Ovo poglavlje temelji se na Postanku 37; 39,41-48 i Izlasku 11,1-4
Josip je slušao savjete svojega oca i bojao se Boga. Bio je poslušniji očevim ispravnim poukama od bilo kojega od svoje braće. On je pohranio njegove pouke u svoj um i iskrenog je srca volio slušati Boga. Bio je ožalošćen gledajući loše ponašanje nekih od svoje braće i obzirno ih je molio da se ponašaju ispravno i odvrate se od svojih zlih djela. Ali njih je to samo ogorčilo. Njegova mržnja prema grijehu bila je tolika da nije mogao gledati svoju braću kako griješe Bogu. Izložio je taj problem svojem ocu nadajući se da će ih njegov autoritet promijeniti. Zbog iznošenja njihovih pogrešaka, braća su se razbjesnila na njega. Promatrali su posebnu očevu ljubav prema Josipu i bili mu zavidni. Njihova se zavist razvila u mržnju i konačno u ubojstvo.
Božji anđeo progovorio je Josipu u snu koji je on naivno prenio svojoj braći: „‘Poslušajte’, reče im, ‘san što sam ga usnio! Pomislite! Vezali smo nasred polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mom snopu’. Njegova ga braća upitaše: ‘Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?’ I još ga više zamrze zbog njegova pričanja o snovima.Usni on još jedan san te ga ispriča svojoj braći: ‘Još sam jedan san usnuo. Pazite! Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!’ Kad je to ispričao svome ocu, ukori ga otac i reče mu: ‘Što znači taj san što si ga usnuo? Zar ćemo doći ja, tvoja majka i tvoja braća pa ti se do zemlje klanjati?’ I dok su braća od zavisti bila ljuta na nj, njegov je otac razmišljao o svemu.“ (Postanak 37,6-11)
Josip u Egiptu
Josipova braća namjeravala su ga ubiti, ali u konačnici su se zadovoljili time da ga prodaju kao roba da bi osujetili mogućnost da postane veći od njih. Mislili su da su se riješili mogućnosti da ih njegovi snovi više uznemiravaju i da se ostvare. Ali Bog je preokrenuo njihove prave namjere tako da se dogodi ono što oni nikada ne bi ni pomislili da će se dogoditi – da on zavlada nad njima.
Bog nije ostavio Josipa samog na putu za Egipat. Anđeli su pripremili njegov doček. Potifar, faraonov časnik, zapovjednik njegove tjelesne straže, kupio ga je od Jišmaelaca. A Gospodin je bio s Josipom, učinio ga je uspješnim i pomogao mu da zadobije povjerenje svojega gospodara koji mu je povjerio na brigu sve što je posjedovao. „I tako sve svoje prepusti brizi Josipovoj te se više ni za što nije brinuo, osim za jelo što je jeo.“ (Postanak 39,6) Egipćanima je bilo svetogrđe da im Hebrejin priprema hranu.
Kada je Josip bio kušan da skrene s pravoga puta, da prekrši Božji zakon i pokaže se nevjernim svome gospodaru, odlučno se odupro i svojim odgovorom gospodarevoj ženi potvrdio uzvišenu moć Božjeg straha. Govoreći o velikom povjerenju koje je gospodar imao u njega povjeravajući mu sav svoj imetak, uskliknuo je: „Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga!“ (Postanak 39,9) Nikakvim nagovaranjem ili prijetnjom nije ga se moglo uvjeriti da odstupi od pravoga puta i da prekrši Božji zakon.
Kada je bio osuđen zbog lažne optužbe za zločin koji mu je stavljen na teret, nije pao u očaj. Svjestan svoje nedužnosti i ispravnosti, i dalje se pouzdavao u Boga. A Bog ga je dosad podupirao, nije ga ostavio. Bio je vezan okovima i u mračnom zatvoru. Ipak, Bog je čak i nesreću preokrenuo u blagoslov. Učinio je da zadobije milost čuvara zatvora i Josipu su uskoro povjereni svi zatvorenici.
