Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 20,1-13
Iz stijene koju je Mojsije udario prvi put potekla je živa voda koja je osvježila Izraelce u pustinji. Tijekom svih lutanja, kad god je bilo potrebno, čudo Božje milosti opskrbljivalo ih je vodom. Međutim, voda nije nastavila teći s Horeba. Kad god su tijekom svojeg putovanja trebali vodu, ona je potekla iz stijene u blizini tabora.
Krist je silom svoje riječi činio da Izraelu poteče živa voda. “Pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.” (1. Korinćanima 10,4) On je bio izvor svih tjelesnih i duhovnih blagoslova. Krist, istinska Stijena, bio je s njima tijekom svih lutanja. “Nisu žeđali dok ih je kroz pustinju vodio; iz stijene je za njih vodu izbio, rascijepio je pećinu, i potekla je voda.” “Hrid rascijepi, i provri voda, pustinjom poteče kao rijeka.” (Izaija 48,21; Psalam 105,41)
Udarena stijena bila je slika Krista, a s pomoću te slike podučavane su najdragocjenije duhovne istine. Kao što je životodavna voda tekla iz stijene, tako iz Krista koga “Bog bije”, kojeg “za naše grijehe probodoše” (Izaija 53,4.5), teče rijeka spasenja izgubljenom ljudskom rodu. Kao što je stijena bila jednom udarena, tako je i Krist “prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju” (Hebrejima 9,28). Naš Spasitelj nije trebao biti žrtvovan po drugi put, stoga oni koji traže blagoslove Njegove milosti, trebaju ih tražiti u Njegovo ime, izlijevajući želju svojeg srca u pokajničkoj molitvi. Takva će molitva Gospodina nad vojskama podsjetiti na Isusove rane i tada će poteći svježa životodavna krv, simbol žive vode koja je tekla za Izrael.
Izraelci su, nakon naseljavanja Kanaana, s velikim očitovanjem radosti proslavljali tečenje vode iz stijene u pustinji. Ovaj blagdan je u Kristovo vrijeme bio jedna od najdojmljivijih obreda. On se održavao na Blagdan sjenica, kad se narod iz cijele zemlje okupljao u Jeruzalemu. Svakog dana tijekom sedam blagdanskih dana svećenici su izlazili s glazbom, a zbor Levita je grabio vodu sa zlatnom posudom iz Siloamskog izvora. Slijedilo ih je mnoštvo molitelja, a svi koji su mogli prići pili su iz njega, dok su radosni glasovi odjekivali: “I s radošću ćete crpsti vodu s izvora spasenja.” (Izaija 12,3) Tada se voda koju su svećenici zagrabili nosila u hram uz zvuk truba i svečano pjevanje: “Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.” (Psalam 122,2) Voda se izlijevala na žrtvenik za žrtve paljenice, dok su odjekivale pjesme hvale, a mnoštvo se udružilo u pobjedničkom zboru uz glazbala i snažne zvukove truba.
Spasitelj je iskoristio ovu slikovitu službu da usmjeri umove naroda na blagoslove koje im je došao donijeti. “U posljednji dan, glavni dan blagdana,” Njegov je glas odjekivao hramskim predvorjem: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’ To”, kaže Ivan, “reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Ivan 7,37-39) Osvježujuća voda, koja izvire u isušenoj i neplodnoj zemlji i čini da pustinja cvate, i teče da daruje život onima koji propadaju, znak je božanske milosti koju samo Krist može dati, i koja kao živa voda čisti, osvježava i jača dušu. Onaj u kojem prebiva Krist ima nepresušan izvor milosti i snage. Isus u život unosi radost i obasjava put onih koji Ga istinski traže. Njegova ljubav, primljena cijelim srcem, izvirat će u dobrim djelima za život vječni. I ne samo da ona donosi blagoslove duši iz koje izvire, već će živa rijeka riječi i djela pravednosti teći da osvježi žedne oko njega.
Krist je upotrijebio istu sliku u svojem razgovoru sa Samarijankom na Jakovljevom izvoru. “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14) Krist ujedinjuje ove dvije predslike. On je Stijena i On je Živa voda.
