Ovo se poglavlje zasniva na Drugoj poslanici Korinćanima.
Pavao je iz Efeza krenuo na još jedno misijsko putovanje tijekom kojega je namjeravao ponovo posjetiti mjesta prijašnjeg rada u Europi. Zadržao se neko vrijeme u Troadi gdje je propovijedao Kristovu Radosnu vijest; tamo je našao neke koji su bili spremni slušati Njegovu vijest. Poslije će o svojem radu u tom gradu reći da mu se “otvoriše vrata u Gospodinu”. Ali koliko god bili uspješni njegovi napori, nije mogao dugo ostati u Troadi. Na srcu mu je teško počivala “briga za sve crkve”, a posebno za crkvu u Korintu. Nadao se da će u Troadi sresti Tita i tako od njega saznati kako su primljene riječi savjeta i ukora koje je poslao braći u Korintu, ali se u tome razočarao. O ovom je doživljaju pisao: “Ne imadoh duševnog mira budući da tu ne nađoh svoga brata Tita.” Zato je napustio Troadu i prešao u Makedoniju gdje je u Filipima sreo Timoteja.
Tijekom tog razdoblja tjeskobe zbog crkve u Korintu Pavao se nadao najboljem, ali katkad ga je svladao osjećaj najdublje tuge jer se bojao da vjernici mogu pogrešno shvatiti njegove savjete i upozorenja. “Naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakva mira”, pisao je poslije. “Naprotiv, u svakom smo pogledu bili u nevolji: izvana borbe — iznutra zebnje. Ali Bog, koji tješi potištene, utješi nas Titovim dolaskom.”
Ovaj vjerni vjesnik donio je radosne vijesti o izvanrednoj promjeni koja se zbila među korintskim vjernicima. Mnogi su prihvatili upute sadržane u Pavlovom pismu i pokajali se za svoje grijehe. Njihov život više nije bio na sramotu kršćanstva, već je vršio snažan utjecaj u prilog praktične pobožnosti.
Ispunjen radošću, apostol je poslao novo pismo korintskim vjernicima iskazujući radost srca zbog promjene koja se u njima dogodila: “Zbilja, ako sam vas i ražalostio poslanicom, nije mi žao. Ako sam i žalio…” Mučen strahom da će prezreti njegove riječi, katkad se kajao što im je tako odlučno i oštro pisao. “… Sad se radujem,” nastavio je, “ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju. Vi ste se ražalostili po promisli i volji Božjoj, tako da od nas ne pretrpite nikakve štete. Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno obraćenje.” Zato će pokajanje, do kojeg dolazi zahvaljujući utjecaju božanske milosti na srce, dovesti do priznanja i odbacivanja grijeha. Takvi su bili plodovi koje je apostol vidio u životu korintskih vjernika. “Koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost… Štoviše! Koliko opravdavanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar!”
Pavao je već neko vrijeme u duši nosio breme za crkve — tako teško da ga je jedva mogao nositi. Lažni učitelji nastojali su uništiti njegov utjecaj među vjernicima i nametali su svoja naučavanja umjesto evanđeoske istine. Nedoumice i obeshrabrenja kojima je Pavao bio okružen vidljivi su iz ovih riječi: “Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život.” (DF)
No sada je bio uklonjen jedan uzrok brige. Na vijest o tome da su Korinćani prihvatili pismo koje im je uputio, Pavao je počeo riječima radosti: “Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji. Zaista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu. Ako podnosimo nevolje, to je za vašu utjehu i spasenje. Ako primamo utjehu, to je za vašu utjehu koja vam omogućuje da strpljivo podnosite iste patnje koje i mi podnosimo. Naša je nada za vas čvrsta, jer znamo da ćete, kao što dijelite s nama patnje, tako dijeliti i utjehu.”
Iskazujući radost zbog njihovoga ponovnog obraćenja i rastenja u milosti, Pavao je Bogu pripisao svu hvalu za preobrazbu njihova srca i života. “Hvala Bogu,” uskliknuo je, “koji nas uvijek u Kristu vodi u pobjedonosnom slavlju i koji po nama širi na svakomu mjestu miris svoje spoznaje! Mi smo Bogu ugodan Kristov miris među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju.” U ono je vrijeme bio običaj da vojskovođa koji pobijedi u bitci pri povratku sa sobom vodi povorku zarobljenika. U takvim su prigodama bili određeni nositelji mirisa, i dok je vojska pobjednički stupala kući, miris je za zarobljenike osuđene da umru bio miris što vodi u smrt, pokazujući da se približava vrijeme njihova pogubljenja, dok je za one zarobljenike koji su stekli naklonost osvajača, kojima je život bio pošteđen, to bio miris života, pokazujući da im se približava sloboda.
