Odnos koji postoji između uma i tijela veoma je blizak. Kad jedno od njih strada, drugo suosjeća. Stanje uma utječe na zdravlje u daleko većem stupnju nego što mnogi misle. Mnoge bolesti od kojih ljudi pate nastaju kao posljedica umne iscrpljenosti. Žalost, strahovanje, nezadovoljstvo, grižnja savjesti, krivnja i nepovjerenje vode do sloma životne snage te otvaraju vrata propadanju i smrti.
Bolest katkad nastaje, a često se uvelike pogoršava — umišljanjem. Mnogi koji bi mogli biti zdravi, kad bi samo tako mislili, doživotni su bolesnici. Mnogi zamišljaju da će i najbezazleniji postupci izazvati bolesti, a loše posljedice nastaju upravo zato jer se očekuju. Mnogi umiru od bolesti čiji je uzrok potpuno umišljen.
Odvažnost, nada, vjera, sućut i ljubav donose zdravlje i produžuju život. Zadovoljno srce i veseo duh su zdravlje tijelu i snaga duši. “Veselo je srce izvrstan lijek.” (Izreke 17,22)
U liječenju bolesnika moramo računati s utjecajem uma. Ovaj utjecaj, ako se pravilno koristi, jedno je od najuspješnijih sredstava za sprečavanje bolesti.
Vlast uma nad umom
S druge strane, postoji jedan oblik liječenja uma koji je jedna od najuspješnijih metoda zla. Primjenom ove takozvane znanstvene grane, jedan se um podvrgava pod vlast drugoga, tako da se ličnost slabijeg uma “ulijeva” u ličnost onog jačeg. Jedna osoba time raspolaže voljom druge. Tako se tvrdi da je moguće promijeniti tijek misli, da se mogu “usaditi” impulsi zdravog organizma i pacijente osposobiti da se suprotstave bolesti te je nadvladaju.
Ovu metodu liječenja primjenjivali su ljudi koji nisu bili svjesni njezine stvarne naravi i onoga čemu to vodi, i koji su vjerovali da ta metoda služi na dobro oboljelim osobama. Ali ova takozvana znanstvena grana zasniva se na lažnim načelima. Ona je strana Kristovoj naravi i duhu. Ona ne vodi k Onome koji je život i spasenje. Onaj koji privlači umove ljudi navodi ih da se odvoje od stvarnog izvora njihove snage.
Božja volja nije da ijedno ljudsko biće svoj um i volju podvrgne vlasti drugoga, postajući tako pasivnim oruđem u tuđim rukama. Nitko ne treba dopustiti da se njegova osobnost “ulije” u osobnost druge osobe. Neka nitko ne gleda u bilo kojem ljudskom biću izvor zdravlja. Svatko se treba osjećati ovisnim o Bogu. U dostojanstvu snage koju je dobio kao dar od Boga, svatko se treba pokoriti vlasti samoga Boga, a ne bilo kojeg čovjeka.
Bog želi dovesti ljude u izravan odnos sa sobom. U svom cjelokupnom postupanju s ljudskim stvorenjima On poštuje načelo osobne odgovornosti. On se trudi da kod ljudi probudi osjećaj osobne ovisnosti i usadi potrebu za osobnim vodstvom. On želi da ljudsko dovede u zajednicu s božanskim, da bi se ljudi mogli preoblikovati u božansko obličje. Sotona radi na tome da spriječi ovaj plan. On se trudi navesti ljude na ovisnost o ljudima. Kad se srca ljudi odvrate od Boga, kušač ih može podvrgnuti pod svoju vlast. Tako on stječe prevlast nad čovječanstvom.
Teorija o prevlasti jednog uma nad drugim potekla je od Sotone, koji je time sebe predstavio kao predvodnika u akciji da tamo gdje bi trebala biti božanska mudrost, postavi ljudsko mudrovanje. Od svih zabluda koje prihvaćaju oni koji sebe nazivaju kršćanima, nijedna se ne može smatrati opasnijom prijevarom, nijedna ne odvaja sigurnije čovjeka od Boga, kao ova. Ma kako bila naoko bezazlena, ako se primjenjuje na pacijentima, vodit će k njihovoj propasti, a ne k oporavku. Ona otvara vrata kroz koja će Sotona proći da zauzme um koji se predaje pod vlast drugoga, kao i onaj koji uživa tu vlast.
Zastrašujuća je sila koju na ovaj način stječu muškarci i žene zlog uma. Kakve su samo prilike koje ta sila otvara onima koji žive da bi zloupotrijebili tuđe slabosti i lakoumnosti! Koliko će takvih, nakon što su postali slabašni i bolesni stavljajući svoj razum pod tuđu vlast, iznalaziti načine da zadovolje sebične strasti ili gramzivost za dobitkom!
Postoji nešto čime se možemo baviti, a bolje je od vlasti čovjeka nad čovjekom. Liječnik treba učiti ljude da skrenu svoj pogled od ljudskog k onome što je božansko. Umjesto da uči bolesnike da budu ovisni o ljudskim stvorenjima u liječenju duše i tijela, neka ih uputi k Onome koji može spasiti sve koji dolaze k Njemu. Onaj koji je stvorio ljudski um, zna i što tom umu treba.
Samo je Bog Onaj koji može liječiti. Oni koji su oboljeli umom i tijelom, neka u Kristu gledaju Onoga koji im vraća zdravlje. “Jer ja živim”, rekao je Isus, “jer ćete i vi živjeti.” (Ivan 14,19) Ovo je život o kojem trebamo govoriti bolesnicima i reći im da će im Krist — ako vjeruju u Njega kao Liječnika, ako surađuju s Njim, poštuju zakone zdravlja i teže k potpunoj svetosti u Njegovom strahu — dati svoj život. Ako im ovako objavimo Krista, mi im dajemo silu koja ima vrijednost, jer dolazi odozgo. Ovo je prava znanost o liječenju tijela i duše.
Sućut
U radu s bolestima koje nastaju kao posljedica duševnih poremećaja zahtijeva se velika mudrost. Ranjenom, bolesnom srcu i razočaranom umu trebaju njega i blago postupanje. Često neki obiteljski problem kao rak-rana razara samu dušu i slabi životne snage. Ponekad grižnja savjesti potkopava tjelesnu građu i izvodi um iz ravnoteže. Ovoj će vrsti nesretnika nježna sućut poslužiti na dobro. Liječnik treba najprije zadobiti njihovo povjerenje, a zatim ih uputiti velikom Liječniku, i ako oni steknu sigurnost da je On preuzeo njihov slučaj, to će donijeti olakšanje umu i često će dati zdravlje tijelu.
Sućut i taktičnost će se često pokazati od veće koristi za bolesnike nego najstručniji postupak u liječenju koji se sprovodi hladno i nezainteresirano. Kad liječnik priđe krevetu bolesnika ravnodušno i nemarno, pokazujući malo zanimanja za njega, i riječju i postupkom odaje dojam da taj slučaj ne zahtijeva mnogo pozornosti, pa ga tako ostavlja samog s njegovim dojmovima, on mu nedvosmisleno nanosi ozbiljnu povredu. Sumnja i razočaranje nastali njegovom ravnodušnošću suprotstavit će se korisnom djelovanju lijekova koje takav liječnik prepiše.
Kad bi liječnici mogli sebe postaviti na mjesto onoga čiji je duh klonuo i čija je volja oslabljena zbog patnje, koji čezne za riječima sućuti i sigurnosti, bili bi bolje pripremljeni da shvate njegove osjećaje. Kad se ljubav i sućut, što ih je Krist pokazao prema bolesnima, udruži sa znanjem liječnika, sama će liječnikova nazočnost biti na blagoslov.
Iskrenost u postupanju s pacijentom ispunit će ga unutarnjom sigurnošću, i time se pokazati kao važna sastavnica u oporavku pacijenta. Ima liječnika koji vjeruju da je mudro skrivati od pacijenta narav i uzrok bolesti od koje pati. Mnogi će, u strahu da priopćavanjem istine ne uzbude ili razočaraju pacijenta, podgrijavati lažne nade u ozdravljenje, i čak dopustiti da pacijent umre a da ga prethodno nisu upozorili na takvu mogućnost i opasnost. Sve je ovo nerazumno. Možda nije uvijek sigurno ili najbolje priopćiti pacijentu pune razmjere opasnosti u kojoj se nalazi. Ovo bi ga moglo baciti u paniku i usporiti ili čak spriječiti ozdravljenje. Također se ne može uvijek ni reći potpuna istina onima koji uglavnom boluju od umišljenih lakših bolesti. Mnoge od ovih osoba su nerazumne, one se nisu navikle na samosvladavanje. One imaju svojstvene ideje i zamišljaju puno toga nestvarnog o sebi samima i o drugima. Sve to je za njih stvarnost, tako da oni koji ih njeguju trebaju pokazivati stalnu blagost i neumornu strpljivost i taktičnost. Kad bi se ovakvim pacijentima priopćila istina u odnosu na njih same, neki bi se osjećali uvrijeđenima, drugi bi se razočarali. Krist je rekao svojim učenicima: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Ivan 16,12) Međutim, iako se istina ne može u cijelosti priopćavati u svakoj prilici, nikada nije potrebno niti opravdano varati. Liječnik ili medicinska sestra nikada se ne bi smjeli poniziti da varaju i izbjegavaju istinu. Onaj tko tako postupa, postavlja sebe tamo gdje Bog ne može s njim surađivati, i izigravajući povjerenje svojih pacijenata, odbacuje jedno od najdjelotvornijih sredstava za njihovo izlječenje i oporavak.
Moć volje se ne cijeni kako bi trebalo. Neka volja bude uvijek budna i pravilno usmjerena, tako će ona pružiti snagu cijelom biću i postati zadivljujuće sredstvo u održavanju zdravlja. Ona je također snaga u postupanju s bolešću. Pravilno upotrijebljena, ona će preuzeti vlast nad maštom i postati moćnim sredstvom u suprotstavljanju i svladavanju bolesti uma i tijela. Koristeći se voljom da postave sebe u pravilan odnos prema životu, pacijenti mogu mnogo pridonijeti suradnji s naporima liječnika za njihovo ozdravljenje. Postoje tisuće onih koji bi mogli povratiti svoje zdravlje ako bi to htjeli. Gospodin ne želi da oni budu bolesni. On želi da budu zdravi i sretni i oni bi trebali odlučiti biti zdravi i sretni. Bolesnici se često mogu suprotstaviti bolesti odbijanjem da podlegnu slabosti i povuku se u stanje neaktivnosti. Dok se podižu iznad svojih bolova i tegoba, pomozite im da se prihvate nekog korisnog posla prilagođenog njihovoj snazi. Takvom zauzetošću poslom i neograničenim korištenjem zraka i sunčeve svjetlosti, mnogi od iscrpljenih i iznemoglih bolesnika moći će uživati ponovno zadobiveno zdravlje i snagu.
Biblijska načela u liječenju
Za one koji žele ponovno zadobiti ili sačuvati zdravlje postoji jedna pouka u riječima Svetoga pisma: “I ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast, već se napunite Duhom!” (Efežanima 5,18) Pravo izlječenje i okrepa tijela i duše neće se zadobiti uzbuđenjem ili zaboravom, neprirodnim i nezdravim poticajnim sredstvima, ili popuštanjem niskim željama i strastima. Među bolesnicima ima mnogo onih koji su bez Boga i bez nade. Oni boluju od nezadovoljenih želja, neobuzdanih strasti i osude vlastite savjesti; oni gube oslonac ovog života i nemaju nikakvih izgleda za vječni život. Neka se oni koji njeguju bolesnike ne zanose mišlju da će učiniti dobro ako im dopuste da udovoljavaju svojim lakoumnim i uzbuđujućim željama. Te želje su bile prokletstvo njihovog života. Gladna i žedna duša će gladovati i žednjeti sve dokle god u ovome traži svoje zadovoljenje. Oni koji piju s izvora sebičnih zadovoljstava, prevareni su. Oni ne razlučuju veselo raspoloženje i snagu, i onda, kad uzbuđenje prestane, dolazi kraj njihovom “nadahnuću”, te se prepuštaju nezadovoljstvu i očaju.
