18. Jedan američki reformator

25. 01. 2020.

Da predvodi u objavljivanju Kristovog drugog dolaska, Bog je posebno izabrao jednog čestitog poljodjelca koji je, premda naveden da posumnja u božanski autoritet Svetog pisma, ipak iskreno želio upoznati istinu. Kao mnogi drugi reformatori i William Miller se u svojoj mladosti borio sa siromaštvom i tako naučio velike lekcije o trudu i samoodricanju. Članovi njegove obitelji odlikovali su se neovisnim i slobodoumnim duhom, ustrajnošću i žarkim domoljubljem — a ove su se osobine i kod njega isticale. Njegov je otac bio satnik u republikanskoj vojsci u vrijeme revolucije i uzroke teškim prilikama u prvim godinama Millerovog života treba potražiti u žrtvama što ih je podnosio u borbama, kao i u stradanjima tog burnog razdoblja.

Bio je zdrave i čvrste tjelesne građe i već je u svom djetinjstvu pokazivao više no običnu umnu sposobnost. To se još više zamjećivalo kako je bivao stariji. Njegov je um bio aktivan i uravnotežen, a bio je veoma željan znanja. Premda nije uživao prednosti višeg obrazovanja, njegova ljubav prema učenju i navika pažljivog razmišljanja te oštrog zapažanja učinile su ga čovjekom zdravog rasuđivanja i širokih pogleda. Odlikovao se besprijekornim moralnim karakterom i zavidnom reputacijom, pa je bio cijenjen zbog svog poštenja, štedljivosti i dobroćudnosti. Zahvaljujući naporu i trudu on je zarana stvorio uvjete za samostalan život, premda je i dalje zadržao naviku da uči. Uspješno je obavljao različite građanske i vojne dužnosti pa se činilo da mu je širom otvoren put bogatstvu i časti.

Njegova je majka bila iskreno pobožna žena te je u djetinjstvu bio izložen vjerskim utjecajima. Međutim u ranoj je mladosti zapao u društvo deista, koji su snažno utjecali na njega budući da su to većinom bili dobri građani, ljudi humanih i plemenitih nazora. Budući da su živjeli usred kršćanskih institucija, njihov je karakter u određenoj mjeri bio oblikovan društvenom sredinom. Vrline koje su im pribavile poštovanje i povjerenje dugovali su Bibliji, pa ipak su ove dobre darove toliko iskvarili da je njihov utjecaj bio suprotan Božjoj riječi. Druženje s tim ljudima Millera je navelo da prihvati njihove nazore. Uobičajeno tumačenje Svetog pisma stvaralo je poteškoće koje su mu se činile nesavladive, ali njegova nova vjera, u kojoj je Biblija ostavljena po strani, nije mu namjesto nje pružala ništa bolje te nije bio nimalo zadovoljan. Tih se nazora držao oko dvanaest godina. Nekako u trideset i četvrtoj godini Sveti Duh ga je osvjedočio o njegovom grešnom stanju. U svom ranijem vjerovanju nije nalazio jamstvo za sreću iza groba. Budućnost mu se činila mračnom i turobnom. Govoreći kasnije o svojim osjećajima iz tog vremena, on kaže:

“Uništenje je izazivalo ledene i zastrašujuće misli, a podnošenje računa bilo je sigurna propast za sve. Nebo nad glavom bilo je slično bronci, a zemlja pod mojim nogama kao željezo. Vječnost — što je to? A smrt — zašto ona? Što sam više stvarao zaključke, to sam bio dalje od dokaza. Što sam više razmišljao, to sam bio zbunjeniji. Pokušao sam prestati s razmišljanjem, ali nisam mogao vladati svojim mislima. Osjećao sam se uistinu bijedno, ali nisam znao uzrok tome. Gunđao sam i tužio se, ali nisam znao komu. Znao sam da nešto nije kako valja, ali nisam znao kako ili gdje naći ono što je pravo. Tugovao sam, ali bez nade.”

Takvo je stanje potrajalo nekoliko mjeseci. “Iznenada”, kaže, “u moje se misli živo utisnuo karakter Spasitelja. Činilo se da može postojati jedno Biće, toliko dobro i sućutno da bi platilo za naše prijestupe i tako nas spasilo od kazne za grijeh. U istom sam trenutku osjetio kako bi predivno moralo biti takvo Biće i zamislio da bih se mogao prepustiti Njegovim rukama i pouzdati u Njegovu milost. Ali se pojavilo pitanje: Kako se može dokazati da takvo Biće doista postoji? Shvatio sam da izvan Biblije ne mogu naći dokaza za postojanje takvog Spasitelja niti mogućeg budućeg stanja…

Shvatio sam da Biblija prikazuje upravo takvog Spasitelja kakav je meni bio potreban, pa sam htio ustanoviti kako jedna ‘nenadahnuta knjiga’ može razviti načela tako savršeno prilagođena potrebama palog svijeta. Morao sam priznati da je Sveto pismo Božja objava. Ono je postalo mojom radošću, a u Isusu sam našao Prijatelja. Spasitelj je za mene postao najmilijim među tisućama, a Sveto pismo koje mi se ranije činilo mračnim i punim proturječja, postalo je svjetiljkom mojoj nozi i svjetlom mojoj stazi. Smirio sam se i bio zadovoljan. Shvatio sam da je Gospodin Bog Stijena usred životnog mora. Sada je Biblija postala glavnim predmetom mog proučavanja i mogu doista reći da sam je istraživao s velikim užitkom. Uvjerio sam se da mi ni pola toga nije bilo nikada rečeno. Pitao sam se zašto ranije nisam vidio njezinu slavu i ljepotu, i čudio se kako sam je uopće mogao odbaciti. Našao sam otkrivenim sve za čime mi je srce težilo i lijek za svaku bolest duše. Izgubio sam volju za čitanjem drugih knjiga i upravio svoje srce da dobijem mudrost od Boga.”1

Sada je Miller javno ispovijedao vjeru u religiju koju je nekada prezirao. Ali njegovi nevjerni prijatelji nisu dugo oklijevali da iznesu sve one argumente što ih je on sam često navodio protiv božanskog autoriteta Svetog pisma. On im još nije bio spreman odgovoriti, ali je zaključio: ako je Biblija objava od Boga, onda u njoj ne smije biti proturječnosti; a budući da je dana za poučavanje čovjeka, ona mora biti prilagođena njegovom razumijevanju. Odlučio je sâm proučiti Sveto pismo i utvrditi nije li moguće uskladiti svaku prividnu proturječnost.

Nastojeći odbaciti sva ranije stvorena mišljenja i ostavljajući po strani biblijske komentare, uspoređivao je pismo s pismom uz pomoć navedenih usporednih mjesta i konkordancije. Proučavao je redovno i temeljito; počeo je s Postankom i čitajući redak po redak išao dalje tek kad mu je značenje više tekstova bilo toliko jasno da ga više ništa nije moglo zbuniti. Ako bi naišao na bilo što nejasno, imao je običaj to usporediti sa svim drugim tekstovima koji bi mogli imati što reći u vezi s predmetom što ga je proučavao. Svaka je riječ morala biti povezana s predmetom koji tekst obrađuje i ako se njegovo mišljenje slagalo sa svakim usporednim ulomkom, tekst bi prestao činiti poteškoću. Tako je, kad god bi naišao na teško razumljiv tekst, nalazio objašnjenje u nekom drugom dijelu Svetoga pisma. Dok bi proučavao uz ozbiljnu molitvu kojom je tražio božansko prosvjetljenje, ono što ranije nije mogao razumjeti postalo je jasno. Iskusio je istinitost riječi psalmista: “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuju.” (Psalam 119,130)

S velikim je zanimanjem proučavao Knjigu proroka Daniela i Otkrivenje, koristeći ista načela tumačenja kao u drugim knjigama Pisma, i na svoju je veliku radost uvidio da se proročki simboli daju razumjeti. Vidio je da su se proročanstva, ukoliko su bila ispunjena, doslovno ispunila, da su sve te različite slike, metafore, prispodobe, sličnosti i tako dalje ili objašnjene u samom ulomku ili su izrazi kojima su izneseni objašnjeni u drugim tekstovima; ako se tako objašnjavaju, treba ih doslovno razumjeti. “Tako sam se uvjerio”, kaže, “da je Biblija sustav otkrivenih istina, tako jasno i jednostavno danih da nijedan čovjek, ma koliko bio neupućen, ne može zalutati.”2 Kariku za karikom lanac istine nagrađivao je njegov trud dok je korak po korak slijedio veliki niz proročanstava. Nebeski anđeli vodili su njegove misli i pomagali mu da razumije Pismo.

Uzimajući način na koji su se proročanstva ispunila u prošlosti kao mjerilo kojim se može prosuditi ispunjenje onih koja još uvijek pripadaju budućnosti, zaključio je da rasprostranjeno mišljenje o Kristovoj duhovnoj vladavini — o zemaljskom tisućgodišnjem kraljevstvu prije kraja svijeta — nema osnove u Božjoj riječi. Ovo učenje koje upućuje na tisuću godina pravde i mira prije osobnog Gospodnjeg dolaska odlaže strahote Božjeg dana daleko u budućnost. Koliko god izgledalo privlačno, ono se protivi učenju Krista i Njegovih apostola, jer oni su objavili da će pšenica i ljulj rasti zajedno do žetve, do kraja svijeta; da će “zli ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore”; da će “u posljednje doba… nastati teška vremena” i da će kraljevstvo tame postojati do Gospodnjeg dolaska, kada će biti uništeno “dahom Njegovih usta i razoreno sjajem Njegova dolaska”. (Matej 13,30.38-41; 2. Timoteju 3,13.1; 2. Solunjanima 2,8)

Apostolska Crkva nije vjerovala u obraćenje cijelog svijeta i Kristovu duhovnu vladavinu. Ovo su učenje kršćani prihvatili tek početkom osamnaestog stoljeća. Kao svakoj drugoj zabludi i ovoj su posljedice bile pogubne. Ona je učila ljude da će Gospodin doći u dalekoj budućnosti i time ih sprečavala da obrate pozornost na znakove koji navješćuju Njegov dolazak. Ona je stvorila neutemeljeni osjećaj pouzdanosti i sigurnosti i navela mnoge da zanemare potrebnu pripremu za susret sa svojim Gospodinom.

Miller je ustanovio da Sveto pismo jasno uči o doslovnom i osobnom Kristovom dolasku. Pavao kaže: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.” (1. Solunjanima 4,16) A Spasitelj izjavljuje: “I vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. … Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sjevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.” (Matej 24,30.27) Pratit će Ga sva nebeska vojska. “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. … I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove.” (Matej 25,31.32; 24,31)

Prigodom Njegova dolaska mrtvi će pravednici ukrsnuti, a živi se pravednici preobraziti. “Svi nećemo umrijeti,” kaže Pavao, “ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću.” (1. Korinćanima 15,51-53) A u svom pismu Solunjanima, nakon što je opisao Gospodnji dolazak, on kaže: “Najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,16.17)

Božji narod ne može primiti kraljevstvo prije Kristovog osobnog dolaska. Spasitelj je rekao: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!’” (Matej 25,31-34) Iz upravo navedenih tekstova vidjeli smo da će prigodom dolaska Sina Čovječjega mrtvi uskrsnuti neraspadljivi, a živi se preobraziti. Ovom velikom promjenom oni su pripremljeni da prime kraljevstvo, jer Pavao veli: “Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo.” (1. Korinćanima 15,50) Čovjek je u sadašnjem stanju smrtan, raspadljiv, dok će Božje kraljevstvo biti neraspadljivo, vječno. Stoga čovjek u svom sadašnjem stanju ne može ući u Božje kraljevstvo. Ali kad Isus dođe, On svom narodu daje besmrtnost i zatim ga poziva da primi kraljevstvo kojemu su dosada bili samo baštinici.

Ova i druga mjesta u Svetome pismu osvjedočila su Millera da događaji čije se ispunjenje obično očekivalo prije Kristovog dolaska — kao što su sveopća vladavina mira i uspostava Božjeg kraljevstva na Zemlji — zapravo dolaze poslije drugog dolaska. Osim toga, svi znakovi vremena i prilike u svijetu odgovaraju proročkim opisima posljednjih dana. Tako je na osnovi proučavanja samog Svetog pisma morao zaključiti da se razdoblje određeno za opstanak Zemlje u njezinom sadašnjem stanju približava kraju.

