Obnova i duhovno uzdizanje čovječanstva počinju u domu. Djelatnost roditelja temelj je svake druge djelatnosti. Društvo se sastoji od obitelji i ono je što od njega čine glave obitelji. Iz srca “izvire život” (Izreke 4,23); a dom je srce društva, Crkve i naroda. Od utjecaja doma ovise dobrobit društva, uspjeh Crkve, uspjeh i blagostanje naroda.
U Isusovom su životu prikazani važnost i mogućnosti obiteljskog života. On koji je došao s Neba da postane nama Uzorom i Učiteljem, proveo je trideset godina kao član obiteljskog domaćinstva u Nazaretu. Biblijski su zapisi o tim Njegovim godinama vrlo kratki. Nije bilo moćnih čuda koja bi privukla ljudsko mnoštvo. Tada nije bilo mnoštva koje bi išlo za Njim ili se okupljalo da čuje Njegove riječi. Pa ipak, On je tijekom svih tih godina ispunjavao svoju božansku zadaću. Živio je kao jedan od nas, sudjelovao u životu doma, pokoravao se kućnim pravilima i redu, izvršavao svoje dužnosti, nosio terete. Pod zaklonom skromnog doma, sudjelujući u svemu onome što je svakodnevnica čovjeka na zemlji, “Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti ‘pred Bogom i ljudima’”. (Luka 2,52)
Tijekom svih tih godina osamljenosti, Njegov je život izvirao u vrelima razumijevanja i spremnosti na pomoć. Njegovo trajno nadahnuće bili su Njegova nesebičnost i blago strpljenje, Njegov je život bio kao kvasac koji je djelovao među dijelovima društva. Nitko za Njega nije rekao da je učinio neko čudo; pa ipak je od Njega izlazila vrlina — sila izlječenja, životodavna sila ljubavi, onima koji su bili kušani, bolesni i razočarani. Od svoga ranog djetinjstva Isus je na nenametljiv način služio drugima, i stoga su Ga mnogi rado slušali kad je otpočeo svoj javni rad.
Rane Isusove godine više su nego uzorne za mladež. One su pouka, a trebale bi biti i ohrabrenje svakom ocu i majci. Krug dužnosti u obitelji i susjedstvu je ono pravo polje djelovanja za one koji žele raditi na duhovnom uzdizanju svojih bližnjih. Ne postoji važnije područje napora od onoga koje je povjereno utemeljiteljima i zaštitnicima doma. Ne postoji nijedna djelatnost povjerena čovjeku koja obuhvaća veće i dalekosežnije rezultate od djelatnosti očeva i majki.
Budućnost društva određuje se po današnjoj djeci i mladima, a o domu ovisi što će ti mladi i djeca postati. Nedostatku pravog odgoja u domu mogu se pripisati većina bolesti, bijede i zločina koji nanose prokletstvo čovječanstvu. Kad bi život u domu bio čist i iskren, kad bi djeca koja su napustila njegovo toplo ognjište bila pripremljena da se uhvate u koštac sa životnim odgovornostima i opasnostima, kako bi svijet bio drukčiji!
Da bi se unijele pozitivne promjene u život žrtava zlih navika, ulažu se golemi napori, gotovo se neograničeno troše vrijeme, novac i radna energija. Pa čak su i ovi napori nedostatni za podmirenje ove velike potrebe. A kako je rezultat neznatan! Kako je mali broj ovisnika trajno oslobođen svojih poroka!
Većina tih ljudi teži k boljemu životu, ali njima nedostaju hrabrost i odlučnost da se otrgnu od sile navike. Oni se boje potrebnih napora, nevolja i žrtve, a njihovi su životi upropašteni i uništeni. Tako i ljudi najsnažnijih umova, ljudi uzvišenih ideala i plemenitih sposobnosti, prirodno i svojim obrazovanjem i odgojem sposobni da zauzmu položaje od povjerenja i odgovornosti, postaju degradirani i izgubljeni za ovaj život i za onaj vječni.
Kako je za one koji su uistinu na putu reforme k boljemu, gorka borba u kojoj nastoje povratiti svoje dostojanstvo! I tijekom cijeloga svog života, oronula zdravlja, kolebljive snage volje, oslabljena uma i oslabljene duševne snage, mnogi žanju žetvu svog zlog sijanja. Koliko bi se više moglo postići da su se s problemom zla u svojem životu pozabavili u početku!
Ova zadaća velikim dijelom počiva na roditeljima. Kad bi se, u pokušajima da se odoli porastu neumjerenosti i drugih zala koja kao rak izjedaju tijelo društva, odvojilo više vremena za savjetovanje roditelja o tome kako oblikovati navike i karakter svoje djece, tada bismo poželi stostruko više dobra. Tamo gdje je navika tako strašna kao sila zla, u njihovoj je moći da od nje načine silu na dobro. Oni imaju posla s rijekom na samomu izvoru, i njihova je dužnost da je pravilno usmjere.
Roditelji mogu položiti temelje zdravog, sretnog života za svoju djecu. Oni ih mogu odaslati iz domaćeg ognjišta opskrbljene moralnom izdržljivošću kojom će se moći usprotiviti kušnji, hrabrošću i snagom kojom će se uspješno boriti s problemima života. Oni ih mogu nadahnuti ambicijama i razviti snagu kojima će izgraditi život na hvalu Bogu i na blagoslov svijetu. Oni mogu za njihove noge pripremiti prave staze, kroz svjetlost sunca i kroz sjenku, kojima će putovati k stanovima na visini.