Trajni mir i pravi spokoj duha potječu iz samo jednog izvora. Isus je o ovome govorio kad je rekao: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje.” (Ivan 14,27) Ovaj mir nije nešto što On daje neovisno o svojoj osobnosti. Taj mir je u Kristu i mi ga možemo primiti samo onda kad primamo Njega.
Krist je izvor života. Ono što mnogima treba jest jasnija spoznaja o Njemu; njih treba poučavati strpljivo i blago, pa ipak usrdno, da se cijelo biće može otvoriti iscjeliteljskim silama Neba. Kad svjetlost Božje ljubavi obasja zamračene odaje duše, prestaje nemirna zabrinutost i nezadovoljstvo, a blažena radost krijepi um i poklanja tijelu zdravlje i snagu.
Mi živimo u svijetu patnje. Poteškoće, kušnje i brige očekuju nas i na našem putu za nebeski dom. Postoje mnogi koji stalnim očekivanjem nevolje udvostručuju terete svojega života. Ako se suoče s nevoljom ili razočaranjem, misle da će sve propasti, da je njihova sudbina najteža, da će sigurno pasti u oskudicu. Oni time navlače na sebe bijedu i bacaju sjenku na sve oko sebe. Sâm život im postaje teretom. Ali tako ne treba biti. Za promjenu tijeka njihovih misli potreban je odlučan napor. A ta se promjena može ostvariti. Njihova sreća u ovom životu, i ona za vječni život, ovise o tome hoće li usredotočiti svoje misli na ono što razvedrava. Pomozite im da skrenu svoj pogled s tamne slike u svojoj mašti k blagoslovima i dobrima što ih je Bog posuo po njihovoj stazi, a iza njih k onim nevidljivim i vječnim.
Bog je predvidio pomoć za svaku kušnju. Kad je Izrael u pustinji došao ka gorkim vodama Mare, Mojsije je zavapio Gospodinu. I Gospodin nije dao neko novo sredstvo; On je upozorio na nešto što je bilo pri ruci. Grm što ga je stvorio bio je bačen u izvor da vodu načini čistom i slatkom. Kad se ovo učinilo, narod je pio od ove vode i osvježio se. U svakoj kušnji, ako Ga zatražimo, Krist će nam priteći u pomoć. Naše će oči biti otvorene da prepoznaju obećanja o izlječenju, zapisana u Njegovoj Riječi. Sveti Duh će nas naučiti kako da upotrijebimo svaki blagoslov koji će biti kao protuotrov za žalost i tugu. Za svaki gorak zalogaj koji se prinese našim usnama mi ćemo naći grančicu iscjeljenja.
Ne dopustimo budućnosti da svojim teškim problemima i mračnim izgledima oslabi naše srce, i učini da naša koljena klecaju a naše ruke klonu. “Ili u moje nek dođe okrilje”, kaže moćni Bog, “neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Oni koji svoje živote pokore pod Njegovo vodstvo i posvete ih Njemu u službu, nikada se neće naći u položaju u kojemu se On nije pobrinuo za rješenje. Ma u kakvom bili položaju, ako smo izvršitelji Njegove Riječi, mi imamo Vođu koji će usmjeravati naš put; ma kakvi bili naši problemi, mi imamo sigurnog Savjetnika; ma kakve bile naše brige, gubici najmilijih, ili osamljenost, mi imamo Prijatelja koji suosjeća.
Ako u svom neznanju načinimo pogrešne korake, Spasitelj nas ne ostavlja. Nikada ne trebamo pomišljati da smo sami. Anđeli su naši pomoćnici i suputnici. Utješitelj kojega je Krist obećao poslati u svoje ime stalno je uz nas. Na putu koji vodi k Božjemu gradu ne postoje takve poteškoće koje neće moći prebroditi oni koji se u Njega uzdaju. Ne postoje takve opasnosti koje oni neće moći izbjeći. Nema takve brige, žalosti, ljudske slabosti, za koje On nije predvidio lijek.
Nitko se ne treba prepustiti razočaranju i očaju. Sotona će ti možda prići s okrutnim riječima: “Tvoj je slučaj beznadan. Za tebe nema spasenja.” Ali za tebe je nada u Kristu. Bog ne traži od nas da pobjeđujemo svojom snagom. On nas poziva da Mu priđemo blizu. Ma kakve bile poteškoće u kojima djelujemo i koje pritišću dušu i tijelo, On je spreman i čeka da nas oslobodi.
On, koji je na sebe uzeo ljudsku narav, zna kako treba suosjećati s bolima čovječanstva. Krist ne samo da poznaje svaku dušu, i osobne nedaće i kušnje te duše, već On poznaje i sve okolnosti koje ozljeđuju i muče duh. Njegova je ruka ispružena u znak milostive nježnosti svakom svom djetetu koje strada. Oni koji najviše stradaju uživaju i najveći dio Njegove sućuti i milosrđa. On je dirnut osjećajem naše nesigurnosti, i On želi da svoje probleme i poteškoće položimo kraj Njegovih nogu i tamo ih ostavimo.
Nije mudro baviti se sobom i razmišljati o svojim osjećajima. Ako to činimo, neprijatelj će na nas baciti poteškoće i kušnje koje slabe vjeru i uništavaju hrabrost. Kad iscrpnije ispitujemo svoje osjećaje, dopuštajući im da se slobodno rasplamsavaju, mi gajimo sumnju i sami padamo u smetenost i zbunjenost. Odvratimo pogled sa sebe i gledajmo na Isusa!
Kad kušnje nalijeću na vas, kad vam se čini da briga, problemi i tama okružuju vašu dušu, pogledajte tamo gdje ste posljednji put vidjeli svjetlost. Počivajte u Kristovoj ljubavi i pod Njegovom zaštitom. Kad se grijeh bori za prevlast u srcu, kad krivnja napada dušu i opterećuje savjest, kad se nevjera kao oblak navlači na naš um, ne zaboravimo kako je Kristova milost dostatna da pokori grijeh i protjera tamu. Stupanjem u zajednicu sa Spasiteljem mi stupamo na tlo mira.
Obećanja o iscjeljenju
“Jahve izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe.” (Psalam 34,23)
“U strahu je Gospodnjem veliko pouzdanje, i njegovim je sinovima utočište.” (Izreke 14,26)
“Sion reče: ‘Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.’ Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle u dlanove sam te svoje urezao.” (Izaija 49,14-16)
“Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.” (Izaija 41,10)
“Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati.” (Izaija 46,3.4)
Ništa više ne vodi k poboljšanju zdravlja tijela i duše od duha zahvalnosti i proslavljanja. Veoma je jasna dužnost da se valja oduprijeti potištenosti, mislima i osjećajima koji donose nezadovoljstvo — kao što je jasna dužnost da se molimo. Ako je Nebo naš cilj, kako možemo ići kao skupina ožalošćenih, koji stenju i gunđaju cijelim putem prema domu svog nebeskog Oca?
Oni kršćani koji se stalno žale i tuže, i koji odaju dojam da vedrinu i sreću smatraju grijehom, nemaju pravu religiju. Oni koji imaju tužno zadovoljstvo u svemu onome što je žalosno u svijetu prirode, i radije će gledati mrtvo lišće nego što će brati i sakupljati lijepo živo cvijeće, koji u veličanstvenim planinskim visinama i dolinama odjevenim u živo zelenilo ne vide nikakvu ljepotu, koji zaklanjaju svoja osjetila od radosnog glasa što im se obraća iz prirode, nisu u Kristu. Oni oko sebe sakupljaju sumornost i tamu, tamo gdje bi mogli dobiti vedrinu i samo Sunce pravde što se može roditi u njihovim srcima sa zdravljem na svojim zrakama.
