Prosvjed u Speyeru i Priznanje u Augsburgu, koji su označili pobjedu reformacije u Njemačkoj, slijedile su godine sukoba i mraka. Oslabljen podjelama među svojim pristašama i napadan od moćnih neprijatelja, protestantizam kao da je bio osuđen na potpuno uništenje. Tisuće su krvlju zapečatile svoje svjedočanstvo. Izbio je građanski rat, protestantsku je stvar izdao jedan od njezinih vodećih pristaša, i najplemenitiji od reformiranih knezova pali su caru u ruke pa su ih vukli od grada do grada kao sužnje. Ali u trenutku prividnog trijumfa car je doživio poraz. Vidio je kako mu plijen izmiče iz ruku i na kraju je bio primoran jamčiti toleranciju učenju čije je uništenje smatrao životnom zadaćom. Stavio je na kocku svoje carstvo, blago pa i sam život da bi iskorijenio krivovjerje. Sada je vidio da mu je vojska propala u ratovanju, da su mu riznice iscrpljene, njegova mnoga kraljevstva ugrožena od buna, dok se vjera koju je uzalud nastojao ugušiti širila. Karlo V. je ratovao protiv svemoguće sile. Bog je rekao: “Neka bude svjetlost”, ali je car nastojao zadržati tamu netaknutom. Njegove se nakane nisu ostvarile; prerano je ostario i iscrpljen dugom borbom, odrekao se prijestolja i povukao u samostan.
U Švicarskoj, kao i u Njemačkoj, za reformaciju su nastupili teški dani. Dok su mnogi kantoni prihvatili reformiranu vjeru, drugi su se slijepom upornošću držali Rima. Progonstvo onih koji su željeli prihvatiti istinu na kraju je izazvalo građanski rat. Zwingli i mnogi koji su se s njim ujedinili u reformi pali su na krvavom polju kod Cappela. Oecolampad, pogođen ovim strašnim nesrećama, umro je ubrzo nakon toga. Rim je trijumfirao i u mnogim mjestima činilo se da će povratiti sve što je izgubio. Ali Onaj čiji su savjeti od vječnih vremena nije zaboravio svoje djelo niti svoj narod; Njegova će ga ruka izbaviti. On je u drugim zemljama podigao ljude koji će nastaviti reformu.
U Francuskoj je zora tog dana počela svitati prije no što se čulo za Luthera kao reformatora. Jedan od prvih koji je usvojio ovu svjetlost bio je ostarjeli Lefèvre, vrlo učen čovjek, profesor na Sveučilištu u Parizu, iskren i revan katolik. Tijekom svojih istraživanja stare književnosti, njegova je pozornost usmjerena na Bibliju pa je njezino proučavanje uveo među svoje studente.
Lefèvre je bio oduševljen obožavatelj svetaca te je odlučio pripremiti povijest svetaca i mučenika kako se nalaze u crkvenim legendama. Ovaj posao zahtijeva mnogo truda, ali je već znatno uznapredovao kad je s ovim ciljem počeo proučavati Bibliju, misleći da bi mu ona mogla pružiti korisnu pomoć. U njoj je doista našao svece, ali ne takve kakvi su bili u rimskom kalendaru. Obilje božanske svjetlosti obasjalo je njegov um. S čuđenjem i zgražanjem napustio je zadaću koju je sebi postavio i posvetio se Božjoj riječi. Ubrzo je počeo naučavati dragocjene istine što ih je u njoj otkrio.
Godine 1512., prije no što su Luther i Zwingli započeli djelo reforme, Lefèvre je pisao: “Bog nam vjerom daje pravednost koja zahvaljujući milosti jedina opravdava za vječni život.”1 Razmišljajući o tajni spasenja, uskliknuo je: “Oh, neiskazane li veličine ove Zamjene — Bezgrešni je osuđen, a krivac slobodan; Blagoslovljeni nosi prokletstvo, a prokleti prima blagoslov; Život umire, a mrtvi živi; Slava je ovijena mrakom, a onaj koji ne zna za drugo do li za zbunjeno lice, odjeven je slavom.”2
Dok je naučavao da slava spasenja pripada samo Bogu, govorio je i da je dužnost čovjeka biti poslušan. “Ako si pripadnik Kristove crkve,” rekao je, “onda si ud Njegova tijela, a ako pripadaš Njegovom tijelu, onda si ispunjen božanskom naravi… Oh, kad bi ljudi mogli razumjeti ovu prednost, kako bi živjeli čisto, ćudoredno i sveto, i kako bi s prijezirom gledali svu slavu ovoga svijeta u usporedbi sa slavom u njima samima, slavom koju tjelesno oko ne može vidjeti!”3
Među Lefèvreovim studentima neki su pozorno slušali njegove riječi, pa su dugo nakon što je utihnuo glas njihovog učitelja nastavili navješćivati istinu. Jedan od njih bio je Gillaume Farel. Sin pobožnih roditelja i odgojen da slijepo vjeruje u učenje Crkve, mogao je kao i apostol Pavao za sebe reći: “Kao farizej živio [sam] po najstrožoj sljedbi naše vjere.” (Djela 26,5) Kao revan katolik, gorio je od želje da uništi sve koji bi se usudili usprotiviti Crkvi. “Znao bih škripati zubima kao bijesni vuk, kad bih čuo da tko govori protiv pape”, rekao je kasnije, govoreći o tom razdoblju svojega života.”4 Bio je neumoran u obožavanju svetaca; zajedno s Lefèvreom obilazio bi pariške crkve, klečao pred oltarima i svetišta ukrašavao darovima. Ali sve to nije donosilo mir duši. Mučilo ga je osvjedočenje o grijehu koje nije mogao odagnati unatoč svim pokorama što ih je činio. Što se glasa s Neba tiče, slušao je reformatorove riječi: “Spasenje biva milošću. … Nevini je osuđen, a zločinac opravdan. … Samo Kristov križ otvara nebeska vrata i zatvara vrata pakla.”5
Farel je radosno prihvatio istinu. Obraćenjem sličnim Pavlovu okrenuo se od robovanja predaji u slobodu Božjih sinova. “Namjesto ubojitog srca krvožednog vuka”, vratio se, rekao je, “tiho kao krotko i nevino janje nakon što se srcem posvema odvojio od pape i predao ga Isusu Kristu.”6
Dok je Lefèvre nastavio širiti svjetlost među svojim studentima, Farel, koji je sada isto tako revnovao za Kristovu stvar kao nekada za papinu, krenuo je javno objaviti istinu. Ubrzo im se pridružio jedan crkveni uglednik, biskup iz Meauxa. I drugi su im se učitelji, koji su uživali visoki ugled zbog svojih sposobnosti i učenosti priključili u navješćivanju Evanđelja i zadobivali sljedbenike u svim staležima, od domova obrtnika i seljaka do kraljeve palače. Sestra Françoisa I., vladajućeg kralja, prihvatila je reformiranu vjeru. Sâm kralj i kraljica majka činilo se da su joj neko vrijeme bili naklonjeni i reformatori su s velikim nadama očekivali vrijeme u koje će Francuska biti pridobijena za Evanđelje.
Ali njihove se nade nisu ostvarile. Kristove učenike čekale su kušnje i progonstvo. To je, međutim, bilo milostivo skriveno od njihovih očiju. Nastupilo je jedno vrijeme mira kako bi mogli prikupiti snage za susret s olujom, i reformacija je naglo napredovala. Biskup iz Meauxa je u svojoj biskupiji revno poučavao kler i narod. Neuke i nemoralne svećenike uklonio je iz službe i, koliko je to bilo moguće, zamijenio ih obrazovanim i pobožnim ljudima. Biskup je silno želio da njegov narod sâm ima pristup Božjoj riječi, i to se uskoro ostvarilo. Lefèvre je počeo prevoditi Novi zavjet i nekako u isto vrijeme kada je Lutherova njemačka Biblija izlazila iz tiska u Wittenbergu, izdan je francuski Novi zavjet u Meauxu. Biskup nije štedio ni truda ni sredstava da ga raširi po svojim župama i uskoro su seljaci iz Meauxa imali u rukama Sveto pismo.
Kao što putnici koji umiru od žeđi radosno pozdravljaju izvor žive vode, tako su ove duše primile poruku s Neba. Poljodjelci na njivama i obrtnici u radionicama zaslađivali su svoj svakodnevni posao razgovorima o dragocjenim biblijskim istinama. Namjesto da uvečer svraćaju u krčme, okupljali su se u domovima da čitaju Božju riječ i udruženi mole i slave Boga. Ubrzo je u tim mjestima nastupila velika promjena. Premda su pripadali najnižem sloju, u životu tih neobrazovanih i teškim radom opterećenih seljaka vidjela se sila božanske milosti koja uzdiže i preobražava. Skromni, ljubazni i sveti, stajali su kao svjedoci onoga što će Evanđelje učiniti za one koji ga iskreno prihvate.
Svjetlost zapaljena u Meauxu pružala je svoje zrake nadaleko. Broj obraćenika svakoga se dana povećavao. Kralj, koji je prezirao uskogrudnu vjersku zaslijepljenost redovnika, neko je vrijeme obuzdavao gnjev hijerarhije, ali su papinske vođe na kraju nadvladale. Podignuta je lomača. Biskup iz Meauxa, prisiljen da bira između ognja i odricanja, izabrao je lakši put; ali bez obzira na pad vođe, njegovo je stado ostalo nepokolebljivo. Mnogi su lomačom posvjedočili za istinu. Svojom hrabrošću i vjernošću na lomači, ovi krotki Kristovi učenici govorili su tisućama koje u vrijeme mira nisu nikada čule za njihovo svjedočanstvo.
Nisu se samo siromašni i ponizni usuđivali posvjedočiti za Krista usred patnji i prijezira. U plemićkim dvoranama zamaka i palača bilo je kraljevskih duša koje su istinu cijenile više od bogatstva ili položaja, ili čak od života. Viteška bojna oprema skrivala je plemenitiji i nepokolebljiviji duh nego biskupova haljina i mitra. Louis de Berquin potjecao je iz plemićke obitelji. Bio je hrabar dvorski vitez, odan učenju, uglađena ponašanja i neokaljana morala. “On je”, kaže jedan pisac, “bio veliki sljedbenik papinskih uredaba i revni slušatelj misa i propovijedi… a sve je druge vrline okrunio dubokim prijezirom spram luteranstva.” Ali, kao i mnogi drugi, providnošću doveden Bibliji, bio je začuđen kad je u njoj našao “ne učenje Rima, već učenje Luthera”.7 Od tog se trenutka posvema posvetio djelu Evanđelja.
“Najučeniji francuski plemić”, njegova genijalnost i rječitost, njegova nepokolebljiva hrabrost i junačka revnost te njegov utjecaj na dvoru — jer je bio kraljev štićenik — učinili su da su ga mnogi smatrali budućim reformatorom svoje zemlje. Beza je rekao: “Berquin bi bio drugi Luther da je u Françoisu I. našao drugog izbornog kneza.” “On je gori od Luthera”, vikali su papisti.8 Pristaše Rima u Francuskoj više su ga se bojale nego Luthera. Bacili su ga u tamnicu kao krivovjerca, ali ga je kralj oslobodio. Borba je trajala godinama. François I., kolebajući se između Rima i reformacije, naizmjence je tolerirao i obuzdavao vatrenu revnost redovnika. Berquina su papinske vlasti triput zatvarale, da bi ga kralj svaki put oslobodio, jer ga je, zadivljen njegovom genijalnošću i plemenitim karakterom, odbio žrtvovati pakosti hijerarhije.
Berquina su često upozoravali na opasnost koja mu je prijetila u Francuskoj i savjetovali da slijedi primjer onih koji su našli sigurnost u dobrovoljnom izgnanstvu. Strašljivi i nestalni Erazmo, kojemu je unatoč svoj silnoj učenosti nedostajala moralna veličina koja život i čast pokorava istini, pisao je Berquinu: “Traži da te pošalju kao veleposlanika u neku stranu zemlju; idi i putuj po Njemačkoj. Ti poznaješ Bezu i njemu slične — on je tisućglava neman koja štrca otrovom na sve strane. Tvojih neprijatelja ima legija. Kad bi tvoja stvar bila bolja čak i od Isusove, oni te neće pustiti dok te bijedno ne unište. Ne uzdaj se previše u kraljevu zaštitu. U svakom slučaju ne izlaži me sukobu s teolozima.”9
Ali što su se opasnosti više gomilale, to je Berquin bio revniji. Ne prihvaćajući Erazmov politikantski i sebični savjet, odlučio je primijeniti još smjelije mjere. Ne samo što će stati u obranu istine, već će napasti zablude. Optužbu za krivovjerje, koju su mu papine pristaše nastojale pridjenuti, on će okrenuti protiv njih. Njegovi najaktivniji i najogorčeniji protivnici bili su teolozi i redovnici Teološkog fakulteta Sveučilišta u Parizu, jednog od najviših crkvenih autoriteta u gradu i u državi. Berquin je iz spisa ovih teologa izvadio dvanaest tvrdnji koje je javno proglasio “protivnima Bibliji i heretičkima”. Obratio se kralju s molbom da presudi u polemici.
Kralj, koji se nije protivio tome da vođe suprotstavljenih stranaka pokažu svoju snagu i oštrinu rasuđivanja, i sretan zbog prilike da ponizi ove bahate redovnike, naredio je pristašama Rima da svoju stvar brane Biblijom. Ali oni su dobro znali da će im to oružje malo značiti; utamničenje, mučenje i lomača bili su oružje kojim su bolje rukovali. Sada se situacija promijenila pa su već sebe vidjeli na rubu jame u koju su se nadali strovaliti Berquina. Iznenađeni, potražili su neki izlaz iz te situacije.
“Upravo u to vrijeme na uglu jedne od ulica osakaćen je kip Djevice Marije.” U gradu je zavladalo veliko uzbuđenje. Mnoštvo se sjatilo na to mjesto, dajući oduška žalosti i negodovanju. I na kralja je to ostavilo snažan dojam. Bila je to prilika koju su redovnici mogli iskoristiti i oni je nisu propustili. “Ovo su plodovi Berquinova učenja”, vikali su. “Ova luteranska zavjera prijeti uništenju svega: vjere, zakona i samog prijestolja.”10
Ponovno su uhitili Berquina. Kralj se povukao iz Pariza, pa su redovnici mogli neometano provesti svoju volju. Reformator je suđen i osuđen na smrt, ali da se François ne bi čak i sad umiješao da ga spasi, presuda je izvršena istoga dana kad je izrečena. U podne je Berquin izveden na gubilište. Golemo mnoštvo okupilo se da bude svjedokom ovog događaja i mnogi su s čuđenjem i nezadovoljstvom vidjeli da je žrtva izabrana između najboljih i najhrabrijih plemićkih obitelji Francuske. Zapanjenost, negodovanje, prijezir i ogorčena mržnja zamračili su lica u tom nemirnom mnoštvu, ali na jednom licu nije bilo sjene. Mučenikove misli bile su daleko od ovog bučnog prizora; on je bio svjestan samo prisutnosti svojega Gospodina.
Nije obraćao pozornost na bijedne taljige na kojima se nalazio, na namrgođena lica svojih progonitelja, na strašnu smrt u koju je išao. “Onaj koji živi” a bio je mrtav i, evo, živi u vijeke vjekova i ima ključeve smrti i podzemlja, bio je pored njega. Berquinovo je lice zračilo nebeskom svjetlošću i mirom. Obukao je svoju najljepšu odjeću, “baršunasti ogrtač, prsluk od atlasa i damasta i hlače od zlatne tkanine”.11 Bio je gotov svoju vjeru posvjedočiti u prisutnosti Kralja nad kraljevima i pred očima cijeloga svemira, pa nijedan znak žalosti nije smio pomutiti njegovu radost.
Dok je povorka polagano prolazila prepunim ulicama, ljudi su s čuđenjem primijetili nepomućeni mir, radosni trijumf njegova pogleda i držanja. “On izgleda”, govorili su, “kao onaj koji sjedi u Hramu i razmišlja o svetim stvarima.”12
Vezan za lomaču, Berquin je pokušao uputiti nekoliko riječi narodu, ali su redovnici, bojeći se posljedica, počeli vikati, a vojnici tako zveckati oružjem da je buka zagušila glas mučenika. Tako je 1529. godine najviša književna i crkvena vlast kulturnog Pariza “dala stanovništvu 1793. godine odvratan primjer gušenja svetih riječi umirućeg na lomači”.13
Berquina su zadavili, a njegovo tijelo spalili. Vijest o njegovoj smrti ožalostila je prijatelje reformacije po cijeloj Francuskoj. Ali njegov primjer nije bio uzaludan. “I mi smo gotovi”, govorili su svjedoci istine, “radosno poći u smrt, upirući pogled na život koji će doći.”14
Tijekom progonstva u Meauxu učiteljima reformirane vjere bilo je uskraćeno pravo da propovijedaju pa su otišli u druge krajeve. Lefèvre je nakon nekog vremena otišao u Njemačku. Farel se vratio u svoje zavičajno mjesto u istočnoj Francuskoj da proširi svjetlost u domu svojega djetinjstva. Već su se pronijele vijesti što se zbivalo u Meauxu i istina koju je naučavao neustrašivom revnošću našla je slušatelje. Ali ubrzo su gradske vlasti potaknute da ga ušutkaju i Farel je prognan iz grada. Premda više nije mogao raditi javno, on je prolazio dolinama i selima, naučavao u privatnim nastambama i na skrovitim livadama, nalazeći zaklon u šumama i među stjenovitim špiljama koje su mu bile dobro poznate iz mladosti. Bog ga je pripremao za veće kušnje. “Nije nedostajalo križeva, progonstava i Sotoninih spletki, na koje su me unaprijed upozorili”, rekao je. “One su čak mnogo teže no što bi ih mogao podnijeti, ali Bog je moj Otac; On mi je dao i uvijek će dati potrebnu snagu.”15
Kao i u dane apostola, progonstvo je “veoma mnogo pripomoglo širenju Radosne vijesti”. (Filipljanima 1,12) Protjerani iz Pariza i Meauxa, “raspršeni prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi”. (Djela 8,4) Tako je svjetlost našla put u mnoge udaljene francuske pokrajine.
Bog je još pripremao djelatnike da prošire Njegovo djelo. U jednoj pariškoj školi nalazio se jedan pažljiv, miran mladić, koji je već pokazivao snažan i pronicljiv duh, a isticao se neokaljanošću svog života, velikim žarom za stjecanjem znanja i pobožnošću. Njegova darovitost i marljivost učinili su ga ponosom škole i svi su bili sigurni da će Jean Calvin postati jedan od najsposobnijih i najpoštovanijih branitelja Crkve. Ali je zraka božanske svjetlosti prodrla čak kroz zidove skolastike i praznovjerja u koje je Calvin bio zatvoren. On se zgrozio kad je čuo za novo učenje, ne sumnjajući ni najmanje da heretici zaslužuju oganj na koji ih osuđuju. Ne znajući ni sâm kako, najednom se sučelio s krivovjerjem i bio primoran ispitati snagu papinske teologije da bi se borio protiv protestantskog nauka.
Jedan Calvinov nećak koji se pridružio reformatorima živio je u Parizu. Dva su se rođaka često sastajala i raspravljala o pitanjima koja su uznemiravala kršćanstvo. “Na svijetu postoje samo dvije vrste religija”, rekao je protestant Olivetan. “Jednu vrst izmislili su ljudi i u njima se čovjek spašava obredima i dobrim djelima. Druga je ona religija koja je objavljena u Bibliji i koja naučava da čovjek može dobiti spasenje isključivo kao dar Božje milosti.”
“Neću ni čuti za ta tvoja nova učenja!”, uzviknuo je Calvin, “Misliš li da sam cijelog života živio u zabludi?”16
Međutim, u njegovoj duši probudile su se misli koje nije mogao odagnati. U samoći svoje sobe razmišljao je o nećakovim riječima. Odjednom je postao svjestan svoje grešnosti; vidio je sebe, bez posrednika, pred svetim i pravednim Sucem. Posredovanje svetaca, dobra djela, crkveni obredi — sve to nije moglo otkupiti grijeh. Pred sobom nije vidio ništa do mraka vječnog očaja. Uzalud su ga teolozi Crkve pokušavali rasteretiti jada. Uzalud je pribjegao ispovijedanju i pokori; oni nisu mogli pomiriti dušu s Bogom.
Dok je još proživljavao ove besplodne borbe, Calvin je jednoga dana slučajno došao na trg gdje je vidio kako spaljuju nekog heretika. Zadivio ga je izraz mira koji je počivao na licu mučenika. Usred muka ove strašne smrti i pod još strašnijom osudom Crkve, mučenik je pokazao vjeru i hrabrost koju je mladi student bolno usporedio sa svojim očajem i mrakom, premda je do u najmanju pojedinost slušao Crkvu. Znao je da krivovjerci zasnivaju svoju vjeru na Bibliji. Odlučio je proučiti i otkriti, ako je moguće, tajnu njihove radosti.
U Bibliji je Calvin našao Krista. “O, Oče,” plakao je, “Njegova žrtva utišala je Tvoj gnjev; Njegova je krv oprala moju prljavštinu; Njegov je križ ponio moje prokletstvo, a Njegova je smrt bila dostatna za mene. Mi smo izmislili mnogo nepotrebnih gluposti i Ti si preda me stavio svoju Riječ kao baklju. Dirnuo si moje srce da bih držao mrskim sve druge zasluge osim Isusovih.”17
Calvin se školovao za svećenički poziv. Već je s dvanaest godina bio imenovan kapelanom jedne male crkve i sukladno crkvenim propisima, biskup ga je ošišao. Nije bio posvećen niti je vršio svećeničke dužnosti, ali je postao dijelom klera, nosio je titulu i primao uzdržavanje.
Sada, osjećajući da nikada ne može postati svećenikom, posvetio se neko vrijeme studiranju prava, ali je na kraju i to napustio i odlučio svoj život posvetiti Evanđelju. No oklijevao je postati učiteljem. Po naravi je bio povučen i osjećao je teret velike odgovornosti tog položaja, a još se uvijek želio posvetiti studiranju. Međutim, ozbiljni pozivi njegovih prijatelja na kraju su ipak prevagnuli. “Čudesno je”, rekao je, “da se nekome tako skromnog podrijetla ukaže tako visoka čast.”18
Calvin je mirno otpočeo rad i njegove su riječi bile kao rosa koja pada da osvježi zemlju. Napustio je Pariz i sada se nalazio u jednom provincijskom gradu pod zaštitom kraljevne Margarete koja je iz ljubavi prema Evanđelju pružala zaštitu njegovim učenicima. Calvin je još bio mladić, blaga i nenametljiva držanja. Počeo je raditi s ljudima u njihovim domovima. Okružen članovima obitelji čitao bi Bibliju i otkrivao istinu spasenja. Oni koji su čuli vijest spasenja ponijeli su je drugima i ubrzo je učitelj izišao iz grada u obližnja mjesta i zaseoke. Calvin je našao pristup u zamke i u kolibe; hrabro je napredovao, polažući temelj crkvama iz kojih će izići neustrašivi svjedoci za istinu.
Prošlo je nekoliko mjeseci i on se opet našao u Parizu. U redovima učenih i obrazovanih ljudi zavladala je neuobičajena uznemirenost. Proučavanje starih jezika privelo je ljude Bibliji i mnogi čija srca još nisu bila dirnuta njezinim istinama revno su raspravljali o njima i čak sami ulazili u borbu s braniteljima papinstva. Iako sposoban borac na području teoloških rasprava, Calvin je trebao izvršiti uzvišeniju zadaću od zadaće ovih bučnih učenih ljudi. Umovi su ljudi bili probuđeni i došlo je vrijeme da im se otkrije istina. Dok su sveučilišne dvorane odjekivale galamom teoloških rasprava, Calvin je išao od kuće do kuće, otvarao Bibliju narodu i govorio im o Kristu, i to raspetome.
Prema Božjoj providnosti, Parizu je trebalo uputiti još jedan poziv da prihvati Evanđelje. Odbacio je Lefèvreov i Farelov poziv, ali ponovno su svi društveni slojevi u tom velikom gradu trebali čuti vijest. Kralj iz političkih razloga još nije posve stao na stranu Rima protiv reformacije. Margareta se još uvijek nadala da će protestantizam pobijediti u Francuskoj. Odlučila je da se reformirana vjera propovijeda u Parizu. Za kraljeve odsutnosti naredila je jednom protestantskom propovjedniku da propovijeda u gradskim crkvama. Kad su to papini dostojanstvenici zabranili, kraljevna je otvorila dvor. Jedna je prostorija uređena kao kapela pa je bilo objavljeno da će se svaki dan u određeno vrijeme održavati propovijed na koju su pozvani ljudi svih položaja i staleža. Mnoštvo je hrlilo na propovijed. Ne samo kapela, već su i predsoblje i susjedne prostorije bile prepune ljudi. Tisuće ih se okupljalo svaki dan — plemići, državnici, odvjetnici, trgovci i obrtnici. Namjesto da zabrani ove skupove, kralj je naredio da se otvore dvije pariške crkve. Nikada ranije grad nije bio tako pokrenut Božjom riječju. Činilo se da je Duh života s Neba sišao na narod. Umjerenost, čistoća, red i marljivost zamijenili su pijanstvo, razvrat, sukobe i lijenost.
Ali hijerahija nije sjedila skrštenih ruku. Kralj je još uvijek odbijao zabraniti propovijedanje, pa su se stoga okrenuli pučanstvu. Nisu štedjeli sredstva da izazovu strah, predrasude i fanatizam neukog i praznovjernog mnoštva. Slijepo se pokoravajući svojim lažnim učiteljima, Pariz kao nekada drevni Jeruzalem nije poznao “čas svoga pohođenja” niti ono što je služilo njegovom miru. Dvije godine se u prijestolnici propovijedala Božja riječ i dok su mnogi prihvatili Evanđelje, većina ga je odbacila. François je iz osobnih političkih razloga pokazao određenu toleranciju, ali su papisti uspjeli vratiti prevlast. Crkve su ponovno zatvorene, a lomače podignute.
Calvin je još uvijek bio u Parizu, pripremajući se proučavanjem, razmišljanjem i molitvom za svoj budući rad i nastavljajući širiti svjetlost. Napokon je ipak osumnjičen. Vlasti su ga odlučile spaliti. Smatrajući se sigurnim u svom skloništu, nije ni pomišljao na opasnost kada su prijatelji dojurili u njegovu sobu s viješću da su straže na putu da ga uhite. U tom se trenutku začulo lupanje na vanjskim vratima. Više nije smio oklijevati. Neki od njegovih prijatelja zadržali su stražare na vratima, dok su drugi pomogli reformatoru da se spusti kroz prozor i brzo uputi u predgrađe. Našao je utočište u kolibi jednog radnika koji je bio prijatelj reforme i tu se preobukao u odjeću svog domaćina i s motikom na ramenu pošao na put. Putujući na jug ponovno se sklonio u područje koje je pripadalo Margareti.19
Tu je ostao nekoliko mjeseci pod sigurnom zaštitom moćnih prijatelja, baveći se kao ranije proučavanjem. Ali je njegovo srce bilo usmjereno na širenje Evanđelja u Francuskoj i stoga nije mogao dugo ostati neaktivnim. Čim se oluja malo stišala, potražio je novo polje djelovanja, i to u Poitiersu, gdje je bilo sveučilište i gdje je novo mišljenje naišlo na dobar prijam. Ljudi svih staleža rado su slušali Evanđelje. Nije bilo javnog propovijedanja, već je Calvin u domu gradonačelnika, u svom stanu, a ponekad i u nekom javnom parku otvarao riječi vječnog života onima koji su ih željeli čuti. Nakon nekog vremena, kada se povećao broj slušatelja, smatralo se da je sigurnije sastajati se izvan grada. Za mjesto sastajanja izabrana je jedna špilja u dubokom i uskom gorskom klancu, koju su drveće i nadvijene stijene učinile još skrovitijom. Male skupine, napuštajući grad različitim pravcima, dolazile bi na to mjesto. Na tom skrivenom mjestu glasno su čitali i objašnjavali Bibliju. Tu su francuski protestanti prvi put slavili Gospodnju večeru. Iz ove male crkve kasnije su poslani mnogi vjerni evanđelisti.