Zadaća doma prostire se i izvan kruga njegovih članova. Kršćanski dom treba postati živom poukom koja će prikazati vrline i odlike pravih životnih načela. Takav prikaz bit će sila na dobro u ovome svijetu. Utjecaj pravog doma na ljudska srca i život jest nešto znatno moćnije nego ijedna održana propovijed. Kada mladi izađu iz takvog doma, onda su pouke koje su u njemu stekli usađene u njihova srca. Plemenita načela života unose se u druge domove, tako da u zajednici djeluje ozračje i utjecaj koji duhovno uzdiže.
Ima mnogo onih kojima naš dom može biti blagoslovom. Naše društvene večeri ne trebaju biti u duhu svjetovnih običaja, već po Kristovom Duhu i u skladu s naukom Njegove Riječi. Izraelci su na sve svoje svečanosti pozivali siromahe, došljake i levite, koji su istodobno bili i pomoćnici svećenika u Svetištu i vjerski učitelji i misionari. Narod je s njima postupao kao sa svojim gostima, koji su trebali dijeliti blagodati njihova gostoprimstva prigodom svih društvenih i vjerskih svečanosti, i za koje su se oni, u slučaju bolesti ili oskudice, nježno starali. Ovakve i mi trebamo primati u svoje domove radosna srca. Koliko takav duh ljubaznosti može pridonijeti da razvedri i ohrabri srce medicinske sestre — misionarke ili učiteljice opterećene brigama, majku opterećenu teškim poslovima, ili pak stare i nemoćne koji su prečesto bez doma, koji se bore sa siromaštvom i mnogim razočaranjima.
“Kada daješ objed ili večeru,” rekao je Isus, “ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi i oni tebe za uzvrat pozvali, te tako primio plaću. Nego, kad priređuješ gozbu, pozivaj siromahe, sakate, hrome i slijepe! Tada će ti biti blago, jer ti nemaju čim uzvratiti! To će ti se uzvratiti o uskrsnuću pravednika.” (Luka 14,12-14)
To su gosti zbog kojih, kad ih pozovete, nećete osjećati veliki teret. Neće biti potrebno da pripremate obilan i skup prijam. Neće biti potrebno da se trudite oko raznog ukrašavanja za tu priliku. Toplina srdačne dobrodošlice, mjesto kraj vašeg ognjišta, mjesto za vašim stolom, prednost sudjelovanja u zajedničkoj molitvi za mnoge od njih bit će kao mali kutak Neba.
Izrazi našeg razumijevanja i naklonosti trebaju se preliti preko granica naše sebičnosti i preko obiteljskih zidova. Dragocjene prilike se pružaju onima koji žele od svojih domova učiniti blagoslov za druge. Društveni utjecaj je divna sila. Ako hoćemo, mi ga možemo upotrijebiti kao sredstvo pružanja pomoći onima koji su oko nas.
Naši domovi trebaju biti zaklon mladima koji su pod teretom kušnji. Mnogi stoje na raskrižju dvaju putova. Svaki utjecaj i svaki dojam odlučuju o izboru koji presudan za njihovu sudbinu u ovom životu i za vječnost. Zlo ih priziva k sebi. Njegova su stjecišta blistava i privlačna. Ona imaju dobrodošlicu za svakoga tko dođe. Posvuda oko nas su mladi koji nemaju svoj dom, a i mnogi čiji domovi nemaju silu koja će im pomoći i koja će ih uzdignuti; te mlade tako odnosi struja zla. Oni propadaju u samoj sjenci naših vrata.
Takvim mladima trebamo pružiti ruku u znak razumijevanja. Blage, jednostavno izgovorene riječi, i jednostavni znakovi pažnje otjerat će oblake kušnji koji se navlače nad svodom duše. Pravi izraz toplog razumijevanja sadrži silu da otvori vrata onih srca kojima treba miomiris riječi koje su kao i Kristove riječi jednostavni, nježni dodir duha Kristove ljubavi. Ako pokažemo zanimanje za mlade, pozovemo ih u svoje domove i okružimo vedrim, ljubaznim ozračjem, mnogi od njih će rado okrenuti smjer svojih koraka na stazu koja ide naviše.
Životne prilike
Naše je vrijeme ovdje kratko. Mi samo jednom možemo proći kroz ovaj svijet; i dok tako prolazimo, učinimo od života najviše što možemo. Djelo na koje smo pozvani ne zahtijeva bogatstvo, drušveni položaj ili veliki talent. Ono zahtijeva blag, samopožrtvovni duh i nepokolebljiv cilj pred očima. Svjetiljka ma kako mala, ako stalno gori, može poslužiti da se upale mnoge druge svjetiljke. Možda će sfera našeg utjecaja biti uska, naša sposobnost mala, naše prilike malobrojne, stečeno znanje ograničeno; ipak, koristimo li vjerno prilike da učinimo dobro u svojim domovima, pružaju nam se lijepe mogućnosti. Ako otvorimo svoja srca i domove božanskim načelima života, mi ćemo postati korita kojima će protjecati rijeke životvorne sile. Iz naših će domova teći rijeke zdravlja, koje će donositi život, ljepotu i plodnost tamo gdje su sada neplodnost i suša.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 28)