Često je, možda zbog boli, tvoj um zamračen. Ne pokušavaj tada razmišljati. Ti znaš da te Isus voli. On razumije tvoju nemoć. Počivajući jednostavno u Njegovim rukama, ti možeš činiti Njegovu volju.
Zakon prirode je da se naše misli i osjećaji potiču ako ih izgovorimo. Dok riječi izriču misli, istina je i da riječi pokreću misli. Kad bismo više isticali svoju vjeru, kad bismo se više radovali blagoslovima kojih smo svjesni — velikoj Božjoj milosti i ljubavi — imali bismo više vjere i veću radost. Nijedan jezik ne može izraziti, nijedan ograničeni um pojmiti blagoslov koji dolazi kao rezultat prihvaćanja Božje dobrote i ljubavi. Već ovdje na Zemlji možemo uživati radost poput izvora koji nikada ne presušuje, jer se napaja potocima što teku od Božjega prijestolja.
Tada učimo svoja srca i usne da iznose hvalu Bogu za Njegovu neusporedivu ljubav. Učimo svoje duše da budu pune nade i da počivaju u svjetlosti koja svijetli s križa Golgote. Nikada ne zaboravimo da smo djeca nebeskog Kralja, sinovi i kćeri Gospodina nad vojskama. Naša je prednost da održavamo blaženi mir u Bogu.
“I neka u vašim srcima vlada mir Kristov. … Budite i zahvalni!” (Kološanima 3,15) Zaboravljajući svoje probleme i nevolje, hvalimo Boga za priliku da možemo živjeti na slavu Njegova imena. Neka svježi blagoslovi svakog novog dana pobude hvalu u našim srcima za to znamenje Njegovog nježnog staranja. Kad ujutro otvoriš oči, zahvali Bogu što te je tijekom noći čuvao. Zahvali Mu za Njegov mir u svom srcu. Ujutro, u podne i uvečer, neka se kao slatki miris podiže tvoja zahvalnost Nebu.
Kad te tko pita kako si, ne nastoj misliti na nešto žalosno što bi izgovorio s ciljem da zadobiješ sućut. Ne govori o nedostatku svoje vjere ili o svojim brigama i patnjama. Kušač se raduje kad čuje takve riječi. Dok govoriš o sumornim temama, ti slaviš njega. Ne razmišljajmo o velikoj moći Sotone da nas pobjeđuje. Često, dok govorimo o njegovoj moći, mi se predajemo u njegove ruke. Stoga radije govorimo o velikoj Božjoj moći da sve naše interese ujedini sa svojim interesima. Govorimo o neusporedivoj Kristovoj sili, pričajmo o Njegovoj slavi. Cijelo je Nebo zainteresirano za naše spasenje. Božji anđeli, tisuće i tisuće, i desetine tisuća puta deset tisuća, poslani su da služe onima koji će biti nasljednici spasenja. Oni nas čuvaju od zla i odbijaju sile tame koje nas pokušavaju uništiti. Nemamo li razloga da u svakom trenutku budemo zahvalni, zahvalni i onda kad su očite poteškoće na našoj stazi?
Pjevajte pjesme zahvalnosti
Neka u pjesmi budu izraženi slava i hvala. Kad smo iskušani, umjesto da govorimo o onome što nas tišti, vjerom podignimo pjesmu zahvalnosti Bogu.
Pjesma je oružje koje uvijek možemo upotrijebiti protiv razočaranja. Dok tako otvaramo srce svjetlosti Spasiteljeve prisutnosti, primit ćemo zdravlje i Njegov blagoslov.