Ovo je primjer svim naraštajima koji žive na Zemlji. Iako svatko može biti izložen kušnjama, treba shvatiti da je obrana nadohvat ruke i da će biti njegova pogreška ako se ne odupre. Bog će biti prisutna pomoć, a Njegov Duh bit će štit. Iako okruženi najopakijim kušnjama, imamo izvor snage koju možemo upotrijebiti i oduprijeti im se.
Kako je žestok bio napad na Josipov moral! Taj je napad dolazio iz potpuno nemoralnog svijeta s ciljem da zavede. Ipak, kako je brzo i odlučno odbijen! Josip je propatio zbog svoje čednosti i poštenja. Ona koja ga je htjela zavesti osvetila mu se jer nije uspjela uništiti njegovu čednost, i njezinim je djelovanjem, pod lažnom optužbom, on bačen u zatvor. Propatio je jer se nije htio odreći svojega poštenja. Svoj je ugled i dobrobit stavio u Božje ruke. No unatoč tome što je neko vrijeme patio i bio ponižen, da bi ga pripremio za važan položaj Bog se ipak pobrinuo da njegov ugled ne bude ocrnjen zbog zlog tužitelja i da, nakon svega i u pravom trenutku, zablista. Bog je upotrijebio zatvor kako bi uzdignuo Josipa. Vrline će u pravom trenutku biti nagrađene. Štit kojim je Josip štitio svoje srce bio je Božji strah zbog kojega je ostao vjeran i ispravan svojemu gospodaru i pravom Bogu.
Unatoč tome što je Josip bio uzdignut na položaj vladara nad svom zemljom, nije zaboravio Boga. Znao je da je stranac u toj zemlji, odvojen od oca i svoje braće koja su ga često žalostila, ali čvrsto je vjerovao da je Bog upravljao njegovim životom da bi ga postavio na važan položaj. I u stalnoj ovisnosti o Bogu, vjerno je obavljao sve svoje poslove na položaju vladara cijele egipatske zemlje.
Josip je hodao s Bogom. Nije ga se moglo uvjeriti da skrene s pravoga puta i prekrši Božji zakon ni nagovorom niti prijetnjama. Njegovo samosvladavanje i strpljenje u nevolji i njegova nepokolebljiva vjernost zabilježeni su zbog dobrobiti svih koji će nakon njega živjeti na Zemlji. Kad su mu Josipova braća priznala svoj grijeh, on im je velikodušno oprostio i svojim je djelima dobročinstva i ljubavi pokazao da nije imao neugodnih osjećaja zbog njihovog okrutnog ponašanja prema njemu.
Dani napretka
Izraelci nisu bili robovi. Nikada nisu za hranu prodali svoje blago, svoju zemlju ili sebe faraonu, kao što su to učinili mnogi Egipćani. Zbog Josipa, koji je bio u kraljevskoj službi, dobili su dio zemlje za svoje prebivalište, kao i za svoje blago i stoku. Faraon je cijenio Josipovu mudrost u vođenju svih poslova u kraljevstvu, posebno u pripremi za duge godine gladi koje su imale doći na egipatsku zemlju. Osjetio je da za dobrobit cijelog kraljevstva duguje Josipovom mudrom upravljanju te je kao znak svoje zahvalnosti rekao Josipu: „Egipatska ti je zemlja na raspolaganju: smjesti svoga oca i svoju braću u najboljem kraju. Neka se, dakle, nastane u gošenskom kraju. A ako znaš da među njima ima prikladnih, postavi ih za nadglednike moga osobnog blaga.“ (Postanak 47,6)
„Tako Josip nastani svoga oca i svoju braću davši im u vlasništvo najljepši kraj egipatske zemlje, u kraju Ramsesovu, kako je faraon naredio. A Josip opskrbi hranom svoga oca, svoju braću i svu očevu obitelj sve do najmanjega.“ (Postanak 47,11.12)
Od Josipova oca i braće egipatski kralj nije tražio nikakav porez, a Josipu je dopušteno da ih slobodno snabdijeva hranom. Faraon je objasnio svojim upraviteljima: „Nismo li zahvaljujući Josipovu Bogu i njemu osobno dužni da im dajemo besplatnu hranu? Nismo li zbog njegove mudrosti u takvom izobilju? Dok druge zemlje propadaju, mi imamo dovoljno! Njegovo je upravljanje uvelike obogatilo zemlju.“
„I umre Josip, a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj. Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju. Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa. I reče on svome puku: ‘Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.’“ (Izlazak 1,6-10)
Ugnjetavanje
Novi je egipatski kralj shvatio da su Izraelci od velike koristi za kraljevstvo. Mnogi od njih bili su sposobni i vrijedni radnici i on nije bio voljan ostati bez njihovog rada. Taj je novi kralj Izraelce poistovjetio s onim robovima koji su njegovu kraljevstvu prodali svoja stada, stoku, zemlju i sebe same. „I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses.
Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljite i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu. „ (Izlazak 1,11-14)
Natjerali su njihove žene da rade u polju kao da su robinje. Ali njihov broj se nije smanjivao. Kada su kralj i njegovi upravitelji shvatili da oni neprestano brojčano rastu, zajedno su se posavjetovali da im svakoga dana odrede količinu posla koji moraju završiti. Naumili su da ih podvrgnu teškom radu jer su bili gnjevni što se njihov broj ne smanjuje, a nisu uspjeli skršiti ni njihov neovisan duh.
Budući da nisu postigli svoj cilj, otvrdnula su im srca i odlučili su ići korak dalje. Kralj je naredio da mušku djecu treba ubiti čim se rode. Pokretač svega toga bio je Sotona. Mislio je da će Božji plan propasti samo ako uspije nagovoriti kralja da ubija dječake. Ali primalje su se bojale Boga i nisu izvršavale kraljevu zapovijed, već su mušku djecu ostavljale na životu.
Zbog toga što nisu poslušale kraljevu zapovijed jer se nisu usuđivale ubijati hebrejsku djecu, Bog je primalje posebno blagoslovio. Ali kad je kralj čuo da se njegova zapovijed ne po- štuje, strahovito se razbjesnio i dao hitnu i određeniju zapovijed. Obvezao je sav svoj narod da se strogo sprovodi naredba: „Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.“ (Izlazak 1,22)
Mojsije
Kad je ova okrutna uredba stupila na snagu, rođen je Mojsije. Njegova majka ga je skrivala toliko dugo koliko je to moglo biti sigurno, a tada je načinila košaricu od trske, zaštitila je da je osigura od prodiranja vode i ostavila je uz samu obalu rijeke. Njegova sestra trebala je ostati pored vode naizgled bez zanimanja za košaricu. Ipak, uznemireno je promatrala da vidi što će se dogoditi s njezinim malim bratom. Anđeli su također pazili da se ne bi što dogodilo bespomoćnom djetetu koje je ovdje smjestila nježna majka moleći se u suzama Bogu da On o njemu vodi brigu.