“Još jedna vrsta dokaza koja je silno utjecala na moj um”, rekao je, “jest kronologija Svetoga pisma… Uvidio sam da su se prorečeni događaji, koji su se u prošlosti ispunili, često zbili u određeno vrijeme. Stotinu i dvadeset godina do potopa kojemu je trebalo prethoditi sedam dana, sa četrdeset dana prorečene kiše (Postanak 6,3; 7,4); četiri stotine godina putovanja Abrahamova potomstva (Postanak 15,13); tri dana u peharnikovu i pekarovu snu (Postanak 40,12-20); sedam faraonovih godina (Postanak 41,28-54); četrdeset godina u pustinji (Brojevi 14,34); tri i pol godine gladi (1. Kraljevima 17,1; vidi Luka 4,25) … sedamdeset godina sužanjstva (Jeremija 25,11); sedam Nabukodonozorovih godina (Daniel 4,13-16) i sedam tjedana, šezdeset i dva tjedna i jedan tjedan, koji čine sedamdeset tjedana, određenih za Židove (Daniel 9,24-27) — svi ovi događaji, vremenski određeni, bili su stvar proroštva i ispunili su se kako je bilo prorečeno.”3

Kad je onda tijekom svog proučavanja Biblije naišao na različita kronološka razdoblja koja su, prema njegovoj spoznaji, sezala do drugog Kristovog dolaska, on nije mogao drugo do smatrati ih “određenim vremenima” koja je Bog otkrio svojim slugama. “Što je skriveno,” rekao je Mojsije, “pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek” (Ponovljeni zakon 29,28), a Gospodin objavljuje preko proroka Amosa da “ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima” (Amos 3,7). Oni koji proučavaju Božju riječ mogu dakle pouzdano očekivati da će u Pismu istine naći jasno opisan najveličanstveniji događaj koji će se zbiti u ljudskoj povijesti.

“Budući da sam bio potpuno uvjeren”, kaže Miller, “da je svako Pismo od Boga nadahnuto i korisno (2. Timoteju 3,16), da nije nastalo ljudskom voljom, već su ga pisali ljudi potaknuti od Svetog Duha (2. Petrova 1,21), i da je napisano ‘nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu’ (Rimljanima 15,4), nisam mogao a ne smatrati kronološke dijelove Biblije isto tako dijelom Božje riječi, i isto tako predviđenima za naše ozbiljno razmatranje kao i bilo koji drugi dio Svetoga pisma. Stoga sam osjećao kako u nastojanju da razumijem što nam je Bog u svojoj milosti vidio pogodnim otkriti, nemam pravo zanemariti proročka razdoblja.”4

Činilo se da proročanstvo u Danielu 8,14 najjasnije otkriva vrijeme drugog dolaska: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” Držeći se pravila da Božju riječ uzima kao njezinog vlastitog tumača, Miller je našao da u simboličnom proročanstvu jedan dan predstavlja godinu (Brojevi 14,34; Ezekiel 4,6); vidio je da se razdoblje od dvije tisuće i tri stotine proročkih dana, odnosno doslovnih godina, proteže daleko iza vremena milosti određenog Židovima, i da se prema tome ne može odnositi na čišćenje njihovog Svetišta. Miller se oslanjao na općeprihvaćeno mišljenje da je u kršćanskoj eri Zemlja to Svetište, te je zaključio da očišćenje Svetišta, prorečeno u Danielu 8,14, predstavlja očišćenje Zemlje vatrom prigodom Kristovog drugog dolaska. Ako bi se, onda, mogao naći točan početak za dvije tisuće i tri stotine dana, zaključio je da bi se moglo lako odrediti i vrijeme drugog dolaska. Tako bi se otkrilo vrijeme tog velikog kraja, vrijeme kada će sadašnje stanje, “sa svom svojom ohološću i silom, raskoši i taštinom, bezbožnošću i tlačenjem doći kraju”, kada će biti “skinuto prokletstvo sa Zemlje, smrt biti uništena, nagrada dana Božjim slugama, prorocima i svetima, i onima koji se boje Njegova imena, i kada će biti uništeni oni koji kvare zemlju.”5

S novom i još većom ozbiljnošću Miller je nastavio istraživati proročanstva, posvećujući čitave noći kao i dane proučavanju onoga što mu se sada činilo tako silno važnim da je zaokupljalo svu njegovu pozornost. U osmom poglavlju Danielove knjige nije mogao naći nagovještaj početka dvije tisuće i tri stotine dana; premda je anđelu Gabrielu zapovjeđeno da Danielu objasni viđenje, objašnjenje je bilo samo djelomično. Kad se pred prorokovim očima odvijao prikaz strašnog progonstva koje će doći na Crkvu, tjelesna snaga je otkazala. Više nije mogao izdržati pa ga je anđeo neko vrijeme napustio. Daniel je obnemogao i više dana bolovao. “Bijah smeten zbog viđenja,” kaže, “no nitko to nije dokučio.” (Daniel 8,27)

No Bog je zapovjedio svom glasniku: “Objasni mu to viđenje!” Ova se zapovijed morala izvršiti i stoga se anđeo nešto kasnije vratio Danielu i rekao: “Daniele, evo me: dođoh da te poučim, … pazi dobro na riječ i razumij viđenje.” (Daniel 8,27.16; 9,22.23.25-27) U viđenju iz osmog poglavlja ostao je neobjašnjen samo jedan važan element, i to element povezan s vremenom — razdoblje od 2300 dana; stoga se anđeo u nastavku tumačenja zadržava isključivo na pitanju vremena:

“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu… Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe… I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9,24-27)

Anđeo je poslan Danielu s izričitim ciljem da mu objasni element koji nije razumio iz viđenja u osmom poglavlju, izvještaj o vremenu: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara, tada će Svetište biti očišćeno.” Nakon što je anđeo pozvao Daniela: “Pazi dobro na riječ, razumij viđenje”, prve njegove riječi bile su: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu.” Ovdje prevedena riječ “određeno” u izvorniku znači “odsječeno”. Anđeo je rekao da je sedamdeset tjedana, koji predstavljaju 490 godina, odsječeno i da se odnose samo na Židove. Ali od čega su odsječeni? Budući da su 2300 dana jedino vremensko razdoblje spomenuto u osmom poglavlju, to je sedamdeset tjedana moralo biti odsječeno od njih te oba razdoblja moraju imati zajednički početak. Anđeo je objasnio da sedamdeset tjedana počinju izdavanjem proglasa za ponovnu izgradnju Jeruzalema. Kad bi se mogao utvrditi datum izdavanja ovog proglasa, bio bi utvrđen i početak velikog razdoblja od 2300 dana.

Ovaj proglas nalazimo u sedmom poglavlju Ezrine knjige. (Ezra 7,12-26) Perzijski kralj Artakserks izdao ga je u najpotpunijem obliku 457. godine prije Krista. Međutim u Ezri 6,14 stoji da se Gospodnji dom u Jeruzalemu trebao sagraditi “po naredbi Kira, Darija i Artakserksa, kralja perzijskoga”. Ova su tri kralja pokretanjem, potvrđivanjem i upotpunjavanjem proglasa u cijelosti ostvarili sve što je prorečeno o početku 2300 godina. Ako uzmemo 457. godinu prije Krista, kada je proglas dobio konačni oblik, kao datum izdavanja naredbe, jasno je da se ispunila svaka pojedinost proročanstva o sedamdeset tjedana. (Vidi Dodatak.)

“Od časa kad izađe riječ ‘Nek se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice” — odnosno šezdeset i devet tjedana ili 483 godine. Artakserksova naredba stupila je na snagu ujesen 457. godine prije Krista. Od ovog se datuma 483 godine protežu do jeseni 27. godine poslije Krista. (Vidi Dodatak.) U to se vrijeme proročanstvo ispunilo. Riječ Mesija znači Pomazanik. Krist je ujesen 27. godine kršten po Ivanu i pomazan Svetim Duhom. Apostol Petar svjedoči “kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom”. (Djela 10,38) I sâm je Spasitelj rekao: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima.” (Luka 4,18) Nakon krštenja otišao je u Galileju i “propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: ‘Ispunilo se vrijeme.’” (Marko 1,14.15)

“I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu.” “Sedmica” o kojoj je ovdje riječ posljednja je od sedamdeset; to je posljednjih sedam godina razdoblja dodijeljenog Židovima. Tijekom tog vremena što se proteže od 27. do 34. godine, Krist je najprije osobno, a zatim preko svojih učenika uputio evanđeoski poziv posebice Židovima. Kad je slao apostole s Radosnom vijesti o kraljevstvu, Spasitelj ih je uputio: “Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” (Matej 10,5.6)

“A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” Trideset i prve godine, tri i pol godine nakon krštenja, naš je Gospodin bio razapet na križ. Velikom žrtvom prinesenom na Golgoti došao je kraj sustavu prinošenja žrtava koje su četiri tisuće godina upućivale na Božje Janje. Sada je sjena postala stvarnost i stoga su trebale prestati sve žrtve i prinosi obrednog sustava.

Sedamdeset tjedana, ili 490 godina, posebno dodijeljenih Židovima, završilo je, kao što smo vidjeli, 34. godine poslije Krista. U to je vrijeme, odlukom židovskog Sanhedrina, nacija zapečatila odbacivanje Evanđelja mučeničkom smrću Stjepana i progonstvom Kristovih sljedbenika. Budući da više nije bila ograničena na izabrani narod, vijest spasenja se otada počela naviještati svijetu. Učenici, primorani da zbog progonstva bježe iz Jeruzalema, “prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi. Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista.” Vođen božanskom rukom, Petar je otvorio Evanđelje stotniku iz Cezareje, bogobojaznom Korneliju, a gorljivi Pavao, pridobijen za Kristovu vjeru, dobio je nalog da Radosnu vijest odnese “daleko, k poganima”. (Djela 8,4.5; 22,21)

Tako se svaka pojedinost proročanstva dojmljivo ispunila i početak sedamdeset tjedana nedvojbeno je utvrđen za 457. godinu prije Krista, a njihov kraj 34. godine poslije Krista. Polazeći od navedenih podataka, nije teško odrediti kraj razdoblja od 2300 dana. Budući da je sedamdeset tjedana — 490 dana — bilo odsječeno od 2300, preostalo je 1810 dana. Nakon protjecanja 490 dana, još se trebalo ispuniti 1810 dana. Računajući od 34. godine poslije Krista, 1810 godina sežu do 1844. Prema tome, 2300 dana iz Daniela 8,14 završavaju 1844. godine. Po isteku će ovog velikog proročkog razdoblja, prema svjedočanstvu Božjeg anđela, “Svetište biti očišćeno”. Tako je vrijeme čišćenja Svetišta — koje se prema tadašnjem gotovo općenitom vjerovanju trebalo zbiti prigodom drugog dolaska — definitivno utvrđeno.

Miller i njegovi suradnici su isprva vjerovali da će 2300 dana isteći u proljeće 1844. godine, dok proročanstvo upućuje na jesen iste godine. (Vidi Dodatak.) Pogrešno razumijevanje ove činjenice dovelo je do razočaranja i zbunjenosti kod onih koji su u ranijem vremenu vidjeli trenutak Gospodnjeg dolaska. Ali to nije nimalo utjecalo na snagu argumenta da 2300 dana završavaju 1844. godine i da se mora ostvariti veliki događaj prikazan čišćenjem Svetišta.

Kad se posvetio pročavanju Svetog pisma kako bi dokazao da je ono objava od Boga, Miller isprva nije ni slutio da će ga to dovesti do zaključka do kojega je sada došao. On je i sâm jedva mogao vjerovati u rezultate svog istraživanja. Ali su biblijski dokazi bili previše jasni i snažni da bi ih mogao zanemariti.

On je dvije godine posvetio pročavanju Biblije, kada je 1818. godine došao do svečanog zaključka da će otprilike za dvadeset i pet godina Krist doći i izbaviti svoj narod. “Ne moram objašnjavati”, kaže Miller, “kakva je radost ispunila moje srce pri pomisli na ovu prekrasnu mogućnost, niti pojavu silne čežnje moje duše za sudjelovanjem u radostima spašenih. Biblija mi je sada postala novom knjigom. Bila je prava gozba za um. Sve što mi je u njenom učenju bilo mračno, mistično ili nejasno, sada je nestalo iz mog uma zahvaljujući sjajnom svjetlu koje me je sada obasjavalo s njenih svetih stranica. O kako mi je istina sada izgledala svijetlom i slavnom! Nestale su sve proturječnosti i nedosljednosti koje sam ranije našao u Riječi. Premda je još uvijek bilo mnogo dijelova koje nisam posve razumio, sada je toliko svjetla zračilo iz nje da rasvijetli moj dotad zamračen um, da sam u proučavanju Svetog pisma osjećao takav ushit kakvog nikad nisam slutio da ću uživati.”6

“Sa svečanim uvjerenjem da će se za tako kratko vrijeme zbiti tako veličanstveni događaji prorečeni u Svetom pismu, odjednom sam postao svjesnim svoje dužnosti prema svijetu s obzirom na dokaze koji su potresli moj um.”7 Morao je osjećati da je njegova dužnost i drugima prenijeti svjetlo što ga je sâm primio. Očekivao je protivljenje bezbožnih, ali je bio uvjeren da će se svi kršćani obradovati nadi da predstoji susret sa Spasiteljem kojega, kako tvrde, priznaju i ljube. Jedino se bojao da će mnogi iz velike radosti zbog mogućnosti slavnog oslobođenja, koje će tako brzo nastupiti, ovo učenje prihvatiti bez dostatnog istraživanja Svetog pisma kako bi utvrdili istinu. Stoga je oklijevao iznijeti ga kako ne bi, ako je u zabludi, i druge doveo u zabludu. To ga je navelo da još jednom provjeri dokaze koji potkrepljuju zaključke do kojih je došao i da pomno razmotri svaku poteškoću koja bi mogla iskrsnuti. Uvjerio se da su prigovori pred svjetlom Božje riječi nestali kao što magla nestaje pred sunčevim zrakama. Nakon pet godina ovakvog proučavanja bio je posve uvjeren u pravilnost svog stajališta.