Pavao je sada bio pun vjere i nade. Osjećao je da Sotona neće trijumfirati nad Božjim djelom u Korintu i zato su riječi hvale potekle iz njegova zahvalnog srca. On i njegovi suradnici proslavit će pobjedu nad neprijateljima Krista i istine tako da s novom gorljivošću pođu širiti spoznaju o Spasitelju. Miris Evanđelja trebao se kao tamjan širiti po svijetu. Onima koji prihvate Krista, vijest će biti miris što od života vodi u život. Onima, pak, koji ustraju u nevjeri, bit će miris što od smrti vodi u smrt.
Svjestan goleme veličine ovog rada, Pavao je uskliknuo: “A tko je za ovo sve sposoban?” Tko je kadar naviještati Krista tako da Njegovi neprijatelji neće imati opravdanog razloga da prezru vjesnika ili vijest koju nosi? Pavao je želio vjernicima ukazati na svečanu odgovornost evanđeoske službe. Samo odanost propovijedanju Riječi, povezana s čistim i dosljednim životom, može napore propovjednika učiniti prihvatljivima za Boga i korisnima za duše. Propovjednici u naše vrijeme, pod teretom osjećaja veličine posla, mogu s apostolom uskliknuti: “A tko je za ovo sve sposoban?”
Bilo je onih koji su Pavla optuživali za hvalisanje u prethodnom pismu. Apostol je sada to spomenuo pitajući vjernike jesu li time prosuđivali njegove pobude. “Počinjemo li ponovo preporučivati sami sebe?” upitao je. “Ili su nam, možda — kao nekima — potrebne preporučnice za vas ili od vas?” Vjernici koji su se selili u novo mjesto često su sa sobom nosili pisanu preporuku crkve s kojom su dotad bili povezani, ali vodeći radnici, osnivači tih crkava, nisu imali potrebu za takvom preporukom. Korintski vjernici, koji su od štovanja idola bili prevedeni u evanđeosku vjeru, bili su sva preporuka koju je Pavao trebao. To što su prihvatili istinu i promjena do koje je došlo u njihovom životu, bili su rječito svjedočanstvo o vjernosti njegova rada i prava da kao Kristov propovjednik savjetuje, ukori i pouči.
Pavao je braću u Korintu smatrao svojim svjedočanstvom. “Vi ste naša preporuka”, rekao je, “upisana u našim srcima koju poznaju i čitaju svi ljudi. Očito je da ste vi pismo Kristovo, sastavljeno našom skrbi, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim — u srcima.”
Obraćenje grešnikâ i njihovo posvećenje istinom najjači je dokaz propovjedniku da ga je Bog pozvao u službu. Dokaz njegova apostolstva upisan je u srca obraćenika i vidljiv u njihovom obnovljenom životu. U njima je oblikovan Krist, nada slave. Ovi pečati na njegovoj službi jako osnažuju propovjednika.
Danas Kristovi propovjednici trebaju imati istu potvrdu koju je korintska crkva dala za Pavlov rad. Premda u ovo vrijeme ima mnogo propovjednika, jako su rijetki sposobni, sveti propovjednici — ljudi ispunjeni ljubavlju koja je živjela u Kristovom srcu. Oholost, samopouzdanje, ljubav prema svijetu, nalaženje pogrešaka kod drugih, ogorčenost i zavist plodovi su što ih donose mnogi koji ispovijedaju Kristovu vjeru. Njihov život, u oštroj suprotnosti sa Spasiteljevim, često je žalosno svjedočanstvo o karakteru propovjednikova rada među obraćenicima.
Čovjek ne može doživjeti veću čast nego da ga Bog prihvati kao sposobnog propovjednika Evanđelja. Ali oni koje Gospodin blagoslivlja silom i uspjehom u radu za Njega ne hvale se. Oni priznaju da su potpuno ovisni o Njemu, svjesni da sami nemaju nikakve sile. Oni s Pavlom kažu: “To ne znači da bismo sami po sebi bili sposobni nešto pomisliti kao da bi dolazilo od nas. Ne, naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je i osposobio da budemo službenici Novoga saveza.”