Iste prekrasne izražajne slike nalaze se u cijeloj Bibliji. Stoljećima prije Kristovog dolaska Mojsije je uputio na Njega kao na Stijenu Izraelovog spasenja (Ponovljeni zakon 32,15); psalmist pjeva o Njemu i kaže: “otkupitelju moj”, “hridina silna, utočište”, “moje sklonište”, “hrid utočišta”, “okrilje srca moga”, “hrid utočišta moga”. U Davidovoj pjesmi Njegova je milost prikazana kao svježe, “tihane vode”, “na poljanama zelenim” pored kojih nebeski Pastir vodi svoje stado. I ponovno “potocima svojih slasti ti ih napajaš,” kaže on, “u tebi je izvor životni.” (Psalam 19,14; 62,7; 61,2; 71,3; 73,26; 94,22; 23,2; 36,8.9) Mudri čovjek kaže: “Izvor mudrosti je bujica što se razlijeva.” (Izreke 18,4) Za Jeremiju Krist je “Izvor žive vode”, a za Zahariju “otvorit će se izvor … da se operu od grijeha i nečistoće”. (Jeremija 2,13; Zaharija 13,1)
Izaija ga opisuje kao “Stijenu vječnu” i “kao sjenu u žednoj pustari” (Izaija 26,4; 32,2). On bilježi dragocjeno obećanje živopisno prikazujući živu vodu koja je tekla za Izrael: “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. … Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke. … Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci.” Upućen je i poziv: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu.” (Izaija 41,17; 44,3; 35,6; 55,1) I na posljednjim stranicama Božje riječi odzvanja ovaj poziv. Tu je rijeka vode života, bistra kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja, a milostivi poziv odzvanja vjekovima: “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života.” (Otkrivenje 22,17)
Neposredno prije nego što su Izraelci došli do Kadeša, živa voda koja je toliko godina tekla pored njihovog tabora prestala je izvirati. Gospodnja namjera je bila da ponovno iskuša svoj narod. Želio je provjeriti hoće li vjerovati Njegovoj providnosti ili oponašati nevjeru svojih očeva.
Pred njihovim pogledima nalazila su se kanaanska brda. Za nekoliko dana puta dospjeli bi do granica obećane zemlje. Oni su bili nedaleko od Edoma koji je pripadao Ezavovim potomcima i kroz koji je vodio put do obećane zemlje. Mojsije je primio uputu: “Okrenite se prema sjeveru! I narodu naloži ovako: ‘Sad ćete proći preko područja svoje braće, potomaka Ezavovih, koji žive u Seiru. Oni se vas boje… Hranu od njih kupujte za novac da imate što jesti; i vodu za piće kupujte od njih za novac.’” (Ponovljeni zakon 2,3-6) Ove upute trebale su biti dovoljne da objasne zašto im je uskraćen dotok vode, jer su na putu za Kanaan upravo trebali proći kroz bogatu zemlju, dobro opskrbljenu vodom. Bog im je obećao nesmetan prolaz kroz Edom, priliku da kupe hranu i dovoljno vode za potrebe naroda. Prestanak čudesnog izviranja vode stoga je trebao biti razlog za radost, znak da je lutanje u pustinji okončano. Da nisu bili zaslijepljeni svojim nevjerovanjem, oni bi to razumjeli. Ali ono što je trebalo biti dokaz ispunjenja Božjeg obećanja postalo je razlog za sumnju i mrmljanje. Činilo se kako je narod izgubio nadu da će im Bog dati Kanaan te su žalili za blagoslovima pustinje.
Prije nego što im je Bog dopustio da uđu u Kanaan morali su pokazati da vjeruju u Njegovo obećanje. Voda je prestala teći prije nego što su dospjeli u Edom. Imali su priliku zakratko hodati vjerom umjesto gledanjem. Ali prva je kušnja stvorila isti nemirni, nezahvalni duh koji su pokazali njihovi oci. Čim se u taboru začuo povik za vodom, oni su zaboravili ruku koja je tolike godine zadovoljavala njihove potrebe, i umjesto da se okrenu Bogu za pomoć, oni su mrmljali protiv Njega i u očaju uzvikivali: “Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Jahvom!” (Brojevi 20,1-13) Oni su zapravo poželjeli da su se našli među onima koji su bili uništeni u Korahovoj buni.
Njihovi su povici bili upućeni protiv Mojsija i Arona: “Zašto ste doveli Jahvinu zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni mogranja? Nema ni vode da pijemo.”
Vođe su otišle do vrata Šatora i pale ničice. “Tada im se pokaza slava Jahvina”, i Mojsiju je bilo naređeno: “Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.”
Dva su brata pošla ispred mnoštva. Mojsije je u ruci nosio Božji štap. Oni su bili ostarjeli ljudi. Dugo su se nosili s pobunama i tvrdoglavošću Izraela, ali sada je na kraju svega i Mojsija izdalo strpljenje: “Čujte, buntovnici!” povikao je, “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” i umjesto da progovori stijeni, kao što mu je Bog zapovjedio, on ju je dvaput udario štapom.
Voda je potekla u obilju da zadovolