojoj silnom riječi”, ima vrhovnu vlast nad svima njima (Hebrejima 1,3). “Slavan prijestol dignut od davnina, to je naše sveto mjesto” (Jeremija 17,12), “žezlo pravde”, žezlo njegova kraljevstva (Hebrejima 1,8). “Slava je i veličanstvo pred Njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu.” (Psalam 96,6) “Ljubav i Istina koračaju pred tobom.” (Psalam 89,15)
Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njegovim načelima pravednosti. Bog želi da Mu sva stvorenja služe iz ljubavi, službom koja izvire iz poštovanja prema Njegovom karakteru. On ne nalazi zadovoljstvo u prisilnoj poslušnosti i On svima daruje slobodnu volju da Mu mogu dragovoljno služiti.
Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera je bila radost nebeskih vojski. One su uživale odražavati Njegovu slavu i iskazivati Mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo. Jedno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu među stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi među kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti I čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ezekiel 28,12-15)
Lucifer je malo-pomalo popuštao želji za samouzvišenjem. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost tvoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,17) “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Premda je sva ta slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio njihovu službu i odanost osigurati za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svojem Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo.
Tako je poremećen savršen sklad Neba. Luciferova težnja da služi samom sebi, umjesto svojem Stvoritelju, pobudila je osjećaj straha u onima koji su smatrali da Božja slava treba biti najuzvišenija. Božji Sin mu je pokazao Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost te svetu, nepromjenjivu narav Njegovog Zakona. Sâm je Bog uspostavio nebeski ustroj, i napuštajući ga, Lucifer bi obeščastio svojega Stvoritelja i uništio sebe. Ali upozorenje, dano u beskonačnoj ljubavi i milosti, samo je potaklo duh otpora. Lucifer je dopustio da ljubomora prema Kristu prevlada i još se više učvrsti.
Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svojega uma usmjeriti prema ovom cilju; uma koji je, osim Kristovog, bio prvi među nebeskim bićima. Ali Krist, koji je želio da sva Njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u Božju volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti.
Kralj svemira je okupio sva nebeska bića da u njihovoj prisutnosti objasni pravi položaj svojega Sina i pokaže kakav odnos održava sa svim stvorenim bićima. Božji je Sin dijelio Očevo prijestolje, a slava vječnog samopostojećeg Boga okruživala je obojicu. Oko prijestolja su se okupili sveti anđeli, beskrajno mnoštvo — “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću” (Otkrivenje 5,11), najuzvišeniji anđeli, kao sluge i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala iz božanske prisutnosti. Pred okupljenim stanovnicima Neba Kralj je objavio da samo Krist, Božji jedinorodni Sin, može u cijelosti shvatiti Njegove namjere te je Njemu bilo povjereno da izvrši moćne naredbe Njegove volje. Božji Sin je stvaranjem svih nebeskih bića izvršio Božju volju, a Njemu je, kao i Bogu, pripadalo njihovo poštovanje i vjernost. Krist je tek trebao pokazati božansku silu u stvaranju Zemlje i njezinih stvorenja. Ali pored svega toga On nije tražio moć ili čast za sebe protivno Božjem planu, već je uzdizao Očevu slavu i izvršavao Njegove nakane dobrote i ljubavi.
Anđeli su s radošću priznali Kristovu vrhovnu vlast, i klanjajući se do zemlje pred Njim, pokazivali svoju ljubav i divljenje. Lucifer se poklonio s njima, ali u njegovom se srcu odigravao čudesan, žestok sukob. Istina, pravda i odanost su se borili sa zavišću i ljubomorom. Činilo se da je za neko vrijeme utjecaj svetih anđela djelovao na njega. Dok su odzvanjali melodični zvuci pjesme hvale, pojačani tisućama razdraganih glasova, činilo se da je duh zla nestao, da je neizreciva ljubav pokrenula cijelo njegovo biće, a njegova je duša, zajedno s bezgrešnim štovateljima, iskazala ljubav Ocu i Sinu. Ali on se ponovno ispunio ponosom i vlastitom slavom. Vratila se njegova čežnja za vrhovnom vlašću, i još se jednom prepustio zavisti prema Kristu. Lucifer nije cijenio veliku čast koja mu je darovana kao Božji naročiti dar, i stoga nije bio zahvalan svojem Stvoritelju. On se zanosio svojim sjajem i težio da se izjednači s Bogom. Nebeska bića su ga voljela i poštovala, anđeli su sa zadovoljstvom izvršavali njegove zapovijedi, a on je bio obdaren mudrošću i slavom većom od svih njih. Ipak, Božji je Sin bio iznad njega, kao Onaj koji je s Ocem dijelio moć i vlast. On je sudjelovao u Očevim savjetovanjima, dok Lucifer nije bio upoznat s Božjim namjerama. “Zašto”, pitao se ovaj moćni anđeo, “Krist mora imati svu vrhovnu vlast? Zašto se Njemu ukazuje veća čast nego Luciferu?”