Calvin se još jednom vratio u Pariz. Još ni sada se nije prestao nadati da će Francuska kao nacija prihvatiti reformaciju. Međutim gotovo je svuda nailazio na zatvorena vrata. Naučavati Evanđelje značilo je krenuti putom koji vodi ravno na lomaču, i na kraju je odlučio otići u Njemačku. Tek što je napustio Francusku, u njoj je ponovno izbila oluja progonstva. Da je ostao, sigurno bi ga zadesilo opće uništenje.
Francuski reformatori, u želji da vide kako njihova zemlja ide ukorak s Njemačkom i Švicarskom, odlučili su praznovjericama Rima zadati odlučan udarac koji će potresti cijelu naciju. U tu svrhu izlijepili su jedne noći po cijeloj Francuskoj plakate u kojima je napadana misa. Namjesto da unaprijedi reformu, ovaj revnosni ali loše proračunati postupak donio je propast ne samo onima koji su ga učinili nego i prijateljima reformirane vjere u cijeloj Francuskoj. On je pružio pristašama Rima ono što su tako dugo priželjkivali — izgovor da zatraže potpuno uništenje heretika kao agitatora opasnih za sigurnost prijestolja i mira nacije.
Jedna nepoznata ruka — ostalo je nepoznato je li nepromišljenog prijatelja ili lukavog neprijatelja — prilijepila je jedan plakat na vrata kraljeve privatne odaje. Kralj je bio užasnut. U ovom su plakatu bespoštedno napadnuta praznovjerja koja su stoljećima štovana. Besprimjerna smjelost nametanja ovih jasnih i zapanjujućih tvrdnji kraljevskoj sredini izazvala je kraljevu srdžbu. Neko je vrijeme stajao dršćući i bez riječi od iznenađenja. A onda je njegov bijes provalio u strašnim riječima: “Uhitite bez razlike sve za koje se sumnja da su luterani. Sve ću ih istrijebiti!”20 Kocka je bačena. Kralj je odlučio posve stati na stranu Rima.
Smjesta su poduzete mjere da se u Parizu uhite svi luterani. Jedan jadni obrtnik, pristaša reformacije, koji je običavao pozivati vjernike na njihove tajne skupove, bio je uhićen i uz prijetnju trenutačne smrti na lomači naređeno mu je da papinog poslanika vodi do kuće svakog protestanta u gradu. U prvi je mah užasnuto ustuknuo na takav podli prijedlog, ali je na kraju prevladao strah od plamena pa je pristao postati izdajnikom svoje braće. S hostijom na čelu povorke, kraljevski detektiv Morin, s izdajnikom i okružen pratnjom svećenika, nositeljima kadionica, redovnicima i vojnicima, polako i tiho prolazio je gradskim ulicama. Demonstracija se naoko vršila u čast “svetog sakramenta”, kao čin okajanja za uvredu koju su protestanti nanijeli misi. Ali iza ovog ceremonijala skrivala se smrtonosna nakana. Kad bi došao do kuće nekog protestanta, izdajnik bi dao znak ne izgovorivši ni riječi. Procesija bi se zaustavila, ljudi bi ušli u kuću, izvlačili i okivali obitelj, a onda bi grozno društvo krenulo dalje tražeći nove žrtve. “Nisu poštedjeli nijednu kuću, ni veliku ni malu, pa ni Sveučilišta u Parizu… Pred Morinom je drhtao čitav grad… Bila je to vladavina terora.”21
Žrtve su umirale u najstrašnijim mukama, jer je posebno naređeno da vatra bude što slabija kako bi im se produljile muke. Ali oni su umirali kao pobjednici. Ostali su nepokolebljivi, a njihov mir nepomućen. Progonitelji su se, nemoćni da pokolebaju njihovu nesavitljivu čvrstinu, osjećali sami i pobijeđeni. “Lomače su bile razasute po svim dijelovima Pariza, a spaljivanje žrtava vršilo se danima s ciljem da se produžavanjem smaknuća poveća strah od krivovjerja. Međutim, prednost je na kraju dobilo Evanđelje. Cijeli Pariz je mogao vidjeti kakvu su vrstu ljudi mogla stvoriti nova mišljenja. Nije bilo rječitije propovjedaonice od lomače. Smirena radost koja je osvjetljavala lica ljudi koji su prolazili… do gubilišta, njihovo junaštvo dok su stajali usred strašnog plamena, njihovo krotko praštanje nepravde, pretvarali su u ne malo slučajeva gnjev u samilost i mržnju u ljubav, i neodoljivom rječitošću molili u korist Evanđelja.”22
U svom nastojanju da što dulje održe bijes naroda, svećenici su protiv protestanata širili najstrašnije optužbe. Bili su optuživani da spremaju pokolj katolika, rušenje vlasti i umorstvo kralja. Ali te svoje tvrdnje nisu mogli ničim dokazati. No ova proročanstva o budućoj nesreći trebala su se ispuniti u sasvim drugim okolnostima i iz drukčijih razloga. Strahote koje su katolici izvršili nad nedužnim protestantima vapile su za osvetom, i u sljedećim su stoljećima donijele upravo ono zlo koje je, prema tvrdnjama, prijetilo kralju, njegovoj vlasti i njegovim podanicima; ali su mu uzročnici bili nevjernici i sami papisti. Ne uspostava, već gušenje protestantizma izručilo je tri stotine godina kasnije Francusku onim strašnim nesrećama.
Sumnjičavost, nepovjerenje i strah sada su zahvatili sve društvene slojeve. Usred sveopće uzbune vidjelo se koliko je Lutherovo učenje duboko zahvatilo umove ljudi koji su se odlikovali obrazovanjem, utjecajem i besprijekornim karakterom. Iznenada su položaji od povjerenja i časti ispražnjeni. Nestali su obrtnici, tiskari, znanstvenici, sveučilišni profesori, pisci, čak i dvorani. Stotine su pobjegle iz Pariza i postali prognanici svoje rođene zemlje, i u mnogo slučajeva time prvi put nagovijestili da su naklonjeni reformiranoj vjeri. Papisti su iznenađeno gledali oko sebe u čudu da je toliko neslućenih krivovjeraca živjelo u njihovoj sredini. Svoj su bijes iskalili na mnoštvu krotkih žrtava koje su im bile na dohvatu. Tamnice su bile pretrpane, a sam zrak kao da je potamnio od dima lomača koje su bile zapaljene za privrženike Evanđelja.