“Hvalite Jahvu, jer je dobar, jer je dovijeka ljubav njegova! Tako nek reknu svi otkupljenici koje Jahve otkupi iz ruke dušmanske.” (Psalam 107,1.2)
“Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa! Dičite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih što traže Jahvu!” (Psalam 105,2.3)
“Jer gladnu dušu on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima. U mraku sjeđahu i u tmini, sputani bijedom i gvožđima… Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja. Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove. Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!” (Psalam 107,9-15)
“Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!” (Psalam 42,11)
“U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu!” (1. Solunjanima 5,18) Ova zapovijed je obećanje da će i ono što nam se čini da je protiv nas biti za naše dobro. Bog ne bi očekivao od nas da budemo zahvalni za ono što bi nam nanijelo štetu.
“Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim?” (Psalam 27,1)
“U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu Šatora svoga… U njegovu ću Šatoru prinositi žrtve radosne, Jahvi ću pjevati i klicati.” (Psalam 27,5.6)
“I on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu.” (Psalam 40,1-3)
“Jahve mi je zaklon, on štit je moj. U njega se srce moje pouzdalo, i pomoć mi dođe; zato mi kliče srce, i pjesmom njega slavim.” (Psalam 28,7)
Jedna od najsigurnijih prepreka za ozdravljenje bolesnika jest usmjeravanje pozornosti na samoga sebe. Mnogi bolesnici misle da bi svatko trebao suosjećati s njima i pružiti im pomoć, dok je ono što njima treba — odvratiti pozornost od sebe samih, misliti na druge i starati se o drugima.
Često se upućuje molitva za one koji su u nevolji, koje muče problemi, koji su razočarani; i to je potrebno. Mi se trebamo moliti da Bog obasja zamračeni um i utješi potišteno srce. Ali Bog odgovara na molitve onih koji dolaze na izvor Njegovih blagoslova. Dok se molimo za one koji su ožalošćeni, trebali bismo ih potaknuti da pokušaju pomoći onima kojima je teže nego njima samima. Iz njihovih će srca nestati tama dok nastoje pomoći drugima. Dok se trudimo utješiti druge utjehom kojom smo sami bili utješeni, blagoslov nam se vraća.
Pedeset i osmo poglavlje u Knjizi proroka Izaije recept je za bolesti tijela i duše. Ako želimo dosegnuti zdravlje i istinsku radost života, moramo praktično primjenjivati pravila koja sadrži Sveto pismo. Gospodin kaže o službi koja je Njemu ugodna i o blagoslovima takve službe:
“Podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati. Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.” (Izaija 58,7-11)
Dobra djela su dvostruki blagoslov; ona su na korist davatelju i primatelju dobročinstva. Svijest da se čini nešto dobro jedan je od najdjelotvornijih lijekova za oboljela tijela i duše. Kad je um slobodan i sretan u spoznaji da je dužnost dobro izvršena, zadovoljstvo zbog donošenja sreće drugima, vedro, ohrabrujuće ozračje unose novi život u cijelo biće.
Neka invalid, namjesto da stalno očekuje sućut, pokuša pružiti sućut drugima. Bacite teret svojih slabosti, briga i bolova na milostivog Spasitelja. Otvorite srca Njegovoj ljubavi i dopustite da ona istječe drugima. Ne zaboravite da svatko treba podnositi teške nevolje, sučeliti se s teškim kušnjama, a vi možete nešto učiniti da olakšate ove terete. Zahvaljujte za blagoslove što ih primate; pokažite da cijenite znakove pažnje koji vam se ukazuju. Neka vaše srce bude puno dragocjenih Božjih obećanja, koja možete iznijeti iz riznice srca, riječi koje će za druge biti utjeha i potpora. Ovo će vas okružiti ozračjem koje će biti plemenito i korisno. Vaš cilj neka je: biti blagoslov onima oko sebe, a vi ćete naći mogućnosti da budete od pomoći i članovima vlastite obitelji i drugima.
Kad bi oni koji pate od lošeg zdravlja u staranju za druge zaboravljali sebe; kad bi izvršavali Božju zapovijed da služe onima kojima je pomoć nužnija nego njima samima, shvatili bi istinitost proročkog obećanja: “Tada će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti.”
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 18)