Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 3
Kad Sotoni više nije bilo dopušteno poticati pobunu na Nebu, njegova je mržnja prema Bogu našla novi izraz u smišljanju propasti ljudskog roda. U sreći i miru svetoga para u Edenu on je gledao prizor sjaja koji je zauvijek izgubio. Pokrenut zavišću on ih je odlučio poticati na neposlušnost i na njih navući krivnju i kaznu za grijeh. On je njihovu ljubav želio pretvoriti u nepovjerenje, a pjesme hvale u poniženje pred njihovim nebeskim Stvoriteljem. To ne samo da bi ovim nevinim bićima donijelo bijedu koju je on sam podnosio, već bi obeščastilo Boga i prouzročilo žalost na Nebu.
Naši prvi roditelji nisu bili ostavljeni bez upozorenja na opasnost koja im je prijetila. Nebeski vjesnici predočili su im povijest Sotoninog pada i njegovu zavjeru da ih uništi, predočujući cjelovitije narav božanske vladavine koju je knez zla pokušavao srušiti. Sotona i njegova vojska su pogriješili zbog neposlušnosti pravednim Božjim zapovijedima. Kako je onda bilo važno da Adam i Eva poštuju taj Zakon kojim se jedino mogao održavati red i pravičnost.
Božji je Zakon svet kao i sâm Bog. To je objava Njegove volje, prijepis Njegovog karaktera i izraz božanske ljubavi i mudrosti. Sklad svega što je stvoreno ovisi o savršenoj suglasnosti svih bića, svega živog i neživog, sa Stvoriteljevim Zakonom. Bog je uspostavio zakone vladavine ne samo za živa bića, već i za cjelokupno djelovanje prirode. Sve je podložno nepromjenjivim zakonima koji se ne mogu omalovažiti. Ali dok prirodni zakoni upravljaju svime u prirodi, samo je čovjek, od svih stanovnika Zemlje, podložan moralnom Zakonu. Bog je čovjeku, krunskom djelu stvaranja, dao moć da razumije Njegove zahtjeve, shvati pravednost i dobrotu njegovog Zakona i njegove svete zapovijedi za čovjeka, te da se od čovjeka očekuje nepokolebljiva poslušnost.
I stanovnici Edena su, poput anđela, stavljeni na ispit; svoj sretni posjed mogli su zadržati samo vjernošću Stvoriteljevom Zakonu. Oni su mogli ili poslušati i živjeti, ili ne poslušati i umrijeti. Bog ih je načinio primateljima bogatih blagoslova, ali ako oni zanemare Njegovu volju, On koji nije poštedio anđele koji su pogriješili nije mogao poštedjeti ni njih. Prijestupom bi proigrali Njegove darove i donijeli sebi bijedu i propast.
Anđeli su ih upozorili da se čuvaju Sotoninih varki, jer će on neumorno ulagati napore da ih zavede. Sve dok su poslušni Bogu Zli im ne može nanijeti zlo, jer bi im svaki anđeo, ako je potrebno, odmah bio poslan u pomoć. Ako oni čvrsto odbiju Sotonine prve napade, oni će biti sigurni kao i nebeski vjesnici. Ali ako samo jednom popuste kušnji, njihova će narav postati tako izopačena da neće imati moć i sklonost oduprijeti se Sotoni.
Drvo spoznaje dobra i zla stvoreno je da ispita njihovu poslušnost i ljubav prema Bogu. Bog je smatrao prikladnim dati im samo jednu zabranu vezanu uz korištenje svega što je u vrtu, ali ako oni zanemare Njegovu volju u jednoj pojedinosti, navući je na sebe krivicu prijestupa. Sotona ih nije trebao neprekidno kušati, on im je mogao prići samo kod zabranjenog drveta. Ako pokušaju ispitati njegovu narav, bit će izloženi njegovim lukavstvima. Oni su bili savjetovani da obrate pozornost na upozorenje koje im je Bog poslao i zadovolje se poukama koje im je Bog smatrao prikladnim dati.
Da bi neopazice ostvario svoje djelo, Sotona je za svog posrednika izabrao zmiju kao prikladnu krinku za prijevaru. Zmija je bila jedno od najmudrijih i najljepših stvorenja na zemlji. Imala je krila, i dok je letjela zrakom, njezin zasljepljujući sjaj bio je poput boje i odsjaja poliranog zlata. Dok se odmarala u granama zabranjenog drveta opterećenim plodovima i naslađivala njegovim ukusnim voćem, bio je to privlačan i ugodan prizor za oko promatrača. Tako se u miru vrta skrivao uništavač, vrebajući svoju žrtvu.
Anđeli su upozorili Evu da se ne odvaja od svojega supruga dok je on bio zauzet dnevnim radom u vrtu; s njim je opasnost od kušnje bila manja nego kad je bila sama. Ali zaokupljena svojim ugodnim zadatkom, ona je nesvjesno odlutala od njega. Kad je primijetila da je sama, osjetila je strah od opasnosti, ali ga ona nije uvažila i odlučila je da je njezina mudrost i snaga dostatna da razluči zlo i suprotstavi mu se. Ne razmišljajući o anđeoskom upozorenju, ona je ubrzo promatrala zabranjeno drvo s mješavinom radoznalosti i divljenja. Plodovi su bili prekrasni i ona se pitala zašto ih je Bog zabranio. To je bila kušačeva prilika. On joj se obratio kao da čita njezine misli: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Eva je bila iznenađena i zapanjena jer joj se činilo da čuje odjek svojih misli. Ali zmija je nastavila melodičnim glasom, laskajući njezinoj nenadmašnoj ljepoti, a njezine riječi nisu bile neugodne. Umjesto da pobjegne s tog mjesta, Eva je zadivljena ostala da čuje kako zmija govori. Da joj se obratilo biće poput anđela, njezin bi se strah pojačao, ali ona nije ni pomislila da bi prekrasna zmija mogla postati posrednik palog neprijatelja.
Na kušačevo zavodljivo priznanje ona je uzvratila: “‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod sa stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.’”
Uzimanjem plodova s ovog drveta, objasnila je ona, oni će dosegnuti višu razinu postojanja i primiti uvid u šire područje znanja. Ona je sama okusila sa zabranjenog drveta, i kao rezultat, stekla mogućnost govora. I tako je neizravno rekla da im je Bog ljubomorno to zabranio, da se ne bi oni uzdigli i postali jednaki s Njim. Zbog ovih prekrasnih svojstava, mudrosti i sile, On im je zabranio da ga kušaju i čak dodirnu. Kušač im je rekao da se božansko upozorenje zapravo neće ispuniti, jer je njegova svrha samo zastrašivanje. Kako je moguće da oni umru? Zar nisu okusili s drveta života? Bog ih je pokušao spriječiti da dostignu plemenitiji stupanj razvitka i nađu veću sreću.
Takvo je Sotonino djelo od Adamova vremena do danas, i on ga obavlja s velikim uspjehom. On kuša ljude da ne vjeruju Božjoj ljubavi i sumnjaju u Njegovu mudrost. On neprekidno pokušava potaknuti duh neograničene radoznalosti, nemirne, znatiželje da se prodre u tajne božanske mudrosti i moći. U naporima da istraže ono što je Bog odlučio zadržati, mnoštvo previđa istine što ih je On otkrio bitne za spasenje. Sotona kuša ljude na neposlušnost navodeći ih da vjeruju kako zakoračuju u jedno prekrasno, novo područje znanja. Ali sve je to prijevara. Poneseni zamislima napretka oni, gazeći Božje zahtjeve, koračaju putem koji vodi k propasti i smrti.
Sotona je svetom paru rekao da će kršenjem Božjeg zakona biti dobitnici. Zar i mi danas ne čujemo slično razmišljanje? Mnogi govore o uskogrudnosti onih koji slušaju Božje zapovijedi, dok sami tvrde da posjeduju šire zamisli i uživaju veću slobodu. Što je to ako ne odjek glasa iz Edena: “Onoga dana kad budete s njega jeli…” — kad prekršite božanske zahtjeve — “vi ćete biti kao bogovi.” Sotona je tvrdio da je primio velika dobra jedući sa zabranjenog drveta, ali on nije dopustio da se vidi kako je zbog prijestupa postao odbačenik s Neba. Premda je shvatio da su posljedice grijeha vječni gubitak, on je prikrio svoju vlastitu bijedu da bi i druge doveo u isti položaj. Tako prijestupnik sada pokušava prikriti svoj istinski karakter; on može tvrditi da je svet, ali njegovo ispovijedanje uzvišenosti samo ga čini opasnijim varalicom. On je na Sotoninoj strani, i gazeći Božji zakon navodi druge da čine isto, na svoju vječnu propast.