François I. se hvalio da je voditelj velikog kulturnog preporoda kojim je označen početak šesnaestog stoljeća. S uživanjem je na svom dvoru okupljao učene ljude iz svih zemalja. Njegovoj ljubavi spram znanosti i njegovom prijeziru prema neznanju i praznovjerju redovnika treba bar djelomično pripisati stupanj tolerancije koji je dao reformi. Ali nadahnut revnošću da iskorijeni krivovjerje, ovaj zaštitnik znanosti izdao je dekret kojim je u cijeloj Francuskoj ukinuta mogućnost tiskanja. François I. predstavlja jedan od mnogih zabilježenih primjera koji pokazuju da intelektualna kultura nije zaštita protiv vjerske netrpeljivosti i progonstva.
Jednom svečanom i javnom ceremonijom Francuska se potpuno posvetila uništenju protestantizma. Svećenici su zahtijevali da uvreda nanesena Uzvišenom nebu osuđivanjem mise bude okajana krvlju i da kralj, u interesu svojega naroda, javno odobri ovo gnusno djelo.
Za ovu groznu ceremoniju bio je određen dvadeset i prvi siječnja 1535. godine. Probuđen je praznovjerni strah i slijepa vjerska mržnja cijeloga naroda. Pariške su ulice bile pretrpane mnoštvom koje je nagrnulo iz cijele okolice. Dan je trebao započeti golemom i veličanstvenom procesijom. “Kuće kraj kojih je procesija trebala proći bile su zastrte crnim tkaninama, a u određenim razmacima podignuti su oltari.” Pred svim vratima gorjela je baklja u čast “svetog sakramenta”. Povorka se pred kraljevom palačom oblikovala još prije svanuća. “Na čelu procesije nošene su zastave i križevi nekoliko župa. Za njima su išli građani u redovima dva po dva s bakljama u ruci.” Slijedile su ih četiri redovničke zajednice, svaka u svojoj posebnoj odjeći. Zatim je slijedila velika zbirka čuvenih relikvija. A za njom su jahali crkveni dostojanstvenici odjeveni u grimiznu odjeću, ukrašeni draguljima — raskošna i blistava povorka.
“Hostiju je nosio pariški biskup pod veličanstvenim baldahinom… što su ga nosila četvorica kneževske krvi… Iza hostije je išao kralj… François I. nije tog dana nosio ni krune ni državne odjeće.” “Gologlav, oborena pogleda sa zapaljenom svijećom u ruci” francuski kralj se pojavio kao pokajnik.23 Pred svakim se oltarom ponizno poklonio, ne zbog poroka kojima je oskvrnio dušu, ne zbog nevine krvi kojom je okaljao ruke, već zbog “smrtnog grijeha” svojih podanika koji su se usudili osuditi misu. Iza njega je išla kraljica s državnim dostojanstvenicima, također u redovima dva po dva, svaki sa zapaljenom bakljom.
Kao dio službe tog dana, sâm kralj se obratio govorom visokim službenicima kraljevstva u velikoj dvorani biskupske palače. Stupio je pred njih tužna lica i dirljivom rječitošću oplakivao “zločin, bogohuljenje, dan žalosti i sramote” koji je došao na naciju. Zatim je svakog lojalnog podanika pozvao da pomogne u istrebljenju kuge krivovjerja koji prijete uništiti Francusku. “Unatoč istini, gospodo, da sam vaš kralj”, rekao je, “kad bih saznao da je bilo koji od mojih udova okaljan ili zaražen ovom mrskom truleži, dao bih ga odsjeći… Još i više: kad bih vidio njome oskvrnjeno jedno od svoje djece, ne bih ga poštedio… Sâm bih ga predao i žrtvovao Bogu.” Glas mu se ugušio u suzama, a čitav je skup plakao i jednodušno klicao: “Živjet ćemo i umrijeti za katoličku vjeru!”24
Strašna se tama spustila na naciju koja je odbacila istinu. Milost se očitovala “u svoj spasiteljskoj snazi”, ali se Francuska, nakon što je vidjela njezinu moć i svetost, nakon što su tisuće bile privučene njenom božanskom ljepotom, nakon što je gradove i sela obasjala njezina svjetlost, okrenula birajući radije tamu nego svjetlost. Odbili su božanski dar koji im je bio ponuđen. Nazvali su zlo dobrom, a dobro zlom, dok nisu postali žrtvom svoje tvrdokorne samoobmane. Premda su sada iskreno vjerovali da progoneći Njegov narod služe Bogu, njihova ih iskrenost nije učinila nevinima. Hotimično su odbacili svjetlost koja bi ih sačuvala od obmane da krvlju ne uprljaju svoje duše.
Svečana zakletva da će iskorijeniti krivovjerje položena je u velikoj katedrali u kojoj će narod koji je zaboravio na živoga Boga oko tri stoljeća kasnije ustoličiti božicu Razuma. Ponovno je oblikovana povorka i predstavnici Francuske krenuli su započeti djelo što su ga se zakleli izvršiti. “Na određenim razmacima podignuli su lomače na kojima će neke protestantske kršćane žive spaliti; sve je bilo uređeno tako da lomače planu u trenutku kad naiđe kralj kako bi se procesija zaustavila da prisustvuje pogubljenju.”25 Pojedinosti o mučenju što su ga pretrpjeli ovi svjedoci za Krista previše su jezovite za prikazivanje, ali kod žrtava nije bilo kolebanja. Na poticaj da porekne svoje uvjerenje, jedan je odgovorio: “Vjerujem samo u ono što su nekada propovijedali proroci i apostoli i što su vjerovali svi sveti. Vjerom se uzdam u Boga i vjera će se oduprijeti svim paklenim silama.”26
Procesija se neprekidno zaustavljala na mjestima mučenja. Kad se vratila na polazno mjesto kod kraljeve palače, mnoštvo se razišlo, kralj i velikodostojnici su se povukli vrlo zadovoljni događajima dana i čestitajući sami sebi što će se započeto djelo nastaviti do potpunog uništenja krivovjerja.
Evanđelje mira što ga je Francuska odbacila trebalo je svakako iskorijeniti, a posljedice će biti strašne. Dvadeset i prvog siječnja 1793. godine, točno dvije stotine pedeset i osam godina od dana kad se Francuska konačno odlučila na progonstvo protestanata, pariškim je ulicama prolazila druga povorka, sa sasvim drugim ciljem. “Opet je kralj bio glavna ličnost; ponovno se čula graja i vika; ponovno je odjekivao zahtjev za novim žrtvama; opet su podizana nova stratišta i ponovno je dan završio užasavajućim pogubljenjima. Louisa XVI., koji se otimao svojim tamničarima i krvnicima, dovukli su do giljotine i tu ga silom držali dok sječivo nije palo i dok se po stratištu nije otkotrljala njegova odsječena glava.”27 A francuski kralj nije bio jedina žrtva; za vladavine krvavog terora nedaleko od tog istog mjesta giljotinom je pogubljeno dvije tisuće i osam stotina muškaraca i žena.
