U oštroj suprotnosti s nerazboritim Ahazovim vladanjem bile su reforme provedene tijekom uspješne vladavine njegovog sina. Ezekija je došao na prijestolje s čvrstom odlukom da učini sve što je u njegovoj moći da Juda bude pošteđen sudbine sjevernoga kraljevstva. Poruke proroka nisu nudile nikakvu potporu polovičnim mjerama. Jedino su se najodlučnijim reformama mogle otkloniti kazne koje su prijetile zemlji.
U ovoj nevolji Ezekija se pokazao kao čovjek koji koristi pružene prilike. Čim se popeo na prijestolje, počeo je planirati i ostvarivati ono što je zamislio. Prvo je pozornost posvetio obnavljanju službi u Hramu, koje su tako dugo bile zanemarene; i u tom poslu osigurao je iskrenu suradnju skupine svećenika i levita, koji su ostali odani svojem svetom zvanju. Uzdajući se u njihovu vjernu potporu, otvoreno je s njima razgovarao o svojoj želji da smjesta pristupi dalekosežnim reformama. „Naši su se oci iznevjerili“ – priznao je kralj – „i radili što je zlo u očima Jahve, našega Boga. Ostavili su ga i odvratili lice od Jahvina Prebivališta, okrenuvši mu leđa. … Sad sam, dakle, namislio u svom srcu sklopiti Savez s Jahvom, Izraelovim Bogom, da bi se odvratio od nas njegov jarosni gnjev.“ (2. Ljetopisa 29,6.10)
S nekoliko dobro odabranih riječi kralj je prikazao stanje s kojim su se suočavali – Hram zatvoren i sve službe u njegovim prostorijama obustavljene; javno idolopoklonstvo na ulicama grada i po cijelom kraljevstvu; otpadništvo mnoštva koje je moglo ostati vjerno Bogu da su mu judejski starješine pružili dobar primjer; propadanje kraljevstva i gubljenje ugleda u očima okolnih naroda. Sjeverno kraljevstvo se ubrzano raspada na komade; mnogima je mač već dopao glave; većina stanovništva odvedena je u izgnanstvo; sam Izrael je već zreo da padne u ruke Asiraca i da bude potpuno uništen; ista sudbina prijeti i Judi ukoliko Bog ne bude moćno djelovao preko svojih izabranih predstavnika.
Ezekija se obratio svećenicima i otvoreno ih pozvao da mu pomognu ostvariti nužnu reformu. „Sad se nemojte lijeniti“ – hrabrio ih je – „jer vas je izabrao Jahve da stojite pred njim, da mu služite i da mu budete službenici i da mu kadite. … Sada se posvetite i posvetite Dom Jahve, Boga svojih otaca.“ (2. Ljetopisa 29,11.5)
Moralo se brzo djelovati. Svećenici su smjesta krenuli na posao. Pozivajući u pomoć i one pripadnike svojega staleža koji nisu pribivali sastanku, svesrdno su prionuli na čišćenje i posvećenje Hrama. Budući da je Svetište mnogo godina bilo oskvrnjivano i zapušteno, suočili su se i s mnogim teškoćama; ali svećenici i leviti radili su neumorno i za vrlo kratko vrijeme mogli su javiti da je njihov posao završen. Vrata Hrama bila su popravljena i širom otvorena; svete posude prikupljene i stavljene na mjesto; sve je bilo pripremljeno za obnovu službi u Svetištu.
Tijekom prvoga bogoslužja koje je bilo održano, upravitelji grada sjedinili su se s kraljem Ezekijom i sa svećenicima i levitima u molitvama za oprost grijeha naroda. Na žrtvenik su bile položene žrtve okajnice, „da izvrše obred pomirenja za sav Izrael. … Kad se završilo prinošenje paljenice, kralj i svi koji bijahu s njim pobožno padoše na koljena i pokloniše se.“ Još jednom je predvorje Hrama odjekivalo riječima hvale i obožavanja. Radosno su pjevali Davidove i Asafove himne, jer su vjernici shvatili da su izbavljeni iz okova grijeha i otpada. „I Ezekija se veselio, i sav narod s njime, što je Bog spremio narodu, jer se sve to iznenada dogodilo.“ (2. Ljetopisa 29,24.29.36)
Bog je doista pripremio srca judejskih glavara da prednjače u pokretu odlučne obnove kako bi se zaustavila bujica otpada. Preko svojih proroka On je pripadnicima svojega izabranog naroda slao poruku za porukom usrdno ga pozivajući – bile su to poruke koje je deset plemena Izraelovog kraljevstva prezrelo i odbacilo, i zato su sada bila prepuštena neprijateljima. Međutim, u Judeji je preostao pobožni ostatak, i njega su proroci i dalje pozivali. Čujmo Izaiju kako preklinje: „Vratite se onome od kog otpadoste tako duboko, sinovi Izraelovi.“ (Izaija 31,6) Čujmo i Miheja kako s dubokim uvjerenjem govori: „A ja, prema Jahvi sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati. Ne raduj se zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.“ (Mihej 7,7-9)
Ovakve i slične poruke koje su otkrivale Božju spremnost da oprosti grijehe i da prihvati sve one koji Mu se obrate svim srcem, budile su nadu u mnogim posrnulim dušama u ona mračna vremena kad su vrata Hrama još bila zatvorena; a sada, kad su glavari stali na čelo obnove, mnoštvo ljudi, umorno od robovanja grijehu, spremno se odazvalo.
Oni koji su ušli u predvorje Hrama tražiti oprost i obnoviti Savez vjernosti Gospodinu, nalazili su divno ohrabrenje u proročkim dijelovima Pisma. Svečane opomene protiv idolopoklonstva, izrečene preko Mojsija u nazočnosti cijelog Izraela, bile su praćene proročanstvima o Božjoj spremnosti da sasluša one koji će Ga u vrijeme otpada potražiti svim srcem, i da im oprosti. Mojsije je rekao: „Ta Jahve, Bog tvoj, Bog je milosrdan; neće te on zapustiti ni upropastiti, niti će zaboraviti Saveza što ga je pod zakletvom sklopio s ocima tvojim.“ (Ponovljeni zakon 4,31)
U proročkoj molitvi prilikom posvećenja Hrama, čije su službe Ezekija i njegovi suradnici sada obnavljali, Salomon je rekao: „Ako narod tvoj bude potučen od neprijatelja jer se ogrije šio o tebe, ali se ipak tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli, onda ti čuj to s neba, oprosti grijehe svome narodu izraelskom.“ (1. o Kraljevima 8,33.34) Pečat Božjeg odobravanja bio je stavljen na tu molitvu jer je nakon njezinog svršetka oganj pao s neba i spalio paljenicu i druge žrtve, dok je Hram ispunila slava Gospodnja (2. Ljetopisa 7,1). Te noći Gospodin se javio Salomonu i rekao mu da je njegova molitva uslišena i da će biti ukazana milost onima koji se budu molili na tome mjestu. Bilo je izrečeno milostivo obećanje: „… I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (2. Ljetopisa 7,14)
Ova obećanja ispunila su se u obilnoj mjeri tijekom obnove pod Ezekijom.
Dobar početak, postignut u vrijeme čišćenja Hrama, prerastao je u širi pokret u kojemu su sudjelovali i Izraelci i Judejci. U svojoj revnosti da službe u Hramu donesu pravi blagoslov narodu, Ezekija je odlučio obnoviti prastari običaj okupljanja Izraelaca u vrijeme pashalnih svečanosti.
Mnogo godina Pasha nije bila svetkovana kao narodni blagdan. Podjela kraljevstva nakon Salomonove smrti pridonijela je da to postane skoro neostvarivo. Međutim, strašne kazne koje su stigle deset plemena probudile su u nekim srcima želju za nečim boljim. A ni potresne poruke proroka nisu ostale bez utjecaja. Kraljevi glasnici raznijeli su poziv na Pashu na sve strane, „od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji pa do Zebuluna“. Nositelji ljubaznog poziva obično su bili odbijani. Nepokajani su ih laka srca odbacivali; ali ipak su se neki, željni da traže od Boga jasniju spoznaju Njegove volje, „ponizili i došli u Jeruzalem“ (2. Ljetopisa 30,10.11).
U Judinoj zemlji odaziv je bio sveopći jer je nad njima bila „Božja ruka“, „i prožela ih jednodušnošću da čine što bijaše zapovjedio kralj i knezovi“ u skladu s Božjom voljom, otkrivenom preko Njegovih proroka (2. Ljetopisa 30,12).
Svečanost je donijela vrlo veliki blagoslov okupljenom mnoštvu. Oskvrnjene gradske ulice bile su očišćene od idolopokloničkih svetišta, podignutih u vrijeme Ahazova kraljevanja. Pasha je bila svetkovana određenoga dana, a cijeli tjedan narod je proveo prinoseći žrtve pričesnice i učeći se onome što je Bog od njih zahtijevao. Leviti, koji su „pokazivali divnu privrženost Jahvi“, svakoga su dana podučavali narod Gospodnjoj spoznaji; i oni, čija su srca spremno tražila Gospodina, dobivali su oprost. Velika je radost obuzela okupljeno mnoštvo „slaveći Jahvu, Boga svojih otaca“; svi su bili jedinstveni u želji da slave Onoga koji je bio tako milostiv i milosrdan (2. Ljetopisa 30,22).
Sedam dana uobičajenih pashalnih svečanosti prošlo je prebrzo, i vjernici su odlučili još sedam dana posvetiti potpunijem upoznavanju s putovima Gospodnjim. Svećenici su produžili svoje djelo podučavanja iz knjige Zakona; svakoga dana narod se okupljao u Hramu da prinese svoje darove hvale i zahvaljivanja; i kad se veliki blagdan približio kraju, bilo je jasno da je Bog obavio čudesno djelo obraćenja otpalih Judejaca i da je zaustavio poplavu idolopoklonstva koja je prijetila da odnese sve pred sobom. Svečane opomene proroka nisu bile izricane uzalud. „Bilo je veliko veselje u Jeruzalemu, jer od vremena Davidova sina Salomona, izraelskoga kralja, nije bilo tako u Jeruzalemu.“ (2. Ljetopisa 30,26)
Došlo je vrijeme da se vjernici vrate svojim kućama. „Onda su ustali svećenici i leviti i blagoslovili narod: njihov je glas bio uslišan, a njihova je molitva doprla do Božjega svetog Prebivali šta na nebu.“ (2. Ljetopisa 30,27) Bog je prihvatio one koji su skrušena srca priznali svoje grijehe i odlučno se obratili Njemu, tražeći oprost i pomoć.
Preostalo je sada još jedno važno djelo u kojemu su trebali aktivno sudjelovati oni koji su se vraćali svojim kućama; izvršenje toga djela trebalo je biti dokaz ozbiljnosti obavljenih reformi. Izvještaj bilježi: „Kad se sve to svršilo, svi sinovi Izraelovi koji su se našli ondje zađoše po judejskim gradovima te su razbijali stupove, sjekli ašere i obarali uzvišice i žrtvenike po svem Judinu, Benjaminovu, Efrajimovu i Manašeovu plemenu dokle god nisu završili. Onda se svi sinovi Izraelovi vratiše svaki na svoj posjed, u svoje gradove.“ (2. Ljetopisa 31,1)
Ezekija i njegovi pomagači proglasili su i druge reforme kojima su se trebali zaštititi duhovni i zemaljski interesi kraljevstva. „Po svoj Judeji“ kralj je činio „što je dobro, pravo i vjerno pred Jahvom, svojim Bogom. U svakom poslu koji je počeo … trudio se svim svojim srcem i uspijevao.“ „Pouzdavao se u Jahvu, Boga Izraelova … i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao preko Mojsija. I Jahve bijaše s njim, pomagaše ga u svim njegovim pothvatima.“ (2. Ljetopisa 31,20.21; 2. o Kraljevima 18,5-7)
Ezekijino kraljevanje bilo je obilježeno nizom velikih djela Providnosti koja su okolnim narodima pokazivala da je Bog Izraelov sa svojim narodom. Uspjesi Asiraca prilikom zauzimanja Samarije i raseljavanje slabašnog ostatka deset plemena po narodima tijekom prvoga dijela njegove vladavine, naveli su mnoge da posumnjaju u snagu hebrejskog Boga. Oholi zbog svojih uspjeha, Ninivljani su već odavno odbacili Joninu vijest i postali drski u svojem protivljenju namjerama Neba. Nekoliko godina nakon pada Samarije, njihova pobjednička vojska ponovo se pojavila u Palestini, usmjeravajući ovoga puta svoje snage na utvrđene judejske gradove i postižući izvjesne uspjehe, ali su se morale privremeno povući zbog neprilika u drugim dijelovima kraljevstva. Trebalo je pričekati još nekoliko godina, skoro do kraja Ezekijine vladavine, da bi se pred svim narodima pokazalo hoće li bogovi neznabožaca postići konačnu pobjedu.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)