Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 39 do 41
Josip je u međuvremenu bio na putu u Egipat. Dok je karavana putovala na jug, prema granicama Kanaana, mladić je u daljini mogao vidjeti brda na kojima se nalazio šator njegovog oca. Gorko je plakao pri pomisli na patnju i usamljenost voljenog oca. U sjećanje mu se ponovno vratio prizor iz Dotana. Vidio je gnjevnu braću i na sebi osjetio njihove ljutite poglede. U njegovim su ušima odzvanjale poruge i uvrede kojima su odgovarali na njegova prestrašena preklinjanja. Sa strepnjom je gledao u budućnost. Kakva promjena okolnosti — od brižno njegovanog sina do prezrenog, bespomoćnog roba. Samom i bez prijatelja, kakva će biti njegova sudbina u zemlji u koju je putovao? Josip se neko vrijeme predao neobuzdanoj žalosti i strahu.
Međutim, u Božjoj providnosti je čak i to iskustvo za njega trebalo biti blagoslov. On je za nekoliko sati naučio ono za što bi mu možda trebale godine. Očeva snažna i nježna ljubav nanijela mu je zlo svojom pristranošću i popustljivošću. Ova nerazumna naklonost razljutila je njegovu braću i izazvala ih na surovo djelo koje ga je razdvojilo od njegova doma. Njezini učinci očitovali su se i u njegovom karakteru, jer su podupirali nedostatke koji su sada morali biti ispravljeni. On je postajao samodostatan i zahtjevan. Naviknut na nježnost očeve brige, osjećao se nespremnim da se suoči s poteškoćama koje su ga čekale u gorkom, surovom životu stranca i roba.
Onda su se njegove misli okrenule Bogu njegovog oca. U djetinjstvu je bio naučen da ljubi Boga i da Ga se boji. Često je u šatoru svojeg oca slušao priče o viđenju koje je Jakov primio dok je bježao iz svojeg doma kao bjegunac i izgnanik. Čuo je o Gospodnjim obećanjima Jakovu i načinu na koji su se ona ispunila, i kako su, u trenutku potrebe, Božji anđeli došli da pouče, utješe i zaštite. Saznao je o Božjoj ljubavi koja je ljudima dala Otkupitelja. Sada se jasno sjećao svih ovih pouka. Josip je vjerovao da će Bog njegovih otaca biti njegov Bog. On se tada u cijelosti predao Bogu i molio se da Čuvar Izraela bude s njim u zemlji njegovog izgnanstva.
Njegova je duša bila uzbuđena zbog odlučnosti da ostane vjeran Bogu i da u svim okolnostima djeluje kao podanik nebeskog Kralja. Odlučio je služiti Bogu nepodijeljena srca, hrabro se suočiti s kušnjama života i vjerno vršiti sve dužnosti. Iskustvo tog dana donijelo je prekretnicu u Josipovom životu. Životna nesreća pretvorila je omiljeno dijete u promišljenog, hrabrog i samostalnog čovjeka.
Stigavši u Egipat, Josip je prodan Potifaru, zapovjedniku faraonove tjelesne straže, u čijoj je službi ostao deset godina. Tu je bio izložen naročitim kušnjama. On se nalazio u središtu idolopoklonstva. Lažna bogoslužja bila su praćena kraljevskom raskoši, bogatstvom i kulturom najciviliziranijeg naroda koji je tada postojao. Ipak, Josip je očuvao svoju jednostavnost i povjerenje u Boga. Posvuda oko njega bili su prizori i zvuci poroka, ali on kao da ništa nije čuo ni vidio. On nije mislima dopuštao da počivaju na zabranjenim predmetima. Želja da stekne naklonost Egipćana nije ga navela da prikrije svoja načela. Da je bio u kušnji da to učini, kušnja bi ga nadvladala, ali on se nije stidio vjere svojih otaca i nije ulagao napore da prikrije činjenicu da je obožavatelj Jahve.
“Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću. … Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh.” Potifarovo povjerenje u Josipa je svakodnevno raslo, i on ga je naposljetku imenovao za svojeg dvoranina i upravitelja sveg svojeg imetka. “I postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak.”
Očit napredak koji je pratio sve što je bilo u Josipovoj brizi nije bilo posljedica izravna čuda, već njegove marljivosti i brige, a njegovi napori bili su okrunjeni božanskim blagoslovima.
Josip je svoj uspjeh pripisao Božjoj milosti, a čak je i njegov idolopoklonički gospodar prihvatio to kao tajnu njegova besprimjerna napretka. Bez ustrajnih, dobro usmjerenih napora, nikada ne bi mogao postići uspjeh. Bog je bio proslavljen vjernošću svog sluge. Božja je namjera bila da se vjernik u Boga razlikuje čistoćom i pravednošću od obožavatelja idola, i da nebeska milost svijetli u tami poganstva.
Josipova blagost i vjernost trebali su biti provjereni u vatri kušnje. Žena njegovog gospodara pokušala je navesti mladića da prestupi Božji zakon. On je dotad ostao neuprljan pokvarenošću koja je vrvjela u toj poganskoj zemlji, ali kako se suprotstaviti ovoj kušnji, tako iznenadnoj, tako snažnoj, tako zavodljivoj? Josip je dobro znao kakve će biti posljedice suprotstavljanja. S jedne su strane bili prikrivanje, milost i nagrade, a s druge, nemilost, zatvor, a možda i smrt. Njegov je cijeli budući život ovisio o trenutnoj odluci. Hoće li načela pobijediti? Hoće li Josip i dalje ostati vjeran Bogu? Anđeli su s neopisivom brigom promatrali ovaj prizor.
Josipov odgovor otkriva silu vjerskih načela. On nije želio iznevjeriti povjerenje svojeg zemaljskog gospodara, a bez obzira na posljedice želio je ostati vjeran svojem Gospodaru na Nebu. Pred budnim očima Boga i Njegovih anđela Mnogi si uzimaju slobodu da učine nešto što nikada ne bi učinili pred svojim bližnjima, ali Josip je prvo pomislio na Boga: “Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga?”
Kad bismo mi gajili uvjerenje da Bog vidi i čuje sve što činimo i vjerno zapisuje naše riječi i djela te da se s njima moramo suočiti, mi bismo se bojali griješiti. Neka mladi uvijek drže na umu da su u Božjoj prisutnosti, bez obzira gdje se nalazili ili što činili. Nijedan dio našeg ponašanja ne ostaje nezamijećen. Mi ne možemo sakriti naše putove od Svevišnjega. Ljudski zakoni se, premda su katkad strogi, često prestupaju a da to nitko ne otkrije, i tako pojedinci prolaze nekažnjeno. Ali tako nije s Božjim zakonom. Ni najcrnja noć ne može sakriti krivca. On može misliti da je sâm, ali nevidljivi svjedok vidi svako djelo. Pred božanskim pogledom otkrivene su pobude njegovog srca. Svaki čin, svaka riječ, svaka pomisao, pozorno se bilježi kao da postoji samo jedna osoba na svijetu i kao da je pozornost Neba usmjerena samo na nju.
Josip je patio zbog svoje čestitosti, jer se zavodnica osvetila optužujući ga za gnusni zločin, zbog čega je bačen u zatvor. Da je Potifar vjerovao optužbi svoje žene, mladić bi odmah izgubio život, ali skromnost i pravednost koja je dosljedno obilježila njegovo ponašanje bili su dokaz njegove nevinosti, ali ipak, da bi se spasio ugled gospodareve kuće, on je dospio u nemilost i bačen je u zatvor.