Pravi propovjednik vrši Učiteljevo djelo. On osjeća važnost svojeg rada, svjestan da u odnosu na Crkvu i svijet održava odnos sličan onome koji je Krist održavao. On neumorno radi na tome da grešnike vodi plemenitijem, uzvišenijem životu kako bi mogli primiti nagradu pobjednika. Njegove su usnice dirnute žeravicom sa žrtvenika i on Isusa uzdiže kao jedinu nadu grešnika. Oni koji ga slušaju, znaju da se približio Bogu u žarkoj, djelotvornoj molitvi. Sveti Duh počiva na njemu, njegova je duša osjetila živu, nebesku vatru, i on je sposoban uspoređivati duhovno s duhovnim. Dobio je snagu da ruši Sotonine utvrde. Njegovo prikazivanje Božje ljubavi lomi srca i mnogi pitaju: “Što mi treba činiti da se spasim?”
“Zato, imajući ovu službu, jer smo postigli milosrđe, ne malaksavamo, nego smo otklanjali skrivene načine rada kojih bi se trebalo stidjeti. Nismo živjeli lukavo niti izobličavali riječ Božju, već smo, naprotiv, otvorenim navješćivanjem istine preporučivali sami sebe svakom savjesnom ljudskom sudu pred Bogom. Ako li je zastrta naša Radosna vijest, zastrta je onima koji propadaju; onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja. Mi, naime, ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Zbilja, Bog koji je zapovjedio: ‘Neka iz tame zasvijetli svjetlo’, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.”
Tako je apostol veličao Božju milost i milosrđe koje se očitovalo u svetom zalogu, povjerenom njemu kao Kristovu propovjedniku. Zahvaljujući Božjem obilnom milosrđu, on i njegova braća mogli su izdržati u teškoćama, nevoljama i opasnostima. Svoju vjeru i nauk nisu oblikovali da odgovara željama slušatelja niti su za sebe zadržali istine bitne za spasenje kako bi svoje naučavanje učinili privlačnijim. Istinu su iznijeli jednostavno i jasno moleći za osvjedočenje i obraćenje duša. Uz to su svoje ponašanje nastojali uskladiti s naukom da istina sama sebe preporuči savjesti svakog čovjeka.
“Ovo blago nosimo u zemljanim posudama”, nastavio je apostol, “da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” Bog je svoju istinu mogao objaviti preko bezgrešnih anđela, ali to nije Njegov plan. On bira ljudska bića, ljude sputane slabostima, da budu oruđa koja će ostvariti Njegove namjere. Ovo neprocjenjivo blago stavljeno je u zemljane posude. Njegovi blagoslovi dolaze svijetu preko ljudi. Preko njih Njegova slava treba svijetliti u mraku grijeha. Službom ljubavi trebaju poći grešnima i potrebitima i povesti ih križu. A slavu, čast i hvalu trebaju u svojem svekolikom radu pripisati Onomu koji je iznad svih i nad svima.
Vraćajući se na ono što je sam doživio, Pavao je pokazao da pri izboru Kristove službe nije bio potican sebičnim pobudama budući da je njegov put bio prepun nevolja i kušnji. “U svemu pritisnuti,” pisao je, “ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni — uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” (DF)
Pavao je svoju braću podsjetio da su on i njegovi suradnici kao Kristovi vjesnici stalno izloženi opasnosti. Teškoće koje su podnosili iscrpljivale su njihovu snagu. “Mi se uvijek,” pisao je, “dok smo živi, predajemo smrti zbog Isusa, da se i život Isusov očituje na našem smrtnom tijelu. I tako: smrt očituje svoju silu u nama, a život svoju u vama.” Trpeći oskudicu i patnje, ovi su se Kristovi propovjednici izjednačili s Njegovom smrću. Ali ono što je u njima očitovalo smrt, donosilo je duhovni život i zdravlje Korinćanima koji su vjerovanjem u istinu postali sudionicima vječnog života. S obzirom na to, Isusovi sljedbenici trebali su paziti da nemarom i neljubaznošću ne povećaju breme i nevolje radnika.
