Ovo poglavlje temelji se na Djelima 3 i 4
Kratko nakon izlijevanja Svetoga Duha i ubrzo nakon višednevnih žarkih molitava, Petar i Ivan su idući u hram na bogoslužje uočili tužnog, siromašnog i nesposobnog bogalja, četrdesetogodišnjaka koji nije znao za drugo osim muke i bolesti. Ovaj je nesretni čovjek odavno želio otići k Isusu da ga On iscijeli, ali si nije mogao pomoći jer se uglavnom nalazio daleko od mjesta gdje je veliki Liječnik liječio. Konačno, na njegove ozbiljne molbe, neki su ga donijeli do hramskih vrata. No nakon što je došao, otkrio je da je Iscjelitelj u kojega je polagao sve svoje nade osuđen na strašnu smrt. Njegovo razočaranje izazvalo je tugu onih koji su znali koliko se dugo željno nadao i očekivao da ga Isus izliječi. Zbog toga su ga svakodnevno donosili pred hram da bi mu se prolaznici smilovali i dali mu koju sitnicu da ublaže njegovu patnju. Dok su Petar i Ivan prolazili, zamolio ih je za milostinju. Učenici su ga sućutno pogledali. „Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: ‘Pogledaj u nas! Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!’“ (Djela 3,4.6) Lice siromaha se snuždilo kad je Petar progovorio o svojem siromaštvu, ali je zasjalo nadom i vjerom kad je učenik nastavio. „I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. Razabraše da je to on – onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju – i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo.“ (Djela 3,7-10) Židovi su bili zapanjeni kad su vidjeli da učenici mogu činiti čuda slična onima koja je činio Isus. Pretpostavljajući da je mrtav, očekivali su da će takva čuda prestati zajedno s Njim. Ipak, ovdje je čovjek koji je četrdeset godina bio bespomoćni invalid, a sada se raduje sasvim se služeći svojim nogama, bez boli, sretan i vjerujući u Isusa. Vidjevši koliko su ljudi bili ushićeni, apostoli su ih upitali zašto su toliko iznenađeni što su svjedočili ovom čudu i zbog čega ih gledaju s tolikim strahopoštovanjem, kao da su to oni učinili svojom vlastitom snagom. Tada ih je Petar uvjeravao da se to zbilo zaslugom Isusa iz Nazareta kojega su oni odbacili i raspeli, ali kojega je Bog uskrisio iz mrtvih trećega dana. „I po vjeri u njegovo ime, to je ime dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u Njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju. I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti.“ (Djela 3,16-18) Nakon ovog čuda, narod se okupio u hramu i Petar se obratio skupu u jednom dijelu hrama, a Ivan im je govorio u drugom dijelu. Govoreći otvoreno o velikom zločinu Židova, što su odbacili i ubili Kneza života, bili su obazrivi da narod ne pobjesni ili se ne obeshrabri. Petar je nastojao umanjiti njihovu krivnju za taj zločin koliko je to bilo moguće i zato je spominjao mogućnost da su to učinili u neznanju. Rekao im je da ih Sveti Duh poziva na pokajanje za njihove grijehe i da se obrate jer za njih ima nade jedino milošću toga Isusa kojega su razapeli. Jedino vjerom u Njega, Njegovom krvlju, njihovi grijesi mogu biti izbrisani.
Uhićenje i suđenje apostolima
Propovijedanje o Kristovom uskrsnuću i o tome da su Njegova smrt i uskrsnuće u konačnici doveli do uskrsnuća mrtvih iz njihovih grobova, duboko je uznemirilo saduceje. Osjećali su da je njihovo ključno učenje u opasnosti, a njihov ugled ugrožen. Tada je, uz pomoć saduceja, zapovjednik hrama uhitio dva apostola i bacio ih u zatvor. S obzirom na to da je bilo kasno, te večeri njihov slučaj nije mogao biti uzet u razmatranje. Sljedećega dana su se Ana i Kaifa sastali s uglednicima hrama da bi sudili zatvorenicima koje su im priveli. Upravo u toj prostoriji, upravo pred tim ljudima, Petar se sramno odrekao svojega Gospodina. Sve to došlo je na um učenicima koji su se sada pojavili na svojem vlastitom sudu. Ali sada je Petar imao prednost da se iskupi za ranije kukavičko krivokletstvo. Prisutni su se prisjetili kako je Petar postupio kod suđenja svome Učitelju i laskali su si da će ga zastrašiti prijeteći mu zatvorom i smrću. Ali Petar, koji se odrekao Krista u Njegovoj najvećoj nevolji, učinio je to nepromišljeno; bio je to čin samouvjerenog učenika, jednog sasvim drukčijeg Petra od ovoga koji je sada stajao pred Velikim vijećem da bude ispitivan. Sada je bio obraćen, nepovjerljiv prema sebi i ne više ponosni hvalisavac. Bio je ispunjen Svetim Duhom i u toj sili postao je čvrst kao stijena, hrabar iako ponizan, veličajući Krista. Bio je spreman ukloniti mrlju svojega otpadništva časteći Ime koje je ranije obeščastio.