Sada mu se s novom snagom nametnula dužnost da druge upozna s onim što je po njegovu vjerovanju tako jasno obznanjeno u Svetom pismu. “Kad sam obavljao svoje poslove,” rekao je, “u ušima mi je stalno odjekivalo: ‘Idi i upozori svijet na opasnost.’ A stalno mi se javljao sljedeći tekst: ‘Reknem li bezbožniku: Bezbožniče, umrijet ćeš! — a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.’ (Ezekiel 33,8.9) Osjećao sam da bi se mnoštvo zlih pokajalo kad bi bili djelotvorno upozoreni; a ako ne budu upozoreni, njihova bi se krv mogla tražiti iz moje ruke.”8

Počeo je privatno iznositi svoja gledišta kad god mu se ukazala prilika, moleći se da neki propovjednik osjeti njihovu snagu i posveti se njihovom širenju. Ali se nije mogao osloboditi uvjerenja da je osobno dužan objaviti ovo upozorenje. Misli su mu se stalno vraćale na riječi: “Idi i objavi to svijetu; njihovu ću krv tražiti iz tvoje ruke.” Čekao je devet godina s teretom koji mu je pritiskivao dušu, dok 1831. godine nije prvi put javno iznio osnove svog vjerovanja.

Kao što je Elizej bio pozvan da ostavi svoje volove u polju i primi plašt posvećenja za proročku službu, tako je i William Miller pozvan da napusti svoj plug i otkrije ljudima tajne Božjeg kraljevstva. To je djelo otpočeo sa strepnjom, vodeći svoje slušatelje korak po korak kroz proročka razdoblja do drugog Kristovog dolaska. Pri svakom ulaganju napora dobivao je novu snagu i hrabrost kad je vidio veliko zanimanje što su ga pobudile njegove riječi.

Miller je pristao da javno iznese svoja gledišta samo na navaljivanje svoje braće u čijim je riječima prepoznao Božji poziv. U to je vrijeme navršio pedeset godina života, nije imao navike javnog istupanja i bio je opterećen osjećajem da nije sposoban za posao koji mu predstoji. Ali od samog početka njegov je trud u spašavanju duša bio posebno blagoslovljen. Njegovo prvo predavanje izazvalo je vjersko buđenje u kojem se, osim dva člana, obratilo trinaest obitelji. Tražili su od njega da govori na drugim mjestima i njegov je rad gotovo posvuda izazvao buđenje za Božje djelo. Grešnici su se obraćali, kršćani su bili potaknuti na veću odanost Bogu, a deisti i nevjernici morali su priznati istinitost Biblije i kršćanske vjere. Svjedočanstvo ljudi među kojima je radio glasilo je: “On pridobiva i one na koje nitko drugi ne bi mogao utjecati.”9 Njegovo je propovijedanje imalo cilj da probudi zanimanje za vjerske predmete i spriječi sve veće širenje svjetovnog duha i putenosti njegovog vremena.

Gotovo u svakom gradu, kao rezultat njegova propovijedanja obraćalo se po dvadesetak, a negdje i stotinu osoba. U mnogim mjestima otvorena su mu širom vrata protestantskih crkava, a pozive za rad su mu obično upućivali propovjednici različitih denominacija. Njegovo nepromjenjivo pravilo bilo je da govori samo tamo gdje je pozvan, ali je ubrzo ustanovio da ne može odgovoriti ni na polovicu zahtjeva. Mnogi koji nisu prihvatili njegova gledišta o točnom vremenu drugog dolaska, bili su osvjedočeni u neumitnost i blizinu Kristova dolaska i u potrebu za pripremom. U nekim velikim gradovima njegov je rad ostavljao značajne posljedice. Gostioničari su napuštali posao i pretvarali gostionice u prostorije za sastanke; kockarnice su zatvarane; obraćali su se nevjernici, deisti, univerzalisti, pa i prave propalice, od kojih neki godinama nisu stupili u crkvu. Razne vjerske zajednice organizirale su u mnogim dijelovima grada molitvene sastanke u svako doba dana. Poslovni ljudi okupljali bi se u podne na molitvu i zahvaljivanje. Nije bilo pretjeranog uzbuđenja, već je ljudima zavladalo neko sveopće svečano raspoloženje. Miller je svojim radom, poput prvih reformatora, više nastojao osvjedočiti razum i probuditi savjest negoli izazvati uzbuđenje.

Godine 1833. Miller je od Baptističke crkve, kojoj je pripadao, dobio punomoć kao propovjednik. Veliki broj propovjednika njegove Crkve odobravao je i njegov rad te je s njihovim službenim odobrenjem nastavio raditi. Neumorno je putovao i propovijedao, premda se svojim osobnim radom uglavnom ograničio na Novu Englesku i središnje države. Više godina je sâm snosio sve svoje troškove, a nikada kasnije nije dobivao toliko da je mogao podmiriti putne troškove do mjestâ u koja su ga pozivali. Stoga njegov javni rad ne samo što mu nije donosio nikakve materijalne koristi već je bio i veliki teret za njegov imetak koji se tijekom ovog razdoblja života postupno smanjivao. Bio je otac velike obitelji, ali budući da su svi bili štedljivi i marljivi, njegova je farma pružala dostatno za njihovo i za njegovo uzdržavanje.

