Naše je tijelo sagrađeno od hrane koju jedemo. Tkivo se kvari i propada u jednom stalnom procesu; svaki pokret svakog pojedinačnog organa uzrokuje gubitak tkiva, a taj se gubitak nadoknađuje hranom koju uzimamo. Svaki organ tijela zahtijeva svoj dio hrane. Mozak mora dobiti svoj dio; kosti, mišići i živčani sustav zahtijevaju svoj. Zadivljujući je proces koji hranu pretvara u krv, da bi je zatim upotrijebio za izgrađivanje raznih dijelova tijela; a taj proces je stalan i opskrbljuje životom i snagom svaki živac, mišić i djelić tkiva.
Izbor namirnica
Treba birati onu vrstu namirnica koje nas najbolje opskrbljuju sastojcima potrebnim za izgradnju tijela. Pri ovom izboru apetit nije pouzdan savjetnik. Lošim navikama u prehrani apetit postaje izopačen. On često traži hranu koja je na štetu zdravlja i koja donosi slabost umjesto snage. Običaji i navike društva nas ne mogu pouzdano voditi. Bolest i patnja koji posvuda vladaju velikim dijelom nastaju zbog omiljenih zabluda u vezi s prehranom.
Da bismo znali koja je hrana najbolja, trebamo proučiti Božji prvobitni plan za čovjeka. Onaj tko je stvorio čovjeka i koji poznaje njegove potrebe, odredio je Adamu hranu koju će jesti. “I doda Bog: ‘Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, … i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!’” (Postanak 1,29) Odlaskom iz Edena, da bi obrađivanjem zemlje pod prokletstvom grijeha priskrbljivao za svoj život, čovjek je dobio dopuštenje da jede i “poljsko zelje”. (Postanak 3,18)
Žitarice, voće, orašasti plodovi i povrće čine prehranu koju je naš Stvoritelj izabrao za nas. Kad se ove vrste namirnica pripreme na najjednostavniji i najprirodniji način, one su najzdravije i najhranjivije. One daruju snagu, izdržljivost i svježinu uma, što se ne može postići složenijom i stimulativnom hranom.
Sve vrste hrane koje su same po sebi korisne nisu ravnopravno prilagođene našim potrebama u svim uvjetima. Budimo obazrivi pri izboru hrane. Naša prehrana treba biti prilagođena godišnjem dobu, uvjetima podneblja u kojem živimo i poslu kojim se bavimo. Određena vrsta hrane koja je pogodna za neko određeno godišnje doba, ili za određeno podneblje, nije pogodna za druge. Također postoje i različite vrste hrane koje najbolje odgovaraju osobama različitih zanimanja. Često je hrana koja je dobra za one koji rade težak fizički posao nepogodna za osobe koje rade sjedeći, ili se bave umnim radom. Bog nam je dao obilnu šarolikost zdravih namirnica, i svatko treba od toga izabrati ono na što će zdrav razum i iskustvo pokazati da je najprikladnije za njegove osobne potrebe.
Prirodni izvori voća, orašastih plodova i žitarica su obilni, i iz godine u godinu su prinosi iz svih zemalja velikodušnije pristupačni svima, zbog sve savršenijih sredstava transporta. Kao rezultat toga, mnoge vrste namirnica koje su se samo nekoliko godina ranije smatrale skupim luksuzom, sada su svima dostupne za svakodnevnu uporabu. Ovo je naročito slučaj sa sušenim i konzerviranim voćem.
Orašasti plodovi i hrana pripremljena od njih počinju se naveliko trošiti umjesto mesa. S njima se mogu kombinirati žitarice, voće i korijenasti plodovi za pripremu zdrave i hranjive hrane. Ali treba paziti da se ne stavljaju prevelike količine oraha i sličnog voća. Oni koji su svjesni tegoba što nastaju uzimanjem jela s orasima, uvidjet će da, ako se drže ovog upozorenja, njihove tegobe nestaju. Također ne treba zaboraviti da poneki orašasti plodovi nisu tako zdravi kao ostali. Bolje je jesti bademe nego kikiriki, dok je kikiriki u ograničenim količinama, ako se uzima uz žitarice, hranjiv i lako se probavlja.