Tamničari su u početku prema Josipu postupali vrlo surovo. Psalmist kaže: “Sputaše uzama noge njegove, u gvožđe mu vrat staviše, dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga riječ potvrdi.” (Psalam 105,18.19) Međutim, Josipova je stvarna narav svijetlila čak i u mraku tamnice. On se čvrsto držao svoje vjere i strpljenja, i premda mu je surovo uzvraćeno za godine vjerne službe, njega to ipak nije razočaralo, niti je izgubio vjeru. Imao je mir koji dolazi kao posljedica nevinosti, i on je svoj slučaj povjerio Bogu. On se nije prepustio mislima o svojim vlastitim pogreškama, već je zaboravio na svoju žalost pomažući u olakšavanju žalosti drugih. On je i u zatvoru našao posao koji je trebalo obaviti. Bog ga je pripremao u školi patnje, da bude korisniji, i on nije odbacio discipliniranje koje mu je bilo potrebno. U zatvoru je, gledajući posljedice tlačenja i tiranije, i učinke zločina, naučio pouku o pravdi, suosjećanju i milosti, koja ga je pripremila da vlada s mudrošću i sažaljenjem.
Josip je postupno zadobivao povjerenje tamničara te mu je naposljetku povjerena odgovornost za sve zatvorenike. Njegov rad u zatvoru — čestitost njegovog svakodnevnog života i njegova sućut za one koji su bili u teškoćama i muci — otvorio je put za njegov budući napredak i čast. Svaka zraka svjetlosti kojom osvjetljujemo druge odražava se u nama. Svaka ljubazna i suosjećajna riječ izgovorena ožalošćenima, svaki čin kojim pomažemo drugima, i svaki dar onima koji su u potrebi, ako ga potiču prave pobude, donijet će blagoslove darovatelju.
Kralj je zbog nekog prijestupa bacio u zatvor glavnog peharnika i pekara, i Josip je bio odgovoran za njih. Jednog jutra, videći da su žalosni, on ih je ljubazno zapitao za uzrok, na što su mu oni odgovorili da je svaki usnio san i da žarko žele saznati njihova značenja. “Zar tumačenje ne spada na Boga?” rekao je Josip. “Dajte pričajte mi!” Kad je svaki od njih ispričao svoj san, Josip im je rekao njihovo značenje. Za tri dana faraon je trebao vratiti peharnika na bivši položaj, da kao i ranije pruža faraonu pehar, ali glavni je pekar po kraljevoj zapovijedi trebao biti obješen. U oba slučaja snovi su se ispunili upravo onako kako su prorečeni.
Kraljev peharnik je izrazio najdublju zahvalnost Josipu, i zbog ohrabrujućeg tumačenja njegovog sna i za mnoga djela ljubaznosti, a zauzvrat je Josip, govoreći na najdirljiviji način o svojem nepravednom zatočeništvu, preklinjao da se njegov slučaj iznese pred kralja. “Kad ti opet bude dobro,” rekao je on, “sjeti se da sam i ja bio s tobom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće.” Glavnom peharniku se ispunila svaka pojedinost iz sna, ali kad mu je vraćena kraljevska milost, on više nije mislio na svojeg dobročinitelja. Josip je još dvije godine ostao u zatvoru. Nada koja se zapalila u njegovom srcu polako se gasila, a svim ostalim kušnjama dodan je i gorak osjećaj nezahvalnosti.
Ali božanska ruka samo što nije otvorila zatvorska vrata. Egipatski kralj je u samo jednoj noći usnio dva sna, koji su očito upućivali na isti događaj i naoko nagovještavali neku veliku nesreću. On nije mogao odrediti njihovu važnost, ali su oni unijeli nemir u njegov um. Magi i mudraci u njegovom kraljevstvu nisu mogli protumačiti san. Kraljeva su se zbunjenost i briga povećali, a palačom se širio strah. Sveopća zabrinutost podsjetila je peharnika na okolnosti njegovog sna i na Josipa, što je prouzročilo grižnju savjesti zbog nezahvalnosti i zaboravnosti. Odmah je obavijestio kralja kako je hebrejski zatvorenik protumačio njegov san i san glavnog pekara i kako su se njegova tumačenja ispunila.