  1. godine, dvije godine nakon što je Miller počeo javno iznositi dokaze o skorom Kristovom dolasku, zbio se posljednji znak što ga je Spasitelj prorekao kao znamenje svog drugog dolaska. Isus je rekao: “S neba će zvijezde padati.” (Matej 24,29) Promatrajući u viđenju prizore koji će najaviti Gospodnji dan, Ivan je u Otkrivenju objavio: “Zvijezde s neba padoše na zemlju, kao što svoje nezrele plodove strese smokva kad je zatrese silan vjetar.” (Otkrivenje 6,13) Ovo je proročanstvo vidljivo i dojmljivo ispunjeno velikim meteorskim pljuskom 13. studenoga 1833. godine. Po prostranstvu bio je to najveličanstveniji prizor padanja zvijezda koji je ikada zabilježen. “Cijeli nebeski svod iznad Sjedinjenih Država satima je plamtio ognjem. Otkad je osnovano prvo naselje doseljenika u toj zemlji nije bilo prirodne pojave koju bi jedni promatrali s tolikim divljenjem, a drugi s tolikim strahom i uzbuđenjem. … Mnogi se još živo sjećaju njezine uzvišenosti i zastrašujuće ljepote. … Nikada još nije bilo jačeg pljuska kiše od ovog padanja meteora; na istoku, zapadu, sjeveru i jugu — posvuda ista slika. Jednom riječju, kao da je cijelo nebo bilo u pokretu. … Prizor, kako ga je opisao profesor Silliman u Journalu, bio je vidljiv nad cijelom Sjevernom Amerikom. … Od dva sata ujutro pa do svijetlog dana, na vedrom nebu bez oblaka trajala je neprekidna igra blještavih nebeskih tijela.”10

“Nema jezika kojim bi se mogla opisati ljepota tog veličanstvenog prizora; … tko nije bio očevidac, ne može predočiti sebi njegovu ljepotu. Činilo se kao da su se sve zvijezde okupile na jednom mjestu blizu zenita, odakle su brzinom munje izlijetale na sve strane obzorja, a ipak se njihov broj nije smanjivao — tisuće su brzo slijedile staze prethodnih tisuća, kao da su stvorene za tu prigodu.”11 “Nemoguće je ovu pojavu bolje predočiti nego slikom smokve koja stresena silnim vjetrom odbacuje svoje još zelene plodove.”12

U njujorškom časopisu Journal of Commerce od 14. studenog 1833. godine pojavio se dugačak napis o ovoj neobičnoj pojavi. U njemu stoji: “Pretpostavljam da nijedan filozof ni znanstvenik nije ispričao ili zapisao događaj sličan jučerašnjem. Jedan ga je prorok točno navijestio prije osamnaest stoljeća; ako imamo poteškoća da pod izrazom padanja zvijezda mislimo na stvarno padanje zvijezda, … znajmo da ga je jedino tako bilo moguće opisati.”

Tako je prikazan posljednji od onih znakova Njegova dolaska za koje je Isus rekao svojim učenicima: “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” (Matej 24,33) Nakon ovih znakova Ivan je kao sljedeći veliki događaj vidio kako je nebo iščeznulo kao svitak koji se smota, dok se zemlja tresla, gore i svi otoci se pokrenuli sa svojih mjesta, a grešnici u strahu pokušavali pobjeći pred Sinom Čovječjim. (Otkrivenje 6,12-17)

Mnogi očevici padanja zvijezda smatrali su taj prizor najavom dolazećeg suda, “strašnim primjerom, sigurnim predznakom, milostivim znakom velikog i strašnog dana”.13 Tako je pozornost ljudi bila usmjerena na ispunjenje proroštva i mnogi su bili potaknuti da obrate pozornost na upozorenje o blizini drugog dolaska.

Još jedno važno ispunjenje proroštva pobudilo je 1840. godine veliku pozornost. Dvije godine ranije Josiah Litch, jedan od vodećih propovjednika koji su navješćivali drugi Kristov dolazak, objavio je tumačenje devetog poglavlja knjige Otkrivenje, najavljujući pad Otomanskog Imperija. Prema njegovom računanju, ova sila trebala je pasti “1840. godine, negdje u kolovozu”, a samo nekoliko dana prije ispunjenja pisao je: “Ako dopustimo da se prvo razdoblje od 150 godina ispunilo točno prije no što je Deacozes s dopuštenjem Turaka stupio na prijestolje, i da 391 godina i petnaest dana počinju krajem tog prvog razdoblja, ono će završiti 11. kolovoza 1840. godine, kad možemo očekivati pad otomanske sile u Carigradu. I to će, vjerujem, tako i biti.”14

U najavljeno vrijeme Turska je preko svojih veleposlanika prihvatila zaštitu europskih savezničkih sila i tako se stavila pod nadzor kršćanskih naroda. Ovim se događajem proroštvo točno ispunilo. (Vidi Dodatak.) Kad je to objavljeno, mnogi su se osvjedočili u ispravnost načela tumačenja proročanstava što su ih prihvatili Miller i njegovi suradnici, i to je bio čudesan poticaj adventnom pokretu. Učeni i utjecajni ljudi ujedinili su se s Millerom kako u propovijedanju tako i u objavljivanju njegovih gledišta u tisku, pa se od 1840. do 1844. godine djelo naglo proširilo.

William Miller je posjedovao snažan um, izgrađen razmišljanjem i proučavanjem. Ovome je dodao nebesku mudrost povezujući se s Izvorom mudrosti. Bio je čovjek vrijedan zlata, kojega su morali cijeniti i poštovati svi koji su cijenili pošten karakter i moralnu vrsnoću. Ujedinivši pravu ljubaznost s kršćanskom poniznošću i samosavlađivanjem, bio je prema svima obziran i ljubazan, uvijek gotov da sasluša mišljenja drugih i odmjeri njihove argumente. Bez žestine ili uzbuđenja ispitivao je sve teorije i učenja uz pomoć Božje riječi, a njegovo zdravo rasuđivanje i temeljito poznavanje Svetoga pisma omogućili su mu da pobije zablude i raskrinka laži.

Ali njegov rad nije protjecao bez žestokog protivljenja. Kao u doba ranijih reformatora, popularni vjerski učitelji nisu s naklonošću prihvatili istine što ih je on iznosio. Budući da svoje stajalište nisu mogli podržati Pismom, bili su prisiljeni pribjeći kazivanjima i učenju ljudi, predaji crkvenih otaca. Ali propovjednici adventne istine prihvaćali su samo svjedočanstvo Božje riječi. “Biblija i samo Biblija” bilo je njihovo geslo. Nedostatak biblijskih argumenata njihovi su protivnici nadoknađivali podsmijehom i porugom. Uložili su vrijeme, novac i sposobnosti da oklevetaju one čiji je jedini zločin bio to što su s radošću očekivali povratak svoga Gospodina i trudili se živjeti svetim životom, pozivajući i druge da se pripreme za Njegov dolazak.

Neprijatelji su ulagali velike napore da misli ljudi odvrate od predmeta drugog dolaska. Proučavanje proročanstava koja se odnose na Kristov dolazak i kraj svijeta prikazano je kao grijeh, nešto čega se ljudi trebaju stidjeti. Tako su priznati propovjednici potkopavali vjeru u Božju riječ. Njihovo je učenje iz ljudi činilo nevjernike i mnogi su uzeli slobodu da žive po svojim bezbožnim željama. A onda su uzročnici zla za to optuživali adventiste.

