Ovo se poglavlje temelji na tekstovima iz 2. o Kraljevima 4.
Elizejev proročki rad u nekim se svojim dijelovima vrlo razlikuje od Ilijinog. Iliji su bile povjeravane poruke prokletstva i osude; njegov glas je neustrašivo izricao ukore i opomene, pozivajući kralja i narod da se vrate sa svojih zlih putova. Elizejeva zadaća bila je mnogo smirenija; on je trebao dograđivati i jačati djelo koje je Ilija započeo, i učiti narod Gospodnjim putovima. Nadahnuti ga izvještaji opisuju kao čovjeka koji uspostavlja bliske odnose s bližnjima, koji se kreće u društvu proročkih sinova, koji svojim čudima i službom donosi zdravlje i radost ljudima.
Elizej je bio čovjek blagoga i ljubaznog duha; ali da je i on znao biti strog, pokazalo se na putu prema Betelu kad su ga izazivali bezbožni dječaci koji su izašli iz grada. Ti su dječaci čuli za Ilijino uznesenje, i oni su se tome svečanom događaju rugali, pozivajući Elizeja: „Uzleti, ćelo, uzleti, ćelo!“ Čuvši njihove podrugljive riječi, prorok se okrenuo, i pod nadahnućem koje je dolazilo od Svemogućega, izrekao prokletstvo nad njima. Strašna kazna koja je slijedila, dolazila je od Boga. „I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.“ (2. o Kraljevima 2,23.24)
Da je Elizej dopustio da ovo ruganje prođe nekažnjeno, svjetina bi mu se nastavila rugati i zlostavljati ga, pa bi možda i cijela njegova zadaća poučavanja i spasavanja u vrijeme teške nacionalne krize doživjela neuspjeh. Ovaj jedini slučaj strašne strogosti bio je dovoljan da mu osigura poštovanje tijekom cijeloga života. Pedeset godina je ulazio i izlazio kroz vrata Betela, putovao po cijeloj zemlji, od grada do grada, prolazio kroz skupine besposlenih, neodgojenih i raspuštenih mladića; ali nitko mu se nije rugao niti je olako shvaćao njegova prava proroka Najvišega.
Čak i ljubaznost ima svoje granice. Autoritet se mora sa- čuvati odlučnom strogošću, ili će mu mnogi prilaziti s podsmijehom i prijezirom. Ona takozvana blagost, nagovaranje i popuštanje, kojim se prema mladima služe roditelji i odgajatelji, jedno je od najvećih zala koje ih može stići. Od najveće je važnosti da se u svakoj obitelji pokaže čvrstina i odlučnost, da se postave jasni zahtjevi.
Poštovanje, vrlina koja je toliko nedostajala mladima koji su se rugali Elizeju, mora se pozorno njegovati. Svako dijete treba naučiti pokazati istinsko poštovanje prema Bogu. Njegovo ime se nikada ne smije izgovarati olako ili nepromišljeno. Anđeli, kad ga izgovaraju, zaklanjaju svoje lice. A s kakvim bismo mu poštovanjem mi, pala i grešna bića, morali prilaziti! Poštovanje se mora pokazati prema Božjim predstavnicima – propovjednicima, nastavnicima i roditeljima, koji su pozvani da govore u Njegovo ime. Kad njima ukazujemo poštovanje, proslavljamo Boga.
I uljudnost je rod Duha i svi bi je morali njegovati. Ona ima snagu da omekša naravi koje bi bez njezinog utjecaja postale teške i grube. Oni koji govore da su Kristovi sljedbenici, a istodobno su grubi, neljubazni i neuljudni, ništa nisu naučili od Isusa. U njihovu iskrenost ne treba sumnjati, njihovo poštenje ne treba stavljati pod znak pitanja; ali iskrenost i poštenje ne mogu nadoknaditi manjak ljubaznosti i uljudnosti.