Napuštajući svoje mjesto u neposrednoj blizini Oca, Lucifer je otišao širiti duh nezadovoljstva među anđelima. On je djelovao u tajnosti, i za neko vrijeme skrivao svoju stvarnu namjeru obavijenu poštovanjem prema Bogu. Počeo je unositi sumnju u pogledu na Zakon kojim se upravljalo nebeskim anđelima, govoreći da premda su zakoni nužni za stanovnike svjetova, anđeli, budući da su uzvišeniji, ne trebaju takva ograničenja jer je njihova vlastita mudrost dostatan vodič. Oni nisu bića koja bi mogla obeščastiti Boga, sve su njihove misli svete i oni, kao ni Bog, ne mogu pogriješiti. Jednakost Božjeg Sina s Ocem prikazivana je kao nepravda prema Luciferu, kojemu, tvrdio je, također pripada poštivanje i čast. Kad bi ovaj knez anđela dosegao svoj pravi, uzvišeni položaj, cijelo bi mnoštvo anđela navodno primilo veliki blagoslov, jer je njegov cilj svima osigurati slobodu. Ali sada je i sloboda koju su dotada uživali završena, jer je nad njima imenovan jedini vladar, i svi su morali poštovati Njegov autoritet. Tako su vješte bile prijevare koje su se uz pomoć Luciferova lukavstva brzo širile nebeskim dvorovima.
Kristov položaj ili ovlast nije se promijenila. Luciferova zavist i pogrešno prikazivanje Krista te Njegove tvrdnje o jednakosti s Njim zahtijevale su objašnjenje o istinskom položaju Božjeg Sina, ali je položaj ostao isti od početka. Međutim, mnogi su anđeli bili zaslijepljeni Luciferovim prijevarama.
Iskorištavajući ljubav i odano povjerenje koje su mu davala sveta bića pod njegovim zapovjedništvom, Lucifer je u njihove umove vješto usadio svoje vlastito nepovjerenje i nezadovoljstvo te ona nisu pronikla njegov rad. Lucifer je Božje namjere prikazao u pogrešnom svjetlu — pogrešno ih tumačeći i iskrivljujući da bi potakao nezadovoljstvo i nesuglasice. On je lukavo privukao svoje slušatelje dopuštajući im da izraze svoje mišljenje, a onda je on ponavljao njihove riječi kad su služile njegovom cilju, kao dokaz da se anđeli ne slažu u cijelosti s Božjom vladavinom. Tvrdeći da je osobno savršeno odan Bogu, on je isticao da su promjene u ustroju i zakonima Neba nužne za stabilnost Božje vladavine. Dok je tako nastojao potaknuti protivljenje Božjem zakonu i usaditi vlastito nezadovoljstvo u anđele pod njegovim zapovjedništvom, on je prividno radio na uklanjanju nezadovoljstva i mirenju nezadovoljnih anđela s ustrojem Neba. Dok je tajno širio neslogu i pobunu, on je s krajnjim umijećem stvarao privid da je njegova jedina namjera promicanje odanosti i očuvanje sklada i mira.