Ovi anđeli usmjerili su korake faraonove kćeri k rijeci, blizu mjesta gdje je ležao bespomoćni mališan. Njezinu pažnju je privukla neobična košarica te je poslala jednu od svojih pratilja da je donese. Kad je skinula pokrivalo ovog jednostavno napravljenog malog plovila, ugledala je ljupko dijete. „Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj.“ (Izlazak 2,6) Znala je da se nježna hebrejska majka poslužila tim jednostavnim pomagalom kako bi očuvala na životu svoje voljeno dijete, i odjednom je odlučila da ono mora biti njezin sin. Mojsijeva sestra je smjesta prišla i zapitala: „‘Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?’ ‘Idi!’ – odgovori joj faraonova kći.“ (Izlazak 2,7.8)
Sva radosna, sestra je otrčala svojoj majci, prenijela joj radosnu novost i žurno je odvela k faraonovoj kćeri koja je dijete povjerila majci da ga ona njeguje za nagradu i zapravo odgaja svojeg vlastitog sina. Sretna majka je prihvatila sigurnu i sretnu zadaću. Vjerovala je da je Bog sačuvao djetetov život. Vjerno je iskoristila dragocjenu prednost da svojega sina odgoji za koristan život. Poučavala ga je na poseban način, drugačije nego svoju drugu djecu. Čvrsto je vjerovala da je on sačuvan za neko veliko djelo. Svojim vjernim odgojem u njegov je mladi um usađivala Božji strah i ljubav prema istinoljubivosti i pravdi.
U svojim naporima nije stala samo na tome, nego se ozbiljno molila Bogu da njezin sin bude sačuvan od svakog pokvarenog utjecaja. Učila ga je da klekne i moli se Bogu – živome Bogu, koji ga jedini može čuti i pomoći mu u svakoj nevolji. Nastojala je u njegov um utisnuti svijest o grešnosti idolopoklonstva. Znala je da će ga ubrzo predati njegovoj kraljevskoj majci posvojiteljici i da će biti odvojen od njezinog utjecaja i okružen utjecajima kojima je u cilju da unište njegovu vjeru u postojanje Stvoritelja Neba i Zemlje.
Pouke koje je primio od svojih roditelja ojačale su njegov um i pružile mu zaštitu da ne bude zaveden i okaljan grijehom te da se ne uznese zbog raskoši i uživanja u ovom kratkom životu. Imao je čist um, srce koje razumije i nikada nije zaboravio pobožno ozračje u kojemu je uživao u svojoj mladosti. Njegova ga je majka imala dokle god je mogla, no morala se odvojiti od njega kad je imao oko dvanaest godina, da bi postao sin faraonove kćeri.
Upravo tu je Sotona bio pobijeđen. Mislio je da će nagovaranjem faraona da uništi mušku djecu pokvariti Božji plan i uništiti onoga kojega će Bog podići da bi izbavio svoj narod. Ali upravo je taj proglas, koji je imao za cilj pobiti hebrejsku djecu, bio sredstvo koje je Bog upotrijebio da bi Mojsija doveo u kraljevsku obitelj u kojoj je imao prednost postati obrazovan čovjek, iznimno osposobljen da izvede svoj narod iz Egipta.
Faraon se nadao da će svog usvojenog unuka postaviti na svoje prijestolje. Školovao ga je da bude na čelu egipatske vojske i da ih vodi u borbu. Mojsije je bio vrlo omiljen i poštovan u faraonovoj vojsci jer ih je u oružanim sukobima vrlo mudro i uspješno vodio. „Tako Mojsije, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bijaše silan na riječima i djelima.“ (Djela 7,22) Egipćani su Mojsija smatrali izvanrednom osobom.
Posebna priprema za vodstvo
Anđeli su Mojsija poučili da ga je Bog izabrao da oslobodi Izraelce. Anđeli su isto tako poučavali izraelske vođe da je vrijeme njihovog izbavljenja blizu, a da je Mojsije čovjek kojega će Bog upotrijebiti da izvrši taj posao. Mojsije je mislio da će Izraelci biti oslobođeni ratom, a da će on stati na čelo hebrejske vojske kako bi vodio bitku protiv egipatske vojske i oslobodio svoju braću od jarma i ugnjetavanja. Imajući to u vidu, Mojsije je pazio na svoje osjećaje kako ne bi postao previše privržen svojoj pomajci ili faraonu, što bi mu još više otežalo da bude slobodan činiti Božju volju.