Ljubazan duh, koji je osposobio Elizeja da tako snažno utječe na život mnogih u Izraelu, otkriva se u zapisu o njegovom prijateljskom odnosu s obitelji koja je živjela u Šunamu. Tijekom svojih putovanja po kraljevstvu, „Elizej je prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena, i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolažaše onuda, uzvratio bi se k njoj na jelo.“ Gospodarica kuće shvatila je da je Elizej „sveti čovjek Božji“, pa je rekla svome mužu: „Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, sto, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.“ U to utočište Elizej je često svraćao, zahvalan što može uživati u miru. Međutim, Bog nije zaboravio ljubaznost ove žene. U njezinoj kući nije bilo djece, i zato je Bog nagradio njezinu gostoljubivost darujući joj sina.
Godine su prolazile. Dječak je dovoljno odrastao da je mogao poći sa žeteocima na njivu. Jednog se dana razbolio zbog vrućine, „i potuži se ocu: ‘Jao, glava, glava moja!’“ Otac je naredio sluzi da dječaka odnese majci, „i on ga uze i odvede ga njegovoj majci. Na njenim je koljenima ostao do podne, i onda umrije. Ona tada ode gore i položi ga u postelju Božjega čovjeka. Izišla je zatim i zaključala vrata.“
U očaju, Šunamka je odlučila ići i moliti Elizeja za pomoć. Prorok je tada bio na gori Karmelu pa je žena, u pratnji svoga sluge, smjesta krenula onamo. „Kad je čovjek Božji ugleda izdaleka, reče svome momku Gehaziju: ‘Evo one Šunamke. Otrči pred nju i pitaj je: Kako si? Je li ti muž dobro? Je li ti dijete zdravo?’“ Sluga je učinio kako mu je bilo zapovjeđeno, ali sve dok nije došla k Elizeju, ožalošćena majka nije otkrivala uzrok svoje tuge. Kad je čuo za njezin gubitak, Elizej je naredio Gehaziju: „Opaši se, uzmi u ruku moj štap, pa idi! Ako koga susretne š, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, ne odzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka.“
Ali majka nije bila zadovoljna sve dok sam Elizej nije krenuo s njom. „Života mi Jahvina i tvoga, neću te se ostaviti!“ uzviknula je. „On tada ustade i pođe za njom. Gehazi je otišao prije njih i položio štap na dječaka, ali ne bješe ni glasa ni odziva. Vrati se on pred Elizeja i javi mu: ‘Dječak se nije probudio.’“
Kad su stigli do kuće, Elizej je otišao u sobu u kojoj je ležalo dijete. „Ušavši, zatvori vrata za sobom i pomoli se Jahvi. Zatim se pope na postelju, leže ne dječaka, položi svoja usta na njegova usta, svoje oči na njegove oči, svoje ruke na njegove ruke; disao je nad njim, te se ugrijalo tijelo dječakovo. Potom ustade i prošeta se po kući tamo-amo, zatim se opet pope, i disaše nad njim. A dječak tada kihnu sedam puta i otvori oči.“
Pozvavši Gehazija, naredio mu je da dozove majku. „On je pozva. Kad je stigla preda nj, reče joj: ‘Uzmi svoga sina.’ Ona, ušavši, pade mu pred noge i pokloni se do zemlje. Zatim uze svoga sina te iziđe.“
I tako je bila nagrađena vjera ove žene. Krist, veliki Životodavac, vratio joj je sina. Na sličan će način biti nagrađeni i Njegovi vjerni kad, prilikom Njegovog dolaska, smrt izgubi svoj žalac i grob pobjedu, kojom se hvalio. Tada će svojim slugama vratiti djecu koju im je smrt oduzela. „Ovako govori Jahve: Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema. Ovako govori Jahve: Prestani kukati, otari suze u očima! Patnje će tvoje biti nagrađene: oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske. I ima nade za tvoje potomstvo – riječ je Jahvina – sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj.“ (Jeremija 31,15-17)
Isus nas tješi u našoj tuzi za umrlima upućujući nam poruku punu beskrajne nade: „Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje pomor tvoj, Podzemlje!“ (Hošea 13,14) „Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.“ (Otkrivenje 1,18) „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.“ (1. Solunjanima 4,16.17)
Kao i Spasitelj čovječanstva, kojega je bio predslika, Elizej je u svojoj službi među ljudima sjedinjavao djelo liječenja s djelom poučavanja. Vjerno i neumorno, tijekom dugih i uspješnih radnih godina, Elizej je nastojao poduprijeti i unaprijediti važno obrazovno djelo koje su obavljale proročke škole. Po Božjoj providnosti, njegove riječi pouke okupljenim skupinama ozbiljnih mladića bile su potkrepljivane snažnim utjecajem Svetoga Duha, a katkad i drugim neoborivim dokazima njegovog autoriteta kao Gospodnjeg sluge.