Faraonu je bilo poniženje da se okrene od maga i mudraca u vlastitom kraljevstvu i obrati se strancu i robu, ali on je bio spreman prihvatiti uslugu najnižega ako će to umiriti njegov uznemireni um. Odmah su poslali po Josipa. Obukao je zatvorsku odjeću i obrijao se jer je njegova kosa narasla tijekom razdoblja nemilosti i tamnovanja. Onda je doveden u kraljevu nazočnost.
“Onda faraon reče Josipu: ‘Usnio sam san, a nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ.’ ‘Ništa ja ne mogu’ — odgovori Josip faraonu — ‘nego će Bog dati pravi odgovor faraonu.’” Josipov odgovor kralju otkriva njegovu poniznost i vjeru u Boga. Skromno je porekao čast koja je njemu pripisivala posjedovanje veće mudrosti. “Ništa ja ne mogu.” Samo Bog može objasniti ove tajne.
Faraon je tada nastavio iznositi svoj san: “U svom snu stojim na obali Nila. I gle! iz Nila izađe sedam debelih i lijepih krava. Pasle su po šašu. Poslije njih izađe drugih sedam krava. Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još nikad ne vidjeh onako ružnih krava u svoj zemlji egipatskoj! I sedam mršavih i ružnih krava proždru prvih sedam debelih krava. Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu: bile su ružne kao i prije. Uto se probudim. Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i lijepih klasova. Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih, istočnjakom opaljenih. I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima, ali nema nikoga da mi razjasni.”
“Faraonov je san samo jedan,” rekao je Josip, “Bog javlja faraonu što kani učiniti.” Trebalo je doći sedam godina obilja. Polja i vrtovi će biti plodniji nego ikada ranije. A nakon ovog razdoblja trebalo je doći sedam godina gladi. “Kako glad bude harala zemljom, neće se ni znati da je u zemlji obilje — zbog gladi koja će doći — jer će biti vrlo velika.” Ponavljanje sna bilo je dokaz da će se doista uskoro ispuniti. “Zato,” nastavio je on, “neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom egipatskom. Nadalje, neka se faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji će kupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za sedam godina obilja. Neka skupljaju od svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s ovlaštenjem faraonovim sabiru žito za hranu i pohranjuju ga po gradovima. Neka zalihe služe za hranu u zemlji za sedam godina gladi što će snaći zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne propadne.”
Tumačenje je bilo tako razumno i dosljedno, a postupak koji je preporučio tako valjan i oštrouman da se nije moglo sumnjati u njegovu točnost. Ali kome povjeriti izvršenje ovog plana? O mudrom izboru ovisio je život cijele nacije. Kralj je bio uznemiren. Za neko je vrijeme razmatrao pitanje imenovanja. Od glavnog peharnika faraon je saznao o mudrosti i razboritosti koju je Josip pokazao u vođenju zatvora, i bilo je očito da on posjeduje upravne sposobnosti u najvišoj mjeri. Peharnik, ispunjen samoprijekorom, nastojao je ispraviti svoju nezahvalnost time što je pohvalio svog dobročinitelja, a daljnje kraljevo ispitivanje je potvrdilo točnost ovog izvještaja. Josip je u cijelom kraljevstvu bio jedini čovjek obdaren mudrošću da ukaže na opasnost koja je prijetila kraljevstvu i nužne pripreme da bi se s njome suočili, i kralj je bio uvjeren da je on najsposobniji da izvrši planove što ih je predložio. Bilo je očito da je s njim bila božanska sila, te da među kraljevim dužnosnicima nije bilo nijednog tako dobro osposobljenog da vodi poslove naroda u krizi. Činjenica da je on Hebrejin i rob bila je od male važnosti u usporedbi s očitom mudrošću i valjanim rasuđivanjem. “Zar bismo mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?” rekao je kralj svojim savjetnicima.