Eva je doista vjerovala Sotoninim riječima, ali je njezina vjera nije spasila od kazne grijeha. Ona nije vjerovala Božjim riječima, i to je prouzročilo pad. Ljudi na Sudu neće biti osuđeni jer su svjesno vjerovali laži, već stoga što nisu vjerovali istini i jer su zanemarili mogućnost spoznaje istine. Unatoč Sotoninom izvrtanju činjenica, neposlušnost Bogu je uvijek pogubna. Mi moramo usmjeriti svoja srca na spoznaju istine. Sve pouke što ih je Bog zapisao u svojoj Riječi služe nam za upozorenje i pouku. One su nam dane da nas spase od prijevare. Njihovo će zanemarivanje dovesti do osobne propasti. Možemo biti sigurni da sve što se suproti Božjoj riječi potječe od Sotone.
Zmija je ubrala plod sa zabranjenog drveta i stavila ga u ruku Eve koja je oklijevala. Onda ju je Sotona podsjetio na njezine vlastite riječi kako im je Bog zabranio da ga dodirnu, da ne bi umrli. Ona neće pretrpjeti više zla, tvrdio je on, ako ga okusi nego što ga je iskusila dirajući ga. Budući da nije vidjela posljedice onoga što je učinila, Eva se ohrabrila: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” Okus je bio predivan, i dok je jela, činilo joj se da osjeća silu koja oživljuje i zamišljala je kako kroči u viši stupanj postojanja. Ona je bez straha ubrala plod i počela ga jesti. I sada, budući da je pogriješila, postala je Sotonino oruđe u djelu uništenja svojeg supruga. U stanju čudesnog, neprirodnog uzbuđenja, s rukama punim zabranjena voća, ona ga je potražila i ispričala sve što se dogodilo.
Izraz žalosti prekrio je Adamovo lice. Izgledao je zapanjen i oprezan. Na Evine riječi on je odgovorio da to mora biti neprijatelj na kojeg su bili upozoreni, te da prema božanskoj presudi ona mora umrijeti. Kao odgovor, ona ga je nagovarala da jede, ponavljajući zmijine riječi da oni zasigurno neće umrijeti. Ona je to smatrala istinom jer nije primjećivala znakove Božjeg nezadovoljstva, već naprotiv, iskusila je divan, osvježavajući utjecaj koji njezine sposobnosti prožima životom kakav, zamišljala je ona, nadahnjuje nebeske vjesnike.
Adam je shvatio da je njegova družica prekršila Božju zapovijed, zanemarila jedinu zabranu koja im je dana da ispita njihovu vjernost i ljubav. U njegovom se umu odvijala strašna borba. Žalio je što je dopustio da Eva odluta od njega. Ali djelo je bilo učinjeno, on će morati biti odvojen od osobe čije mu je društvo donosilo radost. Kako se pomiriti s tim? Adam je uživao u druženju s Bogom i svetim anđelima. On je promatrao slavu Stvoritelja. Razumio je sudbinu koja je stajala na raspolaganju ljudskom rodu ako ostane vjeran Bogu. Ipak, on je izgubio iz vida sve te blagoslove u strahu da će izgubiti jedan dar koji je u njegovim očima bio vrjedniji od drugih. Ljubav prema Evi je nadjačala sve — ljubav, zahvalnost i odanost Stvoritelju. Ona je bila dio njega i on nije mogao izdržati pomisao da se rastavi od nje. On nije shvatio da je ta ista neograničena sila koja ga je stvorila iz zemaljskog praha, živog prekrasnog izgleda, i iz ljubavi mu dala družicu, mogla stvoriti drugu. On je odlučio dijeliti njezinu sudbinu: on će umrijeti s njom. Možda su, razmišljao je on, riječi mudre zmije istinite? Eva je bila pred njim, lijepa i naočigled nevina kao i prije čina neposlušnosti. Ona je izrazila veću ljubav prema njemu nego prije. Na njoj se nije vidio znak smrti i on je odlučio snositi posljedice. Uzeo je plod i brzo ga pojeo.