Prigodom jednoga svoga posjeta školi u Gilgalu, prorok je uklonio otrov iz povrća. „Bijaše glad u zemlji. I kad su sinovi proročki sjedili pred njim, reče svome momku: ‘Stavi mi veliki lonac na vatru i skuhaj jelo sinovima proročkim.’ Jedan od njih ode u polje da nabere zelja, ali nađe divlju povijušu, i nabra s nje punu haljinu gorkih plodova. Vrati se i nareza ih u lonac, jer nije znao kakvi su. Usuše ljudima da jedu. Ali kad su počeli jesti, povikaše: ‘ Čovječe Božji! Smrt je u loncu!’ I nisu mogli jesti. Tada će Elizej: ‘Donesite brašna!’ I baci ga u lonac i reče: ‘Uspite ljudima neka jedu!’ I ništa više nije bilo štetno u loncu.“
I u Gialgalu, dok je glad još vladala u zemlji, Elizej je nahranio stotinu ljudi hranom koju mu je kao dar donio „neki čovjek iz Baal-Šališe, … kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi.“ Oko njega je bilo onih koji su teško patili od gladi. Kad je dar bio donesen, rekao je svome sluzi: „‘Daj ljudima neka jedu!’ … Ali njegov momak odgovori: ‘Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?’ On odgovori: ‘Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Jahve: Jest će i preostat će!’ I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.“
Koliko je milostiv bio Krist preko svoga vjesnika kad je učinio ovo čudo i zadovoljio njihovu glad! I od toga vremena, stalno iznova, iako ne uvijek na tako poseban i vidljiv način, Gospodin Isus zadovoljavao je ljudske potrebe. Da je naše duhovno opažanje bilo jasnije, mi bismo bolje nego dosad prepoznavali božansko milostivo postupanje prema ljudskim sinovima.
Samo Božja milost može učiniti da mali obroci budu dovoljni svima. Gospodnja ruka ih može stostruko umnožiti. Iz svojih izvora On može postaviti stol u pustinji. Dodirom svoje ruke, On može povećati mršave zalihe i učiniti da budu dovoljne svima. Njegova sila je umnožila hljebove i kašu u rukama proročkih sinova.
U vrijeme Kristove zemaljske službe, kad je On učinio slično čudo i nahranio mnoštvo, pojavilo se isto nevjerovanje koje su pokazali i suradnici starog proroka. „Što?“ uzviknuo je Elizejev sluga. „Zar da ovo postavim pred stotinu ljudi?“ A kad je Isus rekao svojim učenicima da nahrane mnoštvo, oni su odgovorili: „Imamo samo pet kruhova i dvije ribe. Osim, možda, da mi sami idemo i kupimo hranu za sav ovaj narod!“ (Luka 9,13) Što je to za toliki narod?
Ova pouka je namijenjena Božjoj djeci svih vremena. Kad Bog odredi posao koji treba obaviti, neka ljudi ne gube vrijeme na rasprave o opravdanosti toga naloga ili o vjerojatnim rezultatima svojih napora ako ga poslušaju. Zalihe koje imaju u rukama možda izgledaju premale da bi se njima zadovoljile potrebe; ali u Gospodnjim rukama one će se pokazati i više nego dovoljne. „I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.“
Potpunija svijest o Božjem odnosu prema onima koje je otkupio žrtvom svoga Sina, snažnija vjera u napredovanje Njegovog djela na Zemlji – to su velike potrebe današnje Crkve. Neka nitko ne gubi vrijeme na oplakivanje svojih oskudnih vidljivih izvora sredstava. Vanjski izgled možda neće mnogo obećavati, ali energičnost i povjerenje u Boga mogu povećati zalihe. Dar koji Mu donosimo sa zahvalnošću, tražeći u molitvi Njegove blagoslove, On će umnožiti kao što je umnožio hranu poklonjenu proročkim sinovima i umornom mnoštvu.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)