Ako se pravilno pripreme, masline su, kao i orašasti plodovi, zamjena za maslac i mesnu hranu. Ulje koje s maslinama uzimamo daleko je bolje od životinjskog ulja ili masti. Ono služi kao sredstvo za otvaranje stolice. Uzimanje ovog ulja pokazat će se korisnim za one koji pate od sušice, a služi i kao lijek protiv upale i nervoze želuca.
Oni koji su se navikli na bogatu i stimulativnu hranu, imaju neprirodan ukus i ne mogu odjednom uživati u jednostavnoj hrani. Treba proći neko vrijeme dok ukus postane prirodan i želudac se oporavi od zlorabe kojoj je bio izložen. Oni koji ustraju u uzimanju zdrave hrane, utvrdit će, nakon nekog vremena da im je takva hrana ukusna. Oni će voljeti ugodan i blagotvoran miris ove hrane, i jest će je s većim užitkom nego što je to moguće kod nezdravih poslastica. A želudac, u zdravom stanju, bez upala i opterećenja, spremno može obavljati svoju zadaću.
Da bismo održali zdravlje, trebamo osigurati dostatnu količinu dobre, korisne hrane.
Ako razumno planiramo, ono što je najvažnije za zdravlje može se osigurati u gotovo svakoj zemlji. Riža, pripremljena na razne načine, zatim pšenica, kukuruz i zob, šalju se na sve strane svijeta, kao i grah, grašak i leća. Sve to, zajedno s domaćim i uvezenim voćem i različitim povrćem koje raste u pojedinim područjima, omogućuje izbor i prehranu koja je potpuna, premda bez mesnih sastojaka.
Gdje god se voće može uzgajati u većim količinama, konzerviranjem i sušenjem pripremite izdašne količine za zimu. Sitno voće, kao ribizli, ogrozd, jagode, maline, kupine, može se uzgajati vrlo uspješno u mnogim mjestima u kojima se vrlo malo uzima i gdje je zanemareno njegovo uzgajanje.
Za spremanje zimnice koristite, kad god je moguće, boce i tegle, a ne konzerve. Posebno je važno da voće koje se sprema za zimnicu bude u dobrom stanju. Stavljajte malo šećera i kuhajte voće samo toliko dugo da se osigura njegovo očuvanje za zimu. Tako pripremljena zimnica je izvrsna zamjena za svježe voće.
Kad god se sušeno voće, kao grožđe, šljive, jabuke, kruške, breskve i marelice može dobiti po umjerenim cijenama, zaključit ćete da se ono može mnogo slobodnije nego što je uobičajeno koristiti kao sastavni dio prehrane, što će osigurati najbolje rezultate za zdravlje i čilost svih skupina djelatnih ljudi.
Nijedan objed ne treba biti previše raznolik, jer to navodi na prekomjerno uzimanje hrane i uzrokuje smetnje u probavi.
Nije dobro jesti voće i povrće u istom obroku. Ako je probava slaba, onda će uzimanje jednog i drugog često dovesti do neraspoloženja i nesposobnosti obavljanja umnog rada. Bolje je jesti voće u jednom, a povrće u nekom drugom obroku.
Obroci trebaju biti različiti. Ista jela, pripremljena na isti način, ne treba iznositi na stol objed za objedom, dan za danom. Kad je hrana različita, obroci se jedu s većim užitkom, organizam se bolje hrani.
Priprema hrane
Pogrešno je jesti samo zato da bi se zadovoljio apetit. Ali ne treba biti ravnodušan kad je riječ o kakvoći hrane ili načinu pripreme. Ako nam hrana koju jedemo ne prija, onda tijelo neće primiti hranjive sastojke kako bi trebalo. Hranu treba pomnjivo odabrati i pripremiti mudro i vješto.
Najfinije bijelo brašno nije najbolje za pripremu kruha. Upotreba tog brašna nije ni zdrava ni ekonomična. Kruh zamiješen od finog brašna nema hranjive sastojke kojih ima u kruhu pripremljenom od punog zrna. Takav kruh nerijetko uzrokuje tvrdu stolicu i druga nezdrava stanja.
Uporaba sode bikarbone i praška za pecivo pri miješanju kruha je štetna i nepotrebna. Soda uzrokuje upalu želuca i često uvjetuje trovanje cijelog organizma. Mnoge domaćice misle da bez sode ne mogu zamijesiti dobar kruh, ali to je zabluda. Ako bi se potrudile naučiti bolje metode, njihov bi kruh bio zdraviji, prirodnijeg okusa i ugodniji.
Kad se priprema kruh s kvascem, ne upotrebljavajte mlijeko namjesto vode. Stavljanje mlijeka je dodatni izdatak, a kruh time postaje znatno manje hranjiv. Mliječni kruh ne zadržava svježinu tako dugo nakon pečenja kao kruh pripremljen s vodom, a i brže pokreće vrenje u želucu.
Kruh treba biti lak i svjež. Ne dopustite u njemu ni najmanju količinu kiselosti. Štruce trebaju biti male i tako dobro ispečene da klice kvasca budu što je više moguće uništene. Kruh s kvascem, bilo koje vrste, težak je za probavu dok je još vruć. Nikada ga stoga ne treba iznositi na stol vrućeg. Ovo se, međutim, ne odnosi na kruh pripremljen bez kvasca. Svježi kruh od pšeničnog brašna bez kvasca, pečen u dobro zagrijanoj pećnici, zdrav je i ukusan.
Žitarice koje se upotrebljavaju za kašu treba kuhati nekoliko sati. Pritom je meka ili tekuća hrana manje zdrava od suhe jer ova potonja zahtijeva dobro žvakanje. Dvopek ili prepečeni kruh je jelo koje se najlakše probavlja i najbolje prija. Izrežite obični kruh od kvasca u kriške i sušite ga u toploj pećnici dok se ne izgubi i posljednji trag vlage. Zatim neka kriške po cijeloj površini dobiju laku smeđu boju. Ovaj kruh može se održati na suhom mjestu mnogo duže nego običan i, ako se podgrije prije uzimanja, bit će svjež kao i tek pečeni kruh.
Za pripremu hrane obično se uzima pretjerana količina šećera. Kolači, pudinzi, torte, želei i džemovi aktivni su uzročnici loše probave. Posebno su štetni pogačice i pudinzi kod kojih su glavni sastojci mlijeko, jaja i šećer. Treba izbjegavati uzimanje mlijeka zajedno sa šećerom.
Kad se uzima mlijeko, neka ono bude potpuno sterilizirano; ovom mjerom opreza umanjuje se opasnost od izlaganja bolestima koje bi mogle nastati uzimanjem mlijeka. Maslac je manje štetan ako se jede kao premaz na hladnom kruhu nego kad se koristi za kuhanje; ali, u načelu, bolje je potpuno ga se odreći. Sir je zavrijedio mnogo više prigovora; on je potpuno neprikladan za prehranu.
Oskudna, loše kuhana hrana kvari krv time što slabi organe koji je proizvode. Ona remeti sklad organizma i donosi bolest te preosjetljive živce i loše raspoloženje kao prateće pojave. Žrtve lošeg kuhanja mogu se brojiti na tisuće i desetine tisuća. Nad mnogim grobovima mogao bi stajati natpis: “Umro zbog lošeg kuhanja” ili “Umro od napaćenog želuca”.
Sveta je dužnost onih koji kuhaju da nauče kako treba pripremati zdravu hranu. Kao posljedica lošeg kuhanja izgubljeno je mnogo duša. Da bi se pripremio dobar kruh, treba se koristiti glavom i spretnim rukama; a u dobrom kruhu ima više religije nego što to mnogi vjeruju. Postoji malo uistinu dobrih kuharica. Djevojke i mlade žene misle da je kuhati i vršiti druge vrste poslova u domaćinstvu nešto ponižavajuće, i zato mnoge djevojke koje se udaju i preuzmu brigu o obitelji imaju malo pojma o dužnostima koje počivaju na ženi i majci.
Kuhanje nije nikakva osrednja grana znanosti, nikakav osrednji predmet nastave, ono je jedno od najbitnijih znanja u praktičnom životu. To je predmet koji bi sve žene trebale naučiti i on bi se trebao podučavati tako da bude od koristi siromašnijim slojevima. Da bi se pripremilo ukusno i istodobno hranjivo jelo, potrebna je stručnost, a ona se može postići. Kuharice bi trebale znati kako se priprema jednostavna hrana, na jednostavan i zdrav način, tako da bi bila ukusnija a i hranjivija upravo zbog svoje jednostavnosti.