Dok je mnoštvo razumnih i pozornih slušatelja punilo dvorane, dotle je vjerski tisak rijetko kad spomenuo Millerovo ime, osim u slučaju ismijavanja ili optuživanja. Osokoljeni stajalištem vjerskih učitelja, ravnodušni i bezbožni su pribjegli sramnim epitetima te pokvarenim i bogohulnim dosjetkama, kako bi oblatili njega i njegovo djelo. Sjedokosog čovjeka koji je napustio udoban dom da bi o svom trošku putovao iz grada u grad, iz mjesta u mjesto, neumorno nastojeći uputiti svijetu svečanu opomenu o blizini suda, sramotno su optuživali kao fanatika, lažljivca i špekulanta.

Poruge, klevete i uvrede kojima su ga obasuli izazvali su negodovanje čak i svjetovnog tiska. “Uzimati predmet od tolikog značaja i s tako strašnim posljedicama” lakomisleno i s podsmijehom, i svjetovni ljudi smatrali su da “znači ne samo rugati se osjećajima onih koji ga iznose i brane”, nego “ismijavati dan Suda, rugati se samom Božanstvu i prezirati strahote Njegovog suda”.15

Začetnik svega zla nastojao je ne samo spriječiti djelovanje adventne vijesti, već uništiti i samog glasnika. Miller je praktično primjenjivao istinu na srca svojih slušatelja, ukoravajući ih za njihove grijehe i uznemirujući njihovo samozadovoljstvo, pa su njegove otvorene i oštre riječi izazvale njihovo neprijateljstvo. Protivljenje što su ga vjernici Crkve pokazali prema njegovoj vijesti ohrabrilo je niže društvene slojeve da ih u tome nadmaše i neprijatelji su ga naumili ubiti kad napusti mjesto sastanka. Ali sveti su anđeli bili u mnoštvu pa je jedan od njih, u liku čovjeka, uzeo Gospodnjeg slugu za ruku i izveo ga iz gnjevne gomile na sigurno mjesto. Njegovo djelo još nije bilo dovršeno i Sotona i njegovi demoni su se prevarili u svojim namjerama.

Unatoč velikom protivljenju, zanimanje za adventni pokret nastavilo je rasti. Od desetaka i stotina, crkve su narasle na više tisuća. Razne vjerske zajednice doživjele su veliki prirast vjernika, ali se nakon nekog vremena duh protivljenja podigao i na ove obraćenike, te su Crkve počele poduzimati stegovne mjere prema onima koji su prihvatili Millerova gledišta. Ovakav postupak potaknuo je Millera da uzme pero u ruke i da se otvorenim pismom obrati kršćanima u svim vjerskim zajednicama, pozivajući ih da mu, ako su njegova učenja lažna, iz Svetog pisma dokažu njegovu zabludu.

“Što mi to vjerujemo”, rekao je, “a nije nam bilo zapovijeđeno vjerovati Božjom riječju, koju i sami smatrate pravilom, jedinim pravilom naše vjere i života? Što smo učinili čime smo zaslužili tako jetke optužbe s propovjedaonica i u tisku, i što vam daje povoda da nas adventiste izopćite iz svojih crkava i zajedništva? … Ako smo pogriješili, molimo vas, pokažite nam u čemu je naša pogreška. Pokažite nam iz Božje riječi u čemu smo u zabludi. Dosta nam je ruganja; ono nas nikada neće uvjeriti da smo na pogrešnom putu; samo Božja riječ može promijeniti naše stajalište. Do svojih zaključaka došli smo razmišljanjem i molitvom, kada smo vidjeli dokaze u Svetom pismu.”16

Opomene što ih je Bog tijekom niza stoljeća slao svijetu preko svojih slugu primane su s istom nevjericom i nevjerstvom. Kad Ga je bezbožnost pretpotopnog svijeta potaknula da vodom potopi Zemlju, Bog im je prvo obznanio svoju nakanu kako bi imali priliku odvratiti se od svojih zlih putova. Sto i dvadeset godina u njihovim je ušima odjekivao poziv na pokajanje, jer će se u protivnom pokazati uništavajući Božji gnjev. Ali ta im se poruka činila kao prazna priča u koju nisu povjerovali. Ohrabreni u svojoj zloći rugali su se Božjem glasniku, olako uzimali njegova preklinjanja i čak ga optužili za drskost. Kako se jedan čovjek usuđuje usprotiviti svim zemaljskim velikanima? Ako je Noina vijest bila istinita, zašto to nije uvidio i povjerovao cijeli svijet? Tvrdnje jednog čovjeka nasuprot mudrosti tisuća? Oni neće povjerovati opomeni niti će u korablji potražiti utočište.

Rugači su upućivali na prirodne pojave — na nepromjenjivu smjenu godišnjih doba, na vedro nebo s kojega još nikada nije pala kiša, na zelena polja osvježena blagom noćnom rosom — i uzvikivali: “Zar on ne priča bajke?” S prijezirom su izjavili da je propovjednik pravde neobuzdani zanesenjak i nastavili spremnije no ikada uživati u zadovoljstvima, još uporniji na svojim zlim putovima. Ali njihovo nevjerstvo nije spriječilo prorečeni događaj. Bog je dugo podnosio njihovu zloću, dajući im mnoštvo prilika za pokajanje, ali u određeno vrijeme Njegovi su sudovi pohodili one koji su odbili Njegovo milosrđe.

Krist izjavljuje da će slično nevjerstvo postojati u vezi s Njegovim drugim dolaskom. Kao što ljudi u Noino vrijeme “ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će”, prema riječima našeg Spasitelja, “biti i za dolaska Sina Čovječjega”. (Matej 24,39) Kad se tobožnji Božji narod bude sjedinio sa svijetom i živio kao što on živi, pridruživši mu se u zabranjenim zadovoljstvima; kad sjaj svijeta postane sjajem Crkve; kad budu odzvanjala svadbena zvona i svi se budu nadali dugim godinama svjetskog napretka — tada će iznenada, kao što sijevne munja, doći kraj njihovim sjajnim vizijama i prevarljivim nadama.

Kao što je Bog poslao svog slugu da upozori svijet na dolazak potopa, tako je poslao svoje izabrane glasnike da objave blizinu posljednjeg suda. I kao što su se Noini suvremenici rugali proročanstvima propovjednika pravde, tako su se i u Millerovo vrijeme mnogi, čak i među onima koji su se nazivali Božjim narodom, rugali riječima upozorenja.