Petrova odvažna obrana
Sve do tada svećenici su izbjegavali spominjati raspeće ili Isusovo uskrsnuće. Ali sada, da bi ostvarili svoj cilj, bili su prisiljeni ispitivati optuženike kojom su silom učinili ovo čudesno izlječenje nemoćnog čovjeka. Tada je Petar, nadahnut Svetim Duhom, progovorio s poštovanjem prema svećenicima i starješinama i rekao: „Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Djela 4,10-12) U Petrovu govoru osjetio se Kristov pečat, a njegovo lice zračilo je nadahnućem Svetoga Duha. Sasvim blizu njega, kao uvjereni svjedok, stajao je čovjek koji je tako čudesno izliječen. Izgled toga čovjeka, koji je do prije nekoliko sati bio bespomoćni invalid, a sada obnovljenog zdravog tijela i svjestan Isusa iz Nazareta, davao je težinu Petrovom svjedočanstvu. Svećenici, starješine i narod su šutjeli. Starješine nisu imali snagu opovrgnuti ovo svjedočanstvo. Bili su prisiljeni slušati ono što više od svega nisu željeli čuti – o stvarnosti uskrsnuća Isusa Krista, o Njegovoj moći u Nebu da čini čuda kroz apostole, svoja sredstva na ovoj Zemlji. Petrova obrana, u kojoj je hrabro priznao odakle mu snaga, zapanjila ih je. Osvrnuo se na kamen koji su graditelji odbacili, što znači da su crkveni vlastodršci trebali prepoznati vrijednost Onoga koga su odbacili, ali koji je unatoč tome postao ugaonim kamenom. Tim se riječima izravno osvrnuo na Krista, koji je temeljni kamen Crkve. Ljudi su bili zadivljeni postojanošću učenika. Pretpostavili su da će, zato što su bili neuki ribari, biti ponižavajuće nadjačani u srazu sa svećenicima, pismoznancima i starješinama. Ali sjetili su se da su oni bili s Isusom. Apostoli su govorili kao što je On govorio, s uvjerljivom silom koja je utišavala njihove neprijatelje. Da bi prikrili svoju zbunjenost, svećenici i starješine naredili su učenicima da izađu kako bi se oni međusobno posavjetovali. Svi su se složili da je beskorisno nijekati da je čovjek izliječen silom apostola u ime raspetoga Isusa. Oni bi rado prikrili čudo lažima, ali djelo je učinjeno usred dana i pred mnoštvom ljudi i već su za to saznale tisuće. Osjećali su da se to djelovanje mora smjesta zaustaviti, inače će Isus zadobiti mnogo sljedbenika, uslijedit će njihova vlastita sramota i još će biti krivci za smrt Božjeg Sina. Ali bez obzira na njihovu sklonost zamisli da učenike ubiju, nisu se usudili učiniti ništa više osim da im zaprijete najoštrijom kaznom ako nastave naučavati ili djelovati u Isusovo ime. Na to su Petar i Ivan hrabro izjavili da im je taj posao dao Bog i da oni ne mogu drukčije nego govoriti i činiti ono što su vidjeli i čuli. Svećenici bi vrlo rado kaznili ove plemenite ljude za njihovu nepokolebljivu vjernost svom svetom pozivu, ali su se bojali „naroda jer su svi slavili Boga zbog onoga što se dogodilo.“ (Djela 4,21) Stoga su apostolima ponovili prijetnje i zabrane i pustili ih na slobodu.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 33)