Ovako zapaljen duh nezadovoljstva obavljao je svoj poguban posao. Premda nije bilo otvorene pobune, među anđelima se neprimjetno razvijao osjećaj podjele. Bilo je onih koji su s odobravanjem gledali na Luciferove optužbe protiv Božje vladavine. Premda su dotad bili u savršenom skladu s ustrojem koji je Bog uspostavio, oni su sada postali nezadovoljni i nesretni jer nisu mogli proniknuti u Božje namjere; oni su bili nezadovoljni s Božjom namjerom u uzvisivanju Krista. Bili su spremni podržati Luciferove zahtjeve za jednakom vlašću s Božjim Sinom. Ali anđeli koji su bili odani i vjerni, čuvali su mudrost i pravednost božanskih naredbi i nastojali pomiriti ovo nezadovoljno biće s Božjom voljom. Krist je bio Božji Sin, On je bio jedno s Njim prije nego što su stvoreni anđeli. On je uvijek stajao s desne strane Ocu. Njegova vrhovna vlast, prepuna blagoslova za sve one koji su bili pod njezinim blagotvornim nadzorom, dotad nije dovođena u pitanje. Sklad Neba nikada nije bio prekinut, zašto je sada došlo do nesloge? Odani anđeli vidjeli su samo strašne posljedice ovog razdora, te su s usrdnim molbama savjetovali nezadovoljne da se odreknu svoje namjere i pokažu odanost Bogu vjernošću Njegovoj vladavini.
U skladu sa svojim karakterom, Bog je u velikoj milosti trpio Lucifera. Duh nezadovoljstva i nevjere nikada ranije nije bio poznat na Nebu. Bilo je to nešto novo, čudno, tajnovito i neobjašnjivo. Sâm Lucifer nije na početku bio upoznat s naravi svojih osjećaja, i on se neko vrijeme bojao izraziti svoje zamisli i namjere, ali ih ipak nije odbacio. On nije vidio kamo to vodi. Uloženi su napori kakve može osmisliti samo neograničena ljubav i milost, da ga se uvjeri u njegovu zabludu. Njegovo se nezadovoljstvo pokazalo bezrazložno i njemu je pokazano što će biti posljedice tvrdokorne pobune. Lucifer je bio uvjeren da je u zabludi. On je uvidio da je Jahve “pravedan… na svim putovima svojim” (Psalam 145,17), da su nebeski zakoni pravedni te da ih on kao takve mora priznati pred cijelim Nebom. Da je to učinio, on je mogao spasiti sebe i mnoge anđele. On u tom trenutku još nije u cijelosti odbacio pokornost Bogu. Premda je napustio svoju dužnost keruba zaklanjača, da je bio voljan vratiti se Bogu priznajući Stvoriteljevu mudrost i da se zadovoljio položajem koji mu je dodijeljen u Božjem velikom planu, on bi bio vraćen na bivši položaj. Došlo je vrijeme za konačnu odluku: on se morao u cijelosti pokoriti božanskoj vlasti ili otpočeti s otvorenom pobunom. Zamalo je donio odluku da se vrati, ali mu to nije dopustio ponos. Žrtva je bila prevelika za nekoga tko je bio tako uzvišen da prizna kako je bio u zabludi i kako su njegove zamisli bile pogrešne, te da se pokori vlasti koju je pokušao prikazati nepravednom.
S osjećajnom samilošću prema Luciferu i njegovim sljedbenicima, samilosni Stvoritelj ih je nastojao ponovno privući iz ponora propasti u koji samo što nisu pali. Ali njegova je milost bila pogrešno protumačena. Lucifer je ukazao na Božje strpljenje kao na dokaz svoje nadmoći, kao na pokazatelj da će Kralj svemira popustiti njegovim zahtjevima. Ako anđeli čvrsto ostanu uz njega, tvrdio je on, oni mogu dobiti sve ono za čim čeznu. On je tvrdoglavo branio svoj vlastiti stav i u cijelosti se posvetio velikom sukobu protiv svog Stvoritelja. Tako je Lucifer, svjetlonoša, dionik u Božjoj slavi koji je stajao pored Njegovog prijestolja, prijestupom postao Sotona — Božji neprijatelj i neprijatelj svetih anđela te uništavatelj onih koje je Nebo povjerilo njegovom vodstvu i čuvanju.