Svaka žena koja se stara o jednoj obitelji, a još nije savladala umijeće zdravog kuhanja, trebala bi odlučiti naučiti ono što je nužno za dobrobit njenog doma. U mnogim mjestima tečajevi zdravog kuhanja nude mogućnost i priliku za obučavanje u ovom smjeru. Žena koja nema takve mogućnosti, neka se uči pod vodstvom neke dobre kuharice i neka ustraje u svojim naporima u stjecanju većeg znanja, sve dok ne ovlada kulinarskim umijećem.
Redovitost u uzimanju hrane je od životne važnosti. Za svaki obrok treba odrediti vrijeme. Neka u vrijeme objeda svatko pojede ono što treba njegovom organizmu i neka zatim ne uzima ništa više do sljedećeg objeda. Mnogi jedu onda kada organizmu hrana nije potrebna, u neredovnim razmacima između obroka, jer nemaju dovoljno snažnu volju da se suprotstave nagonu. Za putovanja neki stalno grickaju sve ono što je za jelo i što mogu dobiti. To je vrlo opasno. Kad bi putnici redovito jeli jednostavnu i korisnu hranu, ne bi osjećali klonulost, niti bi se tako često razbolijevali.
Druga je ubitačna navika jesti neposredno prije odlaska u krevet. Možda su redovni objedi već prošli; ali zbog osjećaja malaksalosti uzima se više hrane. Popuštanjem tome, ti loši postupci prelaze u naviku koja se često tako čvrsto ukorijeni da se misli kako je nemoguće otići u krevet bez jela. Kao rezultat kasne večere, probava se nastavlja tijekom sati predviđenih za spavanje. Ali iako želudac neprekidno radi, njegova se zadaća ne izvršuje dobro. Spavanje se često remeti neugodnim snovima, i sljedećeg se jutra budimo mamurni, neosvježeni i s malo želje da doručkujemo. Kad legnemo da se odmaramo, želudac bi trebao već izvršiti svoju zadaću, da bi i on kao i drugi organi tijela imao svoj odmor. Za osobe koje mnogo sjede kasni su obroci naročito štetni. Poremećaj koji time nastaje često je početak bolesti koja završava smrću.
U mnogo se slučajeva osjeća malaksalost koja budi želju za hranom, jer su organi za probavu tijekom dana nemilosrdno opterećeni. Nakon uzimanja jednog obroka, organima za probavu treba odmor. Najmanje pet do šest sati trebaju trajati vremenski razmaci između objeda, i mnogi koji ovo pokušaju, utvrdit će da su dva obroka dnevno bolja nego tri.
Pogrešne navike kod obroka
Hranu ne treba jesti ni jako vruću, niti jako hladnu. Ako je hrana hladna, onda se opterećuje vitalna moć želuca, koja se koristi da bi se hrana zagrijala prije početka procesa probave. Iz istog razloga štetna su i hladna pića; iako i stalno uzimanje vrućih napitaka slabi naše tijelo. Što više tekućine uzimamo s obrocima, probava unesene hrane će biti problematičnija; jer prije no što probava počne, tekućina se mora apsorbirati. Ne uzimajte mnogo soli u prehrani, izbjegavajte uzimanje kiselog povrća i jako začinjene hrane, jedite mnogo voća, čime će se, velikim dijelom, izgubiti želja za tako mnogo tekućine tijekom objeda.
Hranu treba jesti polako i dobro je sažvakati. Ovo je potrebno zbog toga da bi se slina dobro pomiješala s hranom i da bi želučani sokovi mogli preuzeti zadaću.
Drugo ozbiljno zlo je uzimanje hrane kad nije vrijeme, kao primjerice nakon teškog i napornog rada, kad smo iscrpljeni, jer će neposredno poslije jela probava biti otežana. Ako smo uzbuđeni, uplašeni ili u žurbi, bolje je da ne jedemo dok nam se ne ukaže prilika za odmor i opuštanje.
Želudac je tijesno povezan s mozgom; i kad želudac oboli, živčani sustav pozajmljuje energiju od mozga da bi pomogao oslabljenim organima za probavu. Kad su ovakvi zahtjevi prečesti, mozak dolazi u stanje preopterećenosti. Ako je mozak pod stalnim opterećenjem i ako uz to nedostaje kretanje i rad, onda čak i laku hranu treba jesti “štedljivo”. Tijekom obroka odbacite brigu i mučne misli; ne budite u žurbi, već jedite polako, vedra duha i srca ispunjena zahvalnošću Bogu za sve Njegove blagoslove.