Reformacija je svijetu ponudila otvorenu Bibliju, otpečatila je propise Božjeg zakona i svoje zahtjeve stavila pred savjest ljudi. Beskonačna Ljubav razotkrila je ljudima nebeske uredbe i načela. Bog je rekao: “Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan.’” (Ponovljeni zakon 4,6) Kad je Francuska odbacila nebeski dar, ona je posijala sjeme anarhije i propasti, a neizbježni zakon uzroka i posljedica doveo je do Revolucije i strahovlade.
Mnogo prije no što su plakati izazvali progonstvo, smjeli i revni Farel bio je primoran napustiti svoju domovinu. Otišao je u Švicarsku gdje je svojim radom, podupirući Zwinglijev rad, pomogao da pretegne naklonjenost reformaciji. Ovdje je trebao provesti svoje posljednje godine, ali je i dalje znatno utjecao na reformu u Francuskoj. Tijekom prvih godina izgnanstva on se posebno trudio proširiti Evanđelje u svojoj domovini. Provodio je dosta vremena u propovijedanju svojim sunarodnjacima u blizini granice, odakle je neumornom pozornošću pratio borbu, pomažući riječima ohrabrenja i savjetima. Uz pomoć drugih prognanika, spisi njemačkih reformatora prevedeni su na francuski jezik i zajedno s francuskom Biblijom tiskani u velikim količinama. Ova su djela kolporteri prodavali po cijeloj Francuskoj. Oni su ih dobavljali po nižoj cijeni, a zarada im je omogućila da nastave s radom.
Farel je u Švicarskoj otpočeo rad prerušen u skromnog učitelja. Otišao je u jednu zabačenu župu i posvetio se obrazovanju djece. Osim uobičajenih predmeta, oprezno je uveo i biblijske istine, nadajući se da će preko djece dosegnuti roditelje. Bilo je nekih koji su povjerovali, ali su svećenici istupili da zaustave djelo i potaknuli praznovjerne seljake da mu se usprotive. “Ovo ne može biti Kristovo Evanđelje”, govorili su svećenici, “jer njegovo navješćivanje ne donosi mir, nego rat.”28 Kao i prvi Kristovi učenici, kad je bio progonjen u jednom gradu, pobjegao bi u drugi. Putovao je pješice od sela do sela, od grada do grada, trpeći glad, hladnoću i umor, a svuda u životnoj opasnosti. Propovijedao je na tržnicama, u crkvama, a katkad i s propovjedaonica u katedralama. Ponekad bi crkva bila bez slušatelja; ponekad su njegove propovijedi bile prekidane povicima i porugama, a ponekad su ga silom odvlačili s propovjedaonice. Više puta ga je rulja uhvatila i pretukla gotovo nasmrt. Ali on je išao naprijed. Premda su ga često odbijali, on se nepokolebljivom ustrajnošću vraćao, sve dok nije vidio kako, jedan za drugim, gradovi i mjesta koji su bili utvrde papinstva otvaraju vrata Evanđelju. Mala župa u kojoj je isprva radio uskoro je primila reformiranu vjeru. Gradovi Morat i Neuchâtel odrekli su se rimokatoličkih obreda i iz svojih crkava uklonili idolopokloničke kipove.
Farel je odavno želio u Ženevi podignuti protestantsku zastavu. Kad bi zadobio Ženevu, taj bi grad postao središtem reformacije u Francuskoj, Švicarskoj i u Italiji. S ovim je ciljem nastavio djelovati dok nije zadobio mnoga okolna mjesta i sela. Onda je sa samo jednim pratiocem ušao u Ženevu. Bilo mu je dopušteno održati samo dvije propovijedi. Svećenici, koji su uzalud nastojali da ga građanske vlasti osude, pozvali su ga pred crkveni koncil na koji su došli s oružjem skrivenim pod odjećom, odlučni da ga ubiju. Pred dvoranom je okupljena razjarena gomila, naoružana toljagama i mačevima, spremna da ga ubije ako bi uspio pobjeći s koncila. Međutim, spasila ga je prisutnost magistrata i naoružanog odreda. Rano ujutro odveden je sa svojim drugom preko jezera na sigurno mjesto. Tako se svršio njegov prvi pokušaj da Ženevi navijesti Evanđelje.
Za drugi pokušaj izabran je jednostavniji čovjek, mladić tako skromna izgleda da su ga hladno primili čak i takozvani prijatelji reforme. Ali što je takav mogao učiniti tamo gdje je sam Farel odbijen? Kako bi čovjek s tako malo hrabrosti i iskustva mogao odoljeti buri pred kojom je najjači i najhrabriji bio prisiljen pobjeći? “Ne silom niti snagom, već duhom mojim! — riječ je Jahve nad Vojskama.” (Zaharija 4,6) “Što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake. … Jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.” (1. Korinćanima 1,27.25)
Froment je počeo raditi kao ravnatelj škole. Djeca su kod kuće ponavljala istine kojima ih je poučavao u školi. Uskoro su roditelji počeli dolaziti da bi slušali tumačenje Biblije, dok učionica nije bila prepuna pozornih slušatelja. Novi zavjeti i traktati su obilno dijeljeni i oni su doprli do mnogih koji se nisu usuđivali doći javno slušati novo učenje. Nakon nekog vremena je i ovaj djelatnik bio prisiljen pobjeći, ali istine koje je naučavao uhvatile su korijena u umovima ljudi. Reformacija je bila posađena i nastavila se širiti i jačati. Propovjednici su se vratili i napokon je njihovim radom protestantsko bogoslužje uvedeno u Ženevu.
Grad se već izjasnio za reformaciju kad je Calvin, nakon raznih putovanja i doživljaja, ušao na njegova vrata. Vraćao se s posljednjeg posjeta rodnom mjestu, pa je bio na putu za Basel kad je uvidio da je izravan put okupiran vojskom Karla V.; stoga je bio prisiljen poći zaobilaznim putem preko Ženeve.
U tom je posjetu Farel prepoznao Božju ruku. Premda je Ženeva primila reformiranu vjeru, još je predstojao veliki posao. Ljudi se obraćaju Bogu ne kao društvene zajednice, već kao pojedinci; djelo obnove mora biti obavljeno u srcu i savjesti silom Svetoga Duha, a ne dekretima sabora. Premda je pučanstvo Ženeve odbacilo autoritet Rima, ono još nije bilo tako spremno odreći se poroka koji su cvali pod njgovim okriljem. Uspostaviti čista načela Evanđelja i pripremiti ovaj narod da dostojno ispuni zadaću na koju ga je, po svemu sudeći, Providnost pozivala, nije predstavljalo laku zadaću.