Odbacujući s prijezirom dokaze i molbe vjernih anđela, on ih je proglasio obmanutim robovima. Prednost koju su dali Kristu on je proglasio činom nepravde prema sebi i svim nebeskim bićima, te objavio da se više neće pokoravati napadu na njegova i njihova prava. On nikada više neće priznati Kristovu nadmoć. Odlučio je zahtijevati čast koja mu je navodno trebala pripasti i preuzeti zapovjedništvo nad svima koji će postati njegovi sljedbenici, a onima koji se pridruže njegovim redovima obećao je novu i bolju vladavinu u kojoj će svi uživati slobodu. Velik broj anđela izrazio je namjeru da ga prihvati kao svojeg vođu. Polaskan naklonošću s kojom su prihvaćena njegova nastojanja, on se nadao da će za sebe pridobiti sve anđele, postati jednak s Bogom i iznuditi poslušnost svih nebeskih bića.
Ipak, odani anđeli su pozivali njega i njegove pristaše da se pokore Bogu, i pokazali su im neizbježne posljedice ako odbiju. On koji ih je stvorio može uništiti njihovu moć i odlučno kazniti njihovu pobunjeničku smjelost. Nijedan se anđeo ne može uspješno protiviti Božjem zakonu, koji je svet kao i On sâm. Oni su sve upozorili da se ogluše na Luciferova prijevarna razmišljanja i pozvali njega i njegove sljedbenike da bez odlaganja pristupe Bogu i priznaju zabludu kad je riječ o dovođenju u pitanje Njegove mudrosti i vlasti.
Mnogi su bili skloni prihvatiti ovaj savjet, pokajati se zbog svojeg nezadovoljstva i zatražiti da ponovno prime milost Oca i Njegovog Sina. Ali Lucifer je spremio još jednu prijevaru. Moćni pobunjenik je sada objavio da su anđeli koji su mu se pridružili otišli predaleko da bi se vratili, da je on upoznat s božanskim Zakonom, te da zna da Bog neće oprostiti. Izjavio je da će svi koji se pokore autoritetu Neba biti lišeni časti i uklonjeni s položaja. A on sam je bio odlučan da nikada više ne prizna Kristovu vlast. Jedini izlaz koji je preostao njemu i njegovim sljedbenicima, tvrdio je on, jest da brane svoju slobodu i silom ostvare prava koja im nisu dragovoljno dodijeljena.
Kad je Sotona u pitanju, istina je da je on otišao predaleko da bi se vratio. Ali s onima koji su bili zaslijepljeni njegovim prijevarama nije bilo tako. Njima su savjeti i molbe odanih anđela otvorili vrata nade, i da su prihvatili upozorenje, mogli su se osloboditi Sotoninih zamki. Ali oni su dopustili da prevlada ponos, ljubav prema vođi i čežnja za neograničenom slobodom; molbe nebeske ljubavi i milosti su zauvijek odbačene.
Bog je Sotoni dopustio da nastavi svoje djelo dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu pobunu. Bilo je nužno da se njegovi planovi u cijelosti razviju kako bi svi vidjeli njihovu istinsku narav i smjer kretanja. Lucifer, pomazani kerub, bio je uzvišen, nebeska su ga bića veoma voljela i on je vršio snažan utjecaj na njih. Božja vladavina nije samo obuhvaćala stanovnike Neba, već i sve svjetove što ih je On stvorio, i Lucifer je zaključio da, ako može povesti nebeske anđele u pobuni, on može povesti i sve svjetove. On je vješto iznosio svoju stranu problema koristeći se izvrtanjem činjenica i prijevarom da bi pridobio sljedbenike. Njegova je moćna prijevara bila velika. Prikrivajući se pod ogrtačem neistinitosti on je ostvario prednost. Sva su njegova djela bila zaodjenuta tajnovitošću, i anđelima je bilo teško predstaviti istinsku narav njegovog djela. Sve dok se nije razvila u cijelosti, nije se mogla razotkriti zla narav njegovog djela, i njegovo nezadovoljstvo nije se smatralo pobunom. »ak ni vjerni anđeli nisu u cijelosti mogli razlučiti njegov karakter i uvidjeti kamo vodi njegovo djelo.