Mnogi od onih koji odbacuju mesnu hranu i druge teške i štetne vrste hrane misle da, ako je hrana koju oni jedu jednostavna i hranjiva, mogu neograničeno zadovoljavati svoj apetit i jesti pretjerano, što katkad prelazi u proždrljivost. To je zabluda. Organe za probavu ne treba opterećivati hranom ni količinski ni u pogledu kakvoće, jer će to razmjerno opteretiti organizam.
Običaj je odlučio da se hrana iznosi na stol po nekom redu, u dijelovima, znači ne odjednom. Budući da ne znamo što je sljedeće na redu, možda ćemo se najesti jela koje nam, možda, ne odgovara najbolje. Kad na stol dospije posljednji dio, mi se često usuđujemo prekoračiti granicu i uzeti “izazovni” desert za koji se pokaže da je sve drugo samo ne dobro za nas. Kad bi sva hrana predviđena za dani objed bila postavljena na stol u početku, svatko bi mogao načiniti najbolji izbor.
Ponekad se posljedica prekomjernog uzimanja hrane osjeti odmah. U ostalim se slučajevima ne osjeća nikakva bol; ali organi za probavu gube svoju životnu energiju i time se potkopavaju temelji tjelesne snage.
Višak hrane opterećuje organizam i stvara bolesno, grozničavo stanje, te povlači nerazmjernu količinu krvi u želudac, čime se uvjetuje naglo hlađenje udova. Time se organi za probavu veoma opterećuju, i kad oni izvrše svoju zadaću, ostaje osjećaj malaksalosti i tromosti. Oni koji stalno prekomjerno jedu nazivaju to osjećajem gladi; ali taj osjećaj nastaje zbog preopterećenosti organa za probavu. Ponekad dolazi do umrtvljenosti mozga, s nespremnošću za umne i tjelesne napore.
Ovi neugodni simptomi se osjećaju zato što je priroda završila svoj posao na račun nepotrebnog trošenja vitalnih snaga, koje se time posve iscrpljuju. Želudac kaže: “Dopusti mi da se odmorim.” Međutim, mnogi slabost i malaksalost tumače kao zahtjev za još više hrane te tako, namjesto da želucu dopuste odmor, oni mu nalažu dodatni teret. Kao znak posljedice, organi za probavu često se istroše onda kad bi trebali biti sposobni za rad.
Za subotu ne bismo trebali pripremati obilniju ili raznovrsniju hranu nego za druge dane. Naprotiv, hrana bi trebala biti jednostavnija i, da bi um bio jasan i spreman za razumijevanje duhovnih predmeta, jedimo manje. Sputan i preopterećen želudac je istodobno i sputan i preopterećen mozak. Mi možemo čuti najdragocjenije riječi, ali ih nećemo shvatiti niti zadržati, jer je um pomućen zbog nepravilne prehrane. Preobilnim uzimanjem hrane subotom mnogi pridonose, više nego što misle, svojoj nespremnosti za primanje blagoslova njezinih svetih trenutaka.
Izbjegavajmo kuhanje subotom; ali zato ne trebamo jesti hladno jelo. Kad je hladno, ugrijmo hranu pripravljenu dan ranije. I neka objedi, ma kako jednostavni, budu ukusni i privlačni. Osobito u obiteljima s djecom, dobro je da se za subotu pripremi nešto nesvakidašnje, nešto što će obitelj smatrati čašću.
Tamo gdje se ugađalo lošim navikama, neka se ne odlaže s reformom. Kada, kao rezultat zlorabe želuca, dođe do otežane probave, neka se ulože napori da se pažljivo sačuva preostala snaga životne energije, uklanjanjem svakog prevelikog tereta. Želudac se možda nikada neće oporaviti od duge zlorabe; ali pravilnim načinom prehrane spriječit će se daljnja slabost, i mnogi će se više-manje posve oporaviti. Nije lako sastaviti pravila koja bi zadovoljila svaki slučaj; ali poštivanjem pravih načela u prehrani mogle bi se postići mnoge velike promjene, a kuharica ne bi bila prisiljena stalno “izazivati” apetit.
