Ovo poglavlje temelji se na Djelima 5,12-42

Apostoli su s velikom silom nastavili sa svojim milosrdnim radom u liječenju bolesnih i u propovijedanju raspetog i uskrslog Spasitelja. Mnogi su se krštenjem neprestano pridruživali Crkvi, ali nitko tko nije bio jedinstven srcem i umom s Kristovim sljedbenicima nije joj se usudio pridružiti. Mnoštvo se okupljalo u Jeruzalemu i donosilo bolesne i opsjednute ne- čistim duhovima. Mnogo je paćenika bilo na ulicama ne bi li, dok su Petar i Ivan prolazili, njihova sjenka pala na njih i izliječila ih. Sila uskrslog Spasitelja sišla je na apostole i oni su djelovali znacima i čudesima, što je svakodnevno uvećavalo broj vjernika. Ovi su događaji uvelike zbunjivali svećenike i starješine, posebno one koji su bili saduceji. Shvatili su da ako apostolima bude dopušteno da propovijedaju uskrslog Spasitelja i ako budu činili čuda u Njegovo ime, njihovo učenje da nema uskrsnuća iz mrtvih bit će potpuno odbačeno i njihova će sljedba ubrzo nestati. Farizeji su shvatili da će njihovo propovijedanje potkopati židovske obrede i učiniti žrtveni sustav bezvrijednim. Njihovi raniji napori da zaustave ove propovjednike bili su uzaludni, pa su odlučili uništiti to silno uzbuđenje.

Anđeo oslobađa apostole

U skladu s tim, apostoli su bili uhvaćeni i odvedeni u tamnicu, a Veliko vijeće je sazvano da ispita njihov slučaj. Okupio se poveći broj školovanih ljudi i članova Vijeća da bi se zajednički posavjetovali o tome što treba učiniti s ovim izgrednicima koji stvaraju nemir. „Ali anđeo Gospodnji noću otvori vrata tamnice, izvede ih i reče: ‘Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.’ Poslušni, u praskozorje su ušli u Hram te naučavali.“ (Djela 5,19-21) Kad su se apostoli pojavili među vjerništvom i ispričali kako ih je anđeo proveo kroz skupinu stražara koji su čuvali zatvor i rekao im da nastave djelo koje su svećenici i starješine prekinuli, braća su se ispunila radošću i oduševljenjem. Svećenici i starješine su na Vijeću odlučili da se u optužbi usmjere na krivnju za pobunu, da ih se optuži za smrt Ananije i Safire (Djela 5,1-11) i da ih se okrivi za zavjeru da se svećenicima oduzme vlast i da ih se ubije. Uzdali su se u to da će svjetina biti oduševljena da stvar preuzme u svoje ruke i riješi pitanje apostola kao što je to učinila s Isusom. Bili su upoznati s činjenicom da su mnogi koji nisu prihvatili Kristov nauk umorni od samovoljne vlasti židovskih vođa te su bili zabrinuti da se ne dogode neke korjenite promjene. Ako te osobe postanu zainteresirane da prihvate vjerovanje apostola i Isusa kao Mesiju, bojali su se da bi se bijes cijelog naroda usmjerio protiv svećenika koji bi bili odgovorni za ubojstvo Krista. Konačno, odlučili su se za stroge mjere da se to ne dogodi. Poslali su po zatvorenike. Njihovo je iznenađenje bilo veliko kad je stiglo izvješće da su zatvorska vrata pronađena sigurno zaključana, sa stražom pred njima, ali zatvorenika nije bilo. Ubrzo je stigla vijest: „Eno, ljudi koje baciste u tamnicu, u Hramu stoje i uče narod.“ (Djela 5,25) Iako su apostoli čudesno izbavljeni iz zatvora, nisu bili spašeni od ispitivanja i kazne. Dok je bio s njima, Krist im je rekao: „Vi pak pazite sami na sebe. Predavat će vas vijećima.“ (Marko 13,9) Slanjem svojeg anđela, Bog im je pružio dokaz svoje brige i sigurnost svojega prisustva. Sada je na njima bio red da stradaju zbog tog Krista o kome su propovijedali. Narod je bio toliko pod dojmom onoga što su vidjeli i čuli da su svećenici i starješine shvatili da će biti nemoguće pobuniti ih protiv apostola.

Drugo suđenje

„Tada zapovjednik sa stražarima ode te ih dovede - ne na silu jer se bojahu da ih narod kamenuje. Dovedoše ih i privedoše pred Vijeće. Veliki ih svećenik zapita: ‘Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.’“ (Djela 5,26-28) Nisu bili spremni snositi krivnju za ubojstvo Isusa kao kad su huškali jadni narod da viče: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Matej 27,25) Petar se, s ostalim apostolima, zadržao na istoj crti obrane koju je slijedio na prvom suđenju: „Petar i apostoli odvrate: ‘Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!’“ (Djela 5,29) Bio je to anđeo Gospodnji koji ih je izbavio iz zatvora i koji im je naredio da uče u hramu. Slijedeći njegove upute, oni su slušali božansku naredbu koju moraju poštovati po svaku cijenu, ma što da im se dogodi. Petar je nastavio: „Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.“ (Djela 5,30-32) Duh koji nadahnjuje bio je na apostolima; optuženi su postali optužitelji koji su za Kristovo ubojstvo okrivili svećenike i starješine koji su činili Vijeće. Na to su se Židovi toliko razbjesnili da su odlučili uzeti zakon u svoje ruke i zatvorenike ubiti, bez ikakvog daljnjeg suđenja i bez ovlasti rimskih službenika. Već krivi za Kristovu krv, sada su bili željni umočiti svoje ruke u krvi Njegovih apostola. Ali tu se našao jedan čovjek, učen i na visokom položaju, koji je ispravno rasuđivao i koji je shvatio da bi ovaj nasilni korak doveo do strašnih posljedica. Bog je podigao tog čovjeka, člana njihovog Vijeća, da obuzda bijes svećenika i starješina. Gamaliel, učeni farizej, učitelj zakona, čovjek vrlo ugledan, bio je krajnje oprezna osoba, koji je, prije nego što je progovorio njima u prilog, zamolio zatvorenike da izađu. Tada je vrlo promišljeno i smireno nastavio: „Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. Ta prije nekog vremena podiže se Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete.“ (Djela 5,35-39) Svećenici nisu mogli a da ne vide razboritost njegovog razmišljanja. Morali su se složiti s njim i vrlo su nevoljko pustili zatvorenike nakon što su ih izbatinali i ponovno obvezali da ne propovijedaju u Isusovo ime ili će svoju neustrašivost platiti životom. „Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa.“ (Djela 5,41.42) Vjerojatno su progonitelji apostola bili uzrujani kad su vidjeli svoju nesposobnost da pobijede ove svjedoke za Krista, koji su imali vjeru i hrabrost da svoje poniženje okrenu u slavu i svoju bol u radost za svojega Učitelja, koji je pred njima podnio poniženje i muku. Tako su ti vrijedni učenici nastavili poučavati u javnosti, a tajno u privatnim kućama na zahtjev domaćina koji se nisu usudili otvoreno ispovijedati svoju vjeru iz straha od Židova.

(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, "Povijest otkupljenja", Znaci vremena, 2018., poglavlje 34)