Zašto je Crkvama bio tako neugodan nauk i propovijedanje o Kristovom drugom dolasku? Dok zlima Gospodnji dolazak donosi jad i pustoš, za pravedne je prepun radosti i nade. Ova velika istina bila je u svim vjekovima utjeha Božjem vjernom narodu. Zašto je, kao i njezin Autor, postala “kamen spoticanja” i “stijena sablazni” za one koji tvrde da su Božji narod? Sâm Gospodin je obećao svojim učenicima: “Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Predviđajući usamljenost i tugu svojih učenika, Spasitelj je, pun sućuti, poslao anđele da ih utješe uvjeravanjem da će On ponovno osobno doći, kao što je otišao na Nebo. Dok su stajali napregnuto gledajući prema gore ne bi li uhvatili posljednju sliku Onoga koga su ljubili, pozornost učenika privukle su riječi: “Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela 1,11) Anđeoska poruka ponovno je u njima oživjela nadu. Učenici se “s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”. (Luka 24,52.53) Nisu se radovali zato što se Isus odvojio od njih i što su ostavljeni da se bore s poteškoćama i kušnjama ovoga svijeta, već zbog uvjeravanja anđela da će On ponovno doći.

Objavljivanje Kristova dolaska trebalo bi i danas biti, kao što je bilo navješćivanje anđela pastirima u Betlehemu, uzrokom velike radosti. Oni koji doista ljube Spasitelja ne mogu a da s radošću ne pozdrave ovu objavu zasnovanu na Božjoj riječi — da će Onaj na koga su usmjerene njihove nade u vječni život ponovno doći, ne zato da bude vrijeđan, prezren i odbačen kao prigodom svog prvog dolaska, nego da u sili i slavi spasi svoj narod. Oni koji ne ljube Spasitelja priželjkuju da ostane daleko; ne može biti uvjerljivijeg dokaza da su Crkve napustile Boga od ljutnje i neprijateljstva koje izaziva ova nebeska poruka.

Oni koji su prihvatili adventni nauk shvatili su nužnost pokajanja i poniženja pred Bogom. Mnogi su se dugo kolebali između Krista i svijeta; sada su osjetili da je vrijeme za zauzimanje čvrstog stava. “Sve što se odnosilo na vječnost postalo je za njih neobično važno. Nebo im se približilo i oni su se osjećali krivi pred Bogom.”17 Kršćani su se probudili u novi duhovni život. Imali su osjećaj da je vrijeme kratko i da ono što trebaju učiniti za bližnje učine što brže. Zemlja se povukla, a vječnost kao da se otvorila pred njima, i duša je, sa svime što se odnosi na vječno blaženstvo ili vječnu smrt, osjetila prolaznost svih zemaljskih vrijednosti. Božji je Duh počivao na njima, dajući posebnu snagu njihovim ozbiljnim pozivima koje su upućivali svojoj braći, kao i grešnicima, da se pripreme za Božji dan. Tiho svjedočanstvo njihovog svakidašnjeg života bilo je stalni ukor naoko pobožnim i neposvećenim vjernicima, koji nisu željeli da ih se ometa u njihovoj trci za zadovoljstvima, njihovoj težnji za stjecanjem novca i želji za svjetovnim častima. Odatle je poteklo neprijateljstvo i protivljenje prema adventnoj vjeri i onima koji su je navješćivali.

Kako se pokazalo da se argumenti zasnovani na proročkim razdobljima ne mogu oboriti, protivnici su nastojali obeshrabriti istraživanje tog predmeta, učeći da su proročanstva zapečaćena. Tako su protestanti pošli stopama rimokatolika. Dok je papinska Crkva vjernicima uskratila Bibliju (vidi Dodatak), protestantske su Crkve tvrdile kako se važan dio Svetoga pisma — i to onaj koji iznosi na svjetlo dana istine posebno primjenjive na naše vrijeme — ne može razumjeti.

Propovjednici i narod proglasili su proročanstva u Danielu i Otkrivenju nerazumljivim tajnama. A Krist je svoje učenike uputio na riječi proroka Daniela u vezi s događajima koji su se imali zbiti u ono vrijeme i rekao: “Tko čita, neka shvati!” (Matej 24,15) Tvrdnja da Otkrivenje predstavlja tajnu koju nije moguće razumjeti, suproti se samom naslovu knjige: “Otkrivenje Isusa Krista, koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi… Blago čitaču i slušačima riječi ovoga proročanstva ako vrše što je u njemu napisano, jer je (određeno) vrijeme blizu!” (Otkrivenje 1,1-3)

Prorok kaže: “Blago čitaču” — ima onih koji ne žele čitati; njima nije namijenjen blagoslov. “I slušačima” — ima i takvih koji ne žele čuti bilo što u vezi s proročanstvima; takvima blagoslov nije obećan. “Ako vrše što je u njemu napisano” — mnogi ne žele prihvatiti upozorenja i upute sadržane u Otkrivenju; nijedan od njih nema pravo na obećani blagoslov. Svi koji se podsmjehuju predmetima iz proroštva i rugaju simbolima svečano objavljenim u njima, svi koji ne žele obnoviti svoj život i pripremiti se za dolazak Sina Čovječjeg ostat će bez blagoslova.

S obzirom na svjedočanstvo nadahnute Riječi, kako se ljudi usuđuju učiti da je Otkrivenje tajna koju ljudski um ne može dokučiti? Ono je otkrivena tajna, otvorena knjiga! Proučavanje Otkrivenja upućuje misli na Danielova proročanstva, a oboje predstavljaju veoma važne Božje upute ljudima u vezi s događajima koji će se zbiti pri završetku povijesti ovoga svijeta.

Ivanu su bili pokazani prizori dubokog i uzbudljivog zanimanja vezanog uz iskustvo Crkve. Vidio je položaj, opasnosti, sukobe i konačno izbavljenje Božjeg naroda. On bilježi završne poruke koje trebaju pomoći sazrijevanju zemaljske žetve, bilo kao snopova za nebesku žitnicu ili kao svežnjeva kukolja za oganj uništenja. Otkriveni su mu predmeti od goleme važnosti, posebice za posljednju Crkvu, da bi oni koji se odvrate od zablude k istini mogli znati kakve ih opasnosti i sukobi čekaju. Nitko ne mora ostati u neznanju s obzirom na ono što dolazi na Zemlju.

Zašto onda postoji to sveopće neznanje o jednom tako važnom dijelu Svetog pisma? Zašto ova opća nevoljkost da se istraži njegov nauk? To je posljedica dobro smišljenog plana kneza tame da od ljudi sakrije ono što otkriva njegove obmane. Stoga je Krist, Autor Otkrivenja, predviđajući borbu koja će se voditi protiv proučavanja Otkrivenja, izgovorio blagoslov za sve koji čitaju, slušaju i vrše riječi tog proroštva.