Uzdržanost se u prehrani nagrađuje umnom i moralnom čvrstoćom; ona također pomaže u obuzdavanju strasti. Neumjerenost u prehrani je nadasve štetna za one koji su tromog temperamenta; oni bi trebali jesti uzdržljivo, i aktivno se prihvatiti nekog fizičkog posla ili tjelovježbe. Ima muškaraca i žena istaknutih prirodnih sposobnosti koji ne postižu ni pola od onoga što bi mogli kad bi se samosvladavali u borbi s apetitom.
Ovdje otkazuju mnogi pisci i govornici. Nakon što su se dobro najeli, oni se predaju poslovima koji se obavljaju sjedeći — čitanju, učenju ili pisanju, ne odvajajući vrijeme za tjelovježbu. Kao posljedica toga, ometa se slobodan tijek misli i riječi. Oni ne mogu pisati ili govoriti snagom i živošću potrebnom da dođu do srca ljudi; njihova nastojanja su mlitava i neplodna.
Oni na kojima počivaju važne odgovornosti, ponad svega oni koji su čuvari duhovnog blaga, trebaju biti ljudi istančanih osjećaja i moći brzog zapažanja. Oni bi više od drugih trebali biti umjereni u jelu. Na njihovim stolovima ne bi trebalo biti mjesta za bogatu i skupu hranu.
Ljudi na odgovornim položajima, kojima je poklonjeno veliko povjerenje, trebaju svaki dan donositi odluke o kojima ovise rezultati od velikog značaja. Oni često trebaju brzo misliti, a to mogu uspješno postići samo oni koji prakticiraju strogu umjerenost. Pravilnim postupanjem s tjelesnim i duševnim snagama jača se um. Ako napetost nije prevelika, sa svakim opterećenjem dolazi i nova, svježa snaga. Ali često je, zbog nepravilne prehrane, rad onih koji moraju razmatrati važne planove i donositi važne odluke — otežan. Poremećeni želudac dovodi do poremećenog i nesigurnog stanja uma. Ovo često vodi k razdražljivosti, osornom i nepravednom ponašanju i postupcima. Mnogi od planova koji su mogli biti na dobrobit čovječanstva, bili su odloženi u stranu, dok su se mnoge nepravedne, okrutne, čak i tiranske mjere, sprovodile kao rezultat bolesnog stanja koje je nastalo zbog loših navika u prehrani.
Evo prijedloga za sve koji rade sjedeći i čiji je posao uglavnom umne naravi; neka oni koji imaju dostatno moralne hrabrosti i samosvladavanja pokušaju sljedeće: prilikom svakog objeda uzmite dvije ili tri vrste jednostavne hrane i nemojte jesti više nego što treba da se zadovolji glad. Svakodnevno obavljajte aktivnu tjelovježbu i vidjet ćete hoćete li od toga imati koristi.
Snažni ljudi koji rade fizički posao nisu prisiljeni da budu tako oprezni u pogledu na količinu ili kakvoću svoje hrane kao osobe koje rade sjedeći; ali bi čak i takvi uživali bolje zdravlje kad bi se samosvladavali pri jelu i piću.
Neki bi željeli da se za njihovu prehranu sastavi određeno pravilo. Oni se prejedu, zatim se zbog toga pokaju, i tako nastave razmišljati o onome što su jeli i pili. Ovako ne treba biti. Nitko ne može načiniti točno pravilo za nekoga drugog. Svatko bi trebao koristiti razum i moć samosvladavanja te postupati po načelu.
Naše tijelo je Kristovo otkupljeno vlasništvo, i nama nije dopušteno da činimo s njime što nam je milo. Svi oni koji poznaju zakone zdravlja, trebaju prihvatiti svoju dužnost da poštuju te zakone koje je Bog postavio za njihov život. Neka poslušnost zakonima zdravlja postane stvar osobne dužnosti. Mi sami moramo snositi posljedice kršenja zakona. Mi moramo osobno dati odgovor Bogu za svoje običaje i navike. Stoga pitanje koje si trebamo postaviti nije: “Kako se to radi u svijetu?”, već: “Kako trebam ja kao pojedinac postupati s hramom što mi ga je Bog podario?”
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 23)