Donesena je odluka o imenovanju, i Josipu je priopćena zapanjujuća vijest: “Otkako je sve to Bog tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestoljem ja ću biti veći od tebe.” Kralj je nastavio s obredom predaje znakova njegovog budućeg visokog položaja. “Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac. Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: ‘Abrek!’ Na koljena!”
“Za domaćina ga stavi kući svojoj, za nadstojnika sveg imanja svoga, da velikaše njegove po volji uči i starce njegove mudrosti vodi.” (Psalam 105,21.22) Josip je iz tamnice doveden na mjesto vladara cijele egipatske zemlje. Bio je to položaj od visoke časti, ali i opterećen teškoćama i opasnostima. Nitko ne može stajati na visokom položaju bez opasnosti. Kao što oluja ostavlja netaknutim mali cvijet u dolini, dok iz korijena čupa visoko stablo na vrhu planine, tako i oni koji su očuvali čestitost u životu poniznosti mogu zbog kušnji koje prate svjetovni uspjeh i čast pasti u duboki ponor. Ali Josipov karakter je izdržao ispit nevolja i napretka. On je u faraonovoj palači pokazao istu vjernost Bogu kao i u zatvoreničkoj samici. On je još uvijek bio stranac u neznabožačkoj zemlji, odvojen od svojeg roda obožavatelja Boga, ali on je u cijelosti vjerovao da božanska ruka vodi njegove korake, i neprekidnim oslanjanjem na Boga on je vjerno vršio dužnosti na svojem položaju. Josip je pozornost kralja i velikih ljudi u Egiptu usmjerio na istinitog Boga, i premda su se i dalje držali svog idolopoklonstva, oni su naučili poštovati načela otkrivena u životu i karakteru obožavatelja Jahve.
Kako je Josip uspio postići takvu čvrstoću karaktera, pravednost i mudrost? On je u svojim ranim godinama slijedio dužnost radije nego sklonosti, a čestitost, jednostavno povjerenje i plemenita narav u mladosti donose plodove u djelima zrelog čovjeka. Jednostavan i čist život pridonio je i snažnom razvitku tjelesnih i umnih sposobnosti. Zajednica s Bogom kroz njegova djela i razmišljanje o velikim istinama povjerenima baštinicima vjere uzdigli su i oplemenili njegovu duhovnu narav, razvijajući i jačajući njegov um više od bilo kojeg proučavanja. Savjestan i vjeran dužnosti na svakom položaju, od najniže do najuzvišenije, vježbao je sve svoje sposobnosti za najveću dužnost. Onaj tko živi u skladu sa Stvoriteljevom voljom osigurava sebi najčistiji i najplemenitiji razvitak karaktera. “Strah Gospodnji — eto što je mudrost; zla se kloni — to ti je razumnost.” (Job 28,28)
Malo je onih koji razumiju utjecaj malih stvari u životu na razvoj karaktera. Ništa čime se bavimo nije beznačajno. Različite okolnosti s kojima se suočavamo svakog dana dane su da ispitaju našu vjernost i osposobe nas za veće povjerenje. Vjernošću načelima u obavljanju zadataka u svakodnevnom životu um se navikava da zahtjeve dužnosti smatra većim od zahtjeva zadovoljstava i sklonosti. Umovi koji su tako obučeni ne kolebaju se između dobra i zla, kao trska koja se ljulja na vjetru, već su oni vjerni dužnosti jer su stekli naviku pouzdanja i vjernosti. Vjernošću u onome što je najmanje oni stječu snagu da budu vjerni u nečem velikom.
Pravedan karakter ima veću vrijednost od ofirskog zlata. Bez njega nitko ne može postati dostojanstven čovjek. Ali karakter se ne nasljeđuje. On se ne može kupiti. Moralna vrsnoća i plemenite umne odlike nisu posljedica slučaja. Najdragocjeniji darovi su bezvrijedni ako ih se ne unapređuje. Oblikovanje plemenitog karaktera je životno djelo i dolazi kao posljedica marljivih i ustrajnih napora. Bog pruža mogućnosti, a uspjeh ovisi o tome kako ih iskoristimo.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)