Nakon prijestupa, Adamu se prvo činilo kako ulazi u viši stupanj razvitka. Ali ga je uskoro pomisao na grijeh ispunila strahom. Zrak, koji je dotad bio blag i podjednake temperature, grešnom se paru sada učinio hladnijim. Mir i ljubav koji su im pripadali sada su nestali i umjesto toga oni su imali osjećaj grešnosti, strah od budućnosti, golotinju duše. Odora od svjetlosti, koja ih je okruživala sada je nestala, a da bi je nadomjestili, oni su pokušali načiniti pokrivalo, jer neodjeveni nisu mogli izaći na oči Bogu i svetim anđelima.
Oni su sada počinjali uviđati istinsku narav svojega grijeha. Adam je ukorio svoju družicu što ga je nerazumno napustila i dopustila da je zmija prevari, a oboje su se uvjeravali da će Onaj koji im je pružio tako mnogo dokaza svoje ljubavi oprostiti ovaj prijestup, ili da neće biti podložni tako strašnoj kazni kao što su se bojali.
Sotona je likovao zbog uspjeha. On je naveo ženu da ne vjeruje Božjoj ljubavi, da posumnja u Njegovu mudrost i prestupi Njegov Zakon, a preko nje je prouzročio i Adamov pad.
Ali veliki Zakonodavac samo što nije obznanio Adamu i Evi posljedice njihova prijestupa. Božanska prisutnost se očitovala u vrtu. U svojoj nevinosti i svetosti oni su s radosnom dobrodošlicom pozdravljali dolazak svojega Stvoritelja, ali sada su pobjegli od straha i pokušali se sakriti u najskrovitije predjele vrta. Ali “Jahve, Bog, zovne čovjeka: ‘Gdje si?’ reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?’”
Adam nije mogao poreći niti izgovoriti se za svoj grijeh, i umjesto da pokaže kajanje, on je pokušao krivnju prebaciti na svoju ženu, a time i na samog Boga: “Žena koju si stavio uza me — ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” On, koji je iz ljubavi prema Evi, namjerno odlučio odbaciti Božju naklonost, svoj dom u raju i vječni život radosti, pokušao je sada, nakon svojeg pada, svoju družicu, pa čak i samog Stvoritelja, proglasiti odgovornim za prijestup. Moć grijeha je tako strašna.
Kad je žena upitana: “Što si to učinila?” ona je odgovorila: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” “Zašto si stvorio zmiju? Zašto si je doveo u Eden?” to su bila pitanja što ih je podrazumijevao njezin izgovor za grijeh. Tako je ona, kao i Adam, Boga činila odgovornim za njihov pad. Podrijetlo duha samoopravdanja je u ocu laži; naši prvi roditelji su mu popustili čim su popustili utjecaju Sotone, a pokazuju ga svi Adamovi sinovi i kćeri. Umjesto da ponizno priznaju svoje grijehe, oni su se pokušali zaštititi okrivljujući druge, okolnosti ili Boga — pretvarajući Njegov blagoslov u priliku za prigovore protiv Njega.
Gospodin je onda izrekao presudu nad zmijom: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svom puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!” Budući da je korištena kao Sotonino oruđe, zmiji je izrečena božanska presuda. Od najljepše životinje na zemlji, kojoj su se svi najviše divili, ona je trebala postati najniža i najomraženija od svih, životinja koju mrze i koje se boje i ljudi i zvijeri. Riječi koje su slijedile izravno su se odnosile na samog Sotonu, upućujući na njegov konačni poraz i uništenje: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”
Evi je prikazana žalost i bol koja je morala biti njezin udio. Gospodin je rekao: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” Bog je Evu prilikom stvaranja izjednačio s Adamom. Da su ostali poslušni Bogu — u skladu s Njegovim Zakonom ljubavi — oni bi uvijek bili u međusobnom skladu, ali grijeh je unio neslogu, i sada se njihovo zajedništvo i sklad može očuvati samo pokornošću žene mužu. Eva je prva pogriješila, i ona je popustila kušnji time što se odvojila od svojeg druga, protivno božanskoj uputi. Adam je zgriješio zbog njezinog moljenja i ona je sada bila podređena svojem mužu. Da je pali ljudski rod cijenio načela propisana Božjim zakonom, ova bi se presuda, premda posljedica grijeha, pokazala blagoslovom, ali čovjekova zloupotreba položaja ispunila je mnoge žene gorčinom i njihov život učinila teretom.
Eva je bila savršeno sretna pored svojeg supruga u njihovom domu u Edenu, ali kao i nemirne suvremene Eve, ona se zanosila nadom da će zakoračiti u višu razinu postojanja od one koju joj je Bog odredio. Pokušavajući se uzdignuti iznad prvobitne razine, ona je pala niže. Slično će proći svi oni koji nisu voljni radosno preuzeti svoje životne dužnosti u skladu s Božjom namjerom. U svojim naporima da dostignu položaj za koji ih Bog nije osposobio, mnogi ostavljaju prazna mjesta na kojima bi mogli biti blagoslov. U želji za višom razinom života mnoge su žene žrtvovale istinsko žensko dostojanstvo i plemenitost karaktera, te ostavile neobavljen posao koji im je Nebo odredilo.
Gospodin je rekao Adamu: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! — evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio — prah si, u prah ćeš se vratiti.”
Božja volja nije bila da bezgrešni par upozna zlo. On im je slobodno dao dobro, a uskratio zlo. Ali, protivno Njegovoj zapovijedi, oni su okusili sa zabranjenog drveta, i sada će oni nastaviti jesti s njega: poznavati zlo tijekom cijelog svojeg života. Od tog trenutka Sotonine kušnje nanosit će bol ljudskom rodu. Umjesto ugodnog rada koji mu je određen, briga i napor trebali su biti njegovo naslijeđe. Oni će biti podložni razočaranju, žalosti i boli, a naposljetku i smrti.
Pod prokletsvom grijeha cijela je priroda trebala čovjeku biti svjedok naravi i posljedica pobune protiv Boga. Kad je Bog načinio čovjeka, postavio ga je vladarom nad Zemljom i svim živim stvorenjima. Sve dok je Adam bio odan Nebu, cijela mu je priroda bila podložna. Ali kad se pobunio protiv božanskog Zakona, niža su se stvorenja pobunila protiv njegove vlasti. Tako je Gospodin, u velikoj milosti, pokazao čovjeku svetost svojih zakona i naveo ga da kroz vlastito iskustvo uvidi opasnost napuštanja Zakona, čak i u najmanjoj sitnici.
Život napora i brige, koji je otada trebao biti čovjekovo naslijeđe, određen je iz ljubavi. To je bila stega koju je zahtijevao njegov grijeh, da bi se nadziralo popuštanje apetitu i nagonima te da bi se razvila navika samosvladavanja. Bio je to dio Božjeg plana za čovjekovu obnovu od uništenja i poniženja prouzročenih grijehom.
Upozorenje dano našim roditeljima: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Postanak 2,17), nije podrazumijevalo da su oni trebali umrijeti istog dana kad su okusili zabranjene plodove. Ali toga je dana neopoziva kazna morala biti izrečena. Besmrtnost im je obećana uz uvjet poslušnosti, a ako prekrše Zakon, odreći će se vječnog života. Tog istog dana oni su bili osuđeni na smrt.
Da bi živio vječno, čovjek mora nastaviti jesti s drveta života. Lišen toga, njegova vitalnost postupno slabi, sve dok se život ne ugasi. Sotonin je plan bio da Adam i Eva neposlušnošću navuku na sebe Božje nezadovoljstvo, a onda, ako ne uspiju dobiti oprost, on se nadao da će okusiti s drveta života te tako nastaviti život grijeha i bijede. Ali nakon čovjekovog pada, sveti anđeli su odmah bili zaduženi da čuvaju drvo života. Ove su anđele okruživali bljesci svjetlosti koji su izgledali poput blještavih mačeva. Nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći ovu prepreku i okusiti s ovog životodavnog drveta — zato ne postoji besmrtni grešnik.
Plimu jada što je potekla iz prijestupa naših prvih roditelja mnogi smatraju previše strašnom posljedicom za tako mali grijeh, i oni optužuju Božju mudrost i pravednost u postupanju s ljudima. Ali kad bi malo dublje razmotrili ovo pitanje, oni bi uvidjeli svoju zabludu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, slobodnog od grijeha. Zemlja je trebala biti naseljena bićima samo malo manjim od anđela; ali njihovu je poslušnost trebalo provjeriti, jer Bog ne bi dopustio da svijet bude naseljen ljudima koji ne obraćaju pozornost na Božji zakon. Ipak, u velikoj milosti On Adamu nije odredio težak ispit. A i sama malenkost zabrane učinila je grijeh iznimno velikim. Ako Adam nije mogao položiti najlakši ispit, on ne bi mogao izdržati teške kušnje da su mu povjerene veće odgovornosti.
Da je Adam iskušan nekim težim ispitom, onda bi se oni čija srca teže k zlu izgovarali riječima: “Ovo je nevažna stvar, a Bog nije sitničav.” I Zakon bi se neprekidno prestupao u naoko nevažnim sitnicama koje ljudi ne ukoravaju. Ali Bog je jasno obznanio da Njega vrijeđa svaki grijeh.
Evi se činilo da je neposlušnost Bogu, kušanje ploda sa zabranjenog drveta, nevažna stvar, kao i navođenje njezinog supruga na grijeh, ali njihov je grijeh otvorio brane jada u svijetu. Tko u trenutku kušnje može znati strašne posljedice koje će doći kao ishod jednog pogrešnog koraka?
Mnogi koji uče da Božji zakon nije obvezatan za ljude, tvrde da je nemoguće poslušati njegove uredbe. Ali ako je ovo istina, zašto je Adam pretrpio kaznu prijestupa? Grijeh naših prvih roditelja donio je krivnju i bijedu na svijet, a da nije bilo Božje dobrote i milosti, čovječanstvo bi dospjelo u beznadan očaj. Ne zavaravajmo se. “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 6,23) Božji zakon se ni sada ne može prestupati nekažnjeno kao ni kad je presuda izrečena nad ocem čovječanstva.
Nakon njihovog grijeha, Adam i Eva više nisu mogli stanovati u Edenu. Usrdno su molili da ostanu u domu svoje bezgrešnosti i radosti. Priznali su da su odbacili sva prava na to sretno prebivalište, i obvezivali su se na strogu poslušnost Bogu u budućnosti. Ali njima je rečeno da je grijeh izopačio njihovu narav, da su umanjili svoju snagu da se odupru zlu i otvorili vrata Sotoni da im se lakše približi. Oni su u svojoj bezgrešnosti popustili kušnji i sada, u stanju svjesne krivnje, oni bi imali manju moć da očuvaju svoju besprijekornost.
U poniznosti i neizrecivoj žalosti pozdravili su svoj prekrasni dom i pošli da žive na zemlji na kojoj je počivalo prokletstvo grijeha. Temperatura zraka, nekad tako blaga i ujednačena, sada je bila podložna značajnim promjenama, i Gospodin im je milostivo dao odjeću od koža da ih zaštiti od vrućine i hladnoće.
Kad su na uvelom cvijeću i padanju lišća vidjeli prve znakove raspadanja, Adam i njegova družica su više plakali nego što danas ljudi oplakuju svoje mrtve. Smrt slabih nježnih cvjetova bila je uzrok žalosti, ali kad prekrasna drveta odbacuju svoje lišće, prizor živo podsjeća na neumoljivu činjenicu da je smrt dio svega što živi.
Edenski vrt je ostao na Zemlji dugo nakon što je čovjek prognan s njezinih ugodnih staza. Palom čovječanstvu je dugo bilo dopušteno da promatra bezgrešan dom, jer su anđeli čuvari sprečavali samo ulaz. Kod vrata raja koja su čuvali kerubi otkrivala se božanska slava. Ovdje su Adam i njegovi sinovi dolazili da štuju Boga. Oni su ovdje obnavljali svoje zakletve o poslušnosti Zakonu zbog čijeg su prijestupa bili istjerani iz Edena. Kad je plima zla preplavila svijet i pokvarenost ljudi odlučila o njihovom uništenju potopom, ruka koja je stvorila Eden povukla ga je sa Zemlje. Ali prilikom konačnog obnovljenja, kad nastanu “novo nebo i nova zemlja” (Otkrivenje 21,1), i on će biti obnovljen i ljepše ukrašen nego u početku.
Tada će oni koji su držali Božje zapovijedi udisati dah besmrtnosti ispod drveta života, i tijekom beskrajnih vjekova stanovnici bezgrešnih svjetova će u vrtu radosti promatrati uzor savršenog djela Božjeg stvaranja, netaknutog prokletstvom grijeha — uzor onoga što bi postala cijela Zemlja da je čovjek ispunio Stvoriteljev slavni plan.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)