Gospodin je Mojsija sačuvao da ga ne zahvate pokvareni utjecaji koji su ga okruživali. Načela istine koja su mu usadili njegovi bogobojazni roditelji nikada nije zaboravio. I kad mu je najviše trebala zaštita od pokvarenih utjecaja s kojima se susretao na dvoru, tada su pouke iz doba njegove mladosti donosile rod. Božji strah bio mu je pred očima. Njegova ljubav prema njegovoj braći bila je tako snažna, a njegovo poštovanje za vjeru Hebreja tako veliko da nije mogao zatajiti svoje podrijetlo zbog časti da bude baštinik kraljevske obitelji.
Kada je Mojsije imao četrdeset godina, „dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca – brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. ‘Zašto tučeš svoga druga?’ – rekne napadaču. Ovaj odvrati: ‘Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?’ Mojsije se uplaši pa će u sebi: ‘Tako! Ipak se saznalo.’ Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.“ (Izlazak 2,11-15) Gospodin je vodio njegov put te je našao dom Jitra, čovjeka koji je štovao Boga. Bio je pastir, ali i midjanski svećenik. Jitrove kćeri čuvale su stada. Ali Jitro je svoja stada ubrzo povjerio na brigu Mojsiju, koji je oženio njegovu kćer. Ostao je u Midjanu četrdeset godina.
Mojsije je bio previše nagao kada je ubio Egipćanina. Mislio je da su Izraelci razumjeli da ga je Bog podigao kako bi ih oslobodio. Ali Bog nije namjeravao osloboditi Izraelce ratom, kako je to Mojsije mislio, nego svojom vlastitom silom koja bi mogla biti pripisana jedino Njemu. Bog je iskoristio Mojsijevo ubojstvo Egipćanina da izvede svoj plan. U svojoj providnosti doveo je Mojsija u egipatsku kraljevsku obitelj u kojoj je primio sveobuhvatno obrazovanje. Ali za Boga on ni tada nije bio pripremljen da mu se povjeri veliko djelo zbog kojega je podignut da ga izvrši. Mojsije nije mogao smjesta napustiti kraljev dvor ni kao kraljev unuk dobiti dopuštenje da izvede Božje posebno djelo. Trebalo mu je vremena da stekne iskustvo i obrazovanje u školi nedaća i siromaštva. Dok je živio u izgnanstvu, Bog je slao svoje anđele da bi ga posebno poučavali u vezi s budućnošću. Tu je potpunije naučio velike pouke o samosvladavanju i poniznosti. Čuvao je Jitrova stada i dok je obavljao ovu skromnu pastirsku dužnost, Bog ga je pripremao da postane duhovni pastir Njegovog stada, Njegovog izraelskog naroda.
Kako je Mojsije vodio stado kroz pustinju, došao je do same gore Božje, Horeba, gdje mu se „anđeo Jahvin ukaže u rasplamsanoj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. ‘Hajde da priđem’, reče Mojsije, ‘i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.’ Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: ‘Mojsije! Mojsije!’ ‘Evo me!’ – javi se. ‘Ne prilazi ovamo!’ – reče. ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam’, nastavi, ‘Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.’ Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. ‘Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu’, nastavi Jahve, ‘i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko. … Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbavi š narod moj, Izraelce, iz Egipta.’“ (Izlazak 3,2-10)
Došlo je vrijeme da Mojsijev pastirski štap Bog promijeni u Božji štap i učini ga moćnim sredstvom za znakove i čudesa u oslobađanju Njegovog naroda od ugnjetavanja, i sredstvom koje će ga sačuvati kad ga neprijatelji budu progonili.
Mojsije je pristao da izvrši zadaću. Najprije je posjetio svoga tasta i dobio njegovu suglasnost da se s obitelji vrati u Egipat. Nije se usudio reći Jitru koju poruku ima za faraona, da ne bi zabranio njegovoj ženi i djeci da ga prate na tako opasnom zadatku. Gospodin ga je ojačao i riješio ga strahova rekavši mu: „Vrati se u Egipat, jer su pomrli svi ljudi koji su tražili tvoj život.“ (Izlazak 4,19)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 14)