Lucifer je prvo kušao tako što je on sam ostao neodređen. Anđele koje nije u cijelosti mogao pridobiti na svoju stranu on je optužio za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Za djelo što ga je on sam radio optuživao je vjerne anđele. Njegov je pristup bio da vještim dokazima izaziva nedoumicu u vezi s Božjim namjerama. Sve što je bilo jednostavno on je prekrio plaštom tajnovitosti i vještom iskvarenošću i dovodio u pitanje najjasnije Jahvine izjave. Njegov visoki položaj, tako usko povezan s božanskom vladavinom, činio je njegova izlaganja još uvjerljivijima.
Bog je mogao koristiti samo ona sredstva koja su bila u skladu s istinom i pravdom. Sotona je mogao koristiti ono što Bog nije mogao — laskanje i prijevaru. On je nastojao lažno prikazati Božju riječ, kao i Njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan kad svoje zakone nameće anđelima te da On, zahtijevajući pokornost i poslušnost od svojih stvorenja, samo nastoji uzvisiti sebe. Stoga je pred stanovnicima Neba i svih svjetova bilo nužno prikazati da je Božja vladavina pravedna, a njegov Zakon savršen. Sotona je prikazivao sebe kao jedinog koji nastoji promicati dobro u svemiru. Svi moraju razumjeti istinski karakter otimača i njegov stvarni cilj. Moralo je proći vrijeme da se otkrije u svojim zlim djelima.
Za neslogu koju je njegovo djelovanje prouzročilo na Nebu, Sotona je optužio Božju vladavinu. On je tvrdio da je sve zlo posljedica božanske uprave. Tvrdio je da je njegov cilj poboljšanje Jahvinih uredbi. Stoga mu je Bog dopustio da prikaže narav svojih tvrdnji i rezultate predloženih promjena u božanskom Zakonu. Moralo ga je osuditi njegovo vlastito djelo. Sotona je od početka tvrdio da se on nije pobunio. Cijeli je svemir morao vidjeti razotkrivanje varalice.
Čak i kad ga je zbacila s Neba, beskonačna Mudrost nije uništila Sotonu. Budući da Bog može prihvatiti samo službu ljubavi, odanost Njegovih stvorenja mora počivati na povjerenju u Njegovu pravednost i dobrotu. Nespremni da shvate narav i posljedice grijeha, stanovnici Neba i svih svjetova tada ne bi mogli vidjeti Božju pravednost u uništenju Sotone. Da je on odmah uništen, neki bi Bogu služili iz straha, a ne iz ljubavi. Utjecaj varalice ne bi bio u cijelosti uništen, niti bi duh pobune bio sasvim iskorijenjen. Zbog dobrobiti cijeloga svemira tijekom beskrajnih vjekova, on u cijelosti mora razviti svoja načela da sva stvorena bića mogu u istinskom svjetlu razmotriti njegove optužbe protiv božanske vlasti, te da se nikada ne dovodi u pitanje Božja pravda i milost i nepromjenjivost Njegovog Zakona.
Sotonina je pobuna trebala biti pouka svemiru u budućim vjekovima, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovim strašnim posljedicama. Ishod Sotonine vladavine i njezin utjecaj na ljude i anđele pokazali bi posljedice odbacivanja božanske vlasti. Ta pobuna će svjedočiti da je dobrobit svih stvorenih bića povezana s Božjom vlasti. Tako je povijest ovog strašnog iskustva pobune trebala biti trajno jamstvo svim svetim bićima, jamstvo koje će ih spriječiti da ih prevari narav prijestupa, i spasiti ih od grijeha i njegovih posljedica.
Nebom vlada Onaj tko vidi kraj od početka, Onaj pred kim su jednako poznate tajne prošlosti i budućnosti, koji usprkos boli, tami i uništenju koje je donio grijeh, vidi ostvarenje vlastitih namjera ljubavi i blagoslova. Premda “oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova”. (Psalam 97,2) I ovo će stanovnici svemira, odani i neodani, jednog dana razumjeti. “… Djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi: Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.” (Ponovljeni zakon 32,4)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)