Farel je bio uvjeren da je u Calvinu našao čovjeka s kojim se mogao ujediniti u tom djelu. U Božje ime svečano je zaklinjao mladog evanđelista da tu ostane i djeluje. Calvin se uznemiren povukao. Povučen i miroljubiv, ustuknuo je pred kontaktom sa smjelim, neovisnim i čak naprasitim duhom Ženevljana. Njegovo nježno zdravlje, zajedno sa sklonošću prema učenju, naveli su ga da se povuče. Uvjeren da bi svojim perom najbolje poslužio reformaciji, Calvin je želio naći mirno mjesto za proučavanje, odakle bi preko tiska poučavao i izgrađivao crkve. Ali Farelov mu je svečani poziv došao kao poziv s Neba i on ga se nije usudio odbiti. Činilo mu se, rekao je, “da se s Neba pružila Božja ruka, dohvatila ga i neopozivo postavila na mjesto koje je tako nestrpljivo želio napustiti”.29
U to su vrijeme velike opasnosti zaprijetile protestantskoj stvari. Papine su anateme grmjele protiv Ženeve, a jaki joj narodi prijetili uništenjem. Kako da se ovaj mali grad odupre moćnoj hijerarhiji koja je tako često prisiljavala kraljeve i careve na pokornost? Kako se mogu oduprijeti vojskama velikih osvajača?
U cijelom kršćanskom svijetu moćni su neprijatelji ugrožavali protestantizam. Budući da su prve pobjede reformacije bile stvar prošlosti, Rim je prikupio novu snagu nadajući se da će je uspjeti uništiti. U to je vrijeme osnovan isusovački red, najokrutniji, najbezobzirniji i najmoćniji među braniteljima papinstva. Oslobođeni od svih zemaljskih veza i ljudskih interesa, mrtvi za prirodne osjećaje, ušutkana razuma i savjesti, za njih nije bilo ni pravila ni veza, osim onih u njihovoj redovničkoj zajednici, niti su poznavali dužnosti, osim da prošire moć svog reda. Kristovo Evanđelje omogućilo je svojim pristašama da se suprotstave opasnosti i pretrpe stradanje, da ne klonu unatoč zimi, gladi, umoru i siromaštvu te da podignu stijeg istine unatoč rastezanju na kotaču, tamnici i lomači. U borbi protiv ovoga isusovci su svoje sljedbenike nadahnuli fanatizmom koji ih je osposobio da pretrpe iste opasnosti i da se sili istine suprotstave svim oružjem obmane. Nijedan zločin nije bio toliko velik da ga ne bi počinili, nijedna prijevara toliko podla da je ne bi upotrijebili, nijedno pretvaranje toliko teško da ga ne bi izveli. Premda su se zavjetovali na trajno siromaštvo i skromnost, njihov je promišljeni cilj bio da steknu bogatstvo i moć što će ga upotrijebiti za uništenje protestantizma i za obnovu vrhovne papinske vlasti.
Kad bi se pojavili kao članovi svog reda, nosili bi plašt svetosti, posjećivali bi zatvore i bolnice, služili bolesnima i siromašnima, tvrdeći da su se odrekli svijeta i da nose sveto ime Isusa koji je prolazio čineći dobro. Ali pod ovom besprijekornom vanjštinom često su se krili zločinački i smrtonosni ciljevi. Temeljno načelo reda bilo je: Cilj opravdava sredstvo. Prema tom su pravilu laž, krađa, krivokletstvo i umorstvo iz potaje ne samo bili oprostivi već i preporučljivi kad bi služili interesima Crkve. Isusovci su se pod različitim krinkama uvlačili u državne službe, postajali i savjetnici kraljeva i vodili nacionalnu politiku. Postali bi sluge kako bi uhodili svoje gospodare. Osnivali su koledže za odgoj kneževskih i plemićkih sinova i škole za običan narod; a djecu protestantskih roditelja navodili su na prihvaćanje papinskih obreda. Poslužili su se svim vanjskim sjajem i raskoši rimskog bogoslužja da bi narodu pomutili um i očarali ih osvojivši maštu. Tako se događalo da su sinovi izdavali slobodu za koju se se očevi borili prolijevajući svoju krv. Isusovci su se brzo raširili po Europi i gdje god su došli, tu je slijedila obnova papinstva.
Da bi imali još veću moć, izdana je bula kojom se ponovno uvodi inkvizicija. (Vidi Dodatak.) Bez obzira na opće gnušanje prema njoj, čak i u katoličkim zemljama, papinski su vladari ponovo uspostavili ovaj strašni sud, pa su u njihovim tajnim tamnicama ponovljene grozote previše strašne da podnesu svjetlost dana. U mnogim zemljama tisuće i tisuće ljudi, cvijet nacije, najbolji i najplemenitiji, najrazumniji i najobrazovaniji, pobožni i posvećeni pastori, marljivi i domoljubni građani, briljantni znanstvenici, daroviti umjetnici i vješti obrtnici ubijeni su ili prisiljeni da pobjegnu u druge zemlje.
Tim se sredstvima Rim poslužio da uguši svjetlost reformacije, da ljudima oduzme Bibliju i ponovno uspostavi neznanje i praznovjerje mračnog srednjeg vijeka. Ali zahvaljujući Božjim blagoslovima i trudu plemenitih ljudi koje je Bog podignuo da naslijede Luthera, protestantizam nije bio uništen. Svoju snagu nije dugovao naklonosti ili oružju knezova. Najmanje zemlje, najskromniji i najslabiji narodi postali su njegove utvrde. Tu je bila mala Ženeva, usred moćnih neprijatelja koji su snivali o njenom uništenju, tu je bila Nizozemska na pjeskovitim obalama Sjevernog mora koja se borila protiv španjolske tiranije, u ono vrijeme najveće i najbogatije kraljevine, tu je bila pusta, neplodna Švedska koja je izborila pobjede za reformaciju.
Calvin je gotovo trideset godina radio u Ženevi, prvo da u njoj osnuje Crkvu koja će biti privržena biblijskoj moralnosti, a zatim da raširi reformaciju po cijeloj Europi. Njegov život vođe nije bio bez mane, niti je njegovo javno učenje bilo bez zabluda. Ali on je bio oruđe u širenju istina koje su bile od posebne važnosti za njegovo vrijeme, u očuvanju načela protestantizma protiv naglog vraćanja vala papinstva i u promicanju čistog i jednostavnog života u protestantskim crkvama, namjesto oholosti i pokvarenosti što ih je poticalo rimokatoličko učenje.
Iz Ženeve su izlazili spisi i učitelji koji su širili reformiranu vjeru. Iz nje su progonjeni iz svih zemalja očekivali upute, savjete i ohrabrenja. Calvinov je grad postao utočištem za progonjene reformatore iz cijele zapadne Europe. Bježeći pred strašnim olujama koje su bjesnile stoljećima, bjegunci bi dolazili na vrata Ženeve. Gladni, ranjeni, ostavljeni bez doma i rodbine, oni su bili toplo primljeni i nježno zbrinuti. A budući da su ovdje našli dom, oni su gradu koji ih je primio donijeli blagoslove svojih sposobnosti, znanja i pobožnosti. Mnogi koji su ovdje našli utočište vraćali bi se kasnije u svoje zemlje da se odupru tiraniji Rima. John Knox, hrabri škotski reformator, nemali broj engleskih puritanaca, protestanti iz Nizozemske i Španjolske te francuski hugenoti ponijeli su iz Ženeve baklju istine da rasvijetle tamu svoje domovine.