“A kako imamo isti duh vjere”, nastavio je Pavao, “o kojem je pisano: ‘Vjerovah, zato govorih’, jednako i mi vjerujemo, i zato govorimo.” Budući da je bio potpuno svjestan stvarnosti istine koja mu je bila povjerena, ništa Pavla nije moglo navesti da s Božjom riječju postupa prijevarno ili da skrije osvjedočenja svoje duše. Nije namjeravao steći bogatstvo, čast ili zadovoljstvo pokoravanjem mišljenjima ovog svijeta. Premda se nalazio u stalnoj opasnosti da umre mučeničkom smrću za vjeru koju je propovijedao Korinćanima, nije se dao zastrašiti jer je znao da će ga Onaj koji je umro i uskrsnuo podići iz groba i prikazati Ocu.
“Uistinu, sve ovo biva radi vas,” rekao je, “da povećana milost učini obilnom zahvalu većeg broja (vjernika) na slavu Božju.” Apostoli nisu propovijedali Evanđelje da bi proslavili sebe. Upravo ih je nada da mogu spasiti duše navela da svoj život posvete ovom djelu. A ta ih je nada poticala da se ne prestanu truditi zato što im prijeti neposredna opasnost ili stradanje.
“Zato ne malaksavamo”, izjavio je Pavao. “Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan.” Pavao je osjećao moć neprijatelja, ali premda je njegova tjelesna snaga opadala, on je vjerno i nepokolebljivo navješćivao Kristovo Evanđelje. Opremljen svom Božjom bojnom opremom, ovaj junak križa nastavio se dalje boriti. Njegov radosni glas pokazivao je da u toj borbi pobjeđuje. Upirući pogled u nagradu vjernih, uskliknuo je pobjedničkim glasom: “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno.”
Vrlo je ozbiljan i ganutljiv apostolov poziv korintskoj braći da iznova uzmu u obzir neusporedivu ljubav svojeg Otkupitelja. “Ta, poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista,” pisao je, “kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogati njegovim siromaštvom.” Poznata vam je visina s koje je sišao, dubina poniženja do koje se spustio. Kad je stupio na put samoodricanja i žrtve, nije se osvrtao dok nije dao svoj život. Između prijestolja i križa za Njega nije bilo odmora.
Pavao je nabrajao točku za točkom da bi oni koji budu čitali njegovu poslanicu mogli u potpunosti shvatiti čudesno poniženje što ga je Spasitelj prošao radi njih. Prikazujući Krista kakav je bio dok je bio jednak s Bogom i s Njim primao štovanje anđela, apostol je slijedio Njegov put sve do najveće dubine poniženja. Pavao je bio osvjedočen da će iz njihova života nestati svaka sebičnost ako ih pokrene da shvate zapanjujuću žrtvu nebeskog Vladara. Pokazao im je kako je Božji Sin odložio svoju slavu, kako se dragovoljno pokorio ograničenjima ljudske naravi i onda postao ponizan kao sluga, poslušan do same smrti “i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8) da bi palog čovjeka podigao od poniženja do nade, radosti i Neba.
Kad božanski karakter proučavamo u svjetlu križa, vidimo milosrđe, nježnost i oprost pomiješane s jednakošću i pravdom. Vidimo nasred prijestolja Njega kako na rukama, nogama i slabinama nosi znakove patnje koju je pretrpio da bi čovjeka pomirio s Bogom. Vidimo beskonačnog Oca kako prebiva u nepristupačnom svjetlu, ali nas prima zahvaljujući zaslugama svojeg Sina. Oblak osvete koji je prijetio bijedom i očajem, u svjetlu koje dolazi od križa otkriva Božju poruku: Živi, grešniče, živi! Vi, pokajane duše, živite! Ja sam platio otkupninu.
Dok razmišljamo o Kristu, mi se zadržavamo na obali beskonačne ljubavi. Pokušavamo govoriti o ovoj ljubavi, ali nam nedostaju riječi. Promatramo Njegov život na Zemlji, Njegovu žrtvu koju je prinio za nas, Njegovo djelo koje vrši na Nebu kao naš Zastupnik, i stanove koje pripravlja za one koji Ga ljube — i jedino što možemo jest uskliknuti: Kakve li visine i dubine Kristove ljubavi! “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. … Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.” (1. Ivanova 4,10; 3,1)
U svakom pravom učeniku ova ljubav gori na oltaru srca kao sveta vatra. Upravo se na Zemlji ova Božja ljubav objavila preko Krista. I na toj Zemlji Njegova djeca trebaju svojim besprijekornim životom odražavati ovu ljubav. Tako će grešnici biti dovedeni križu da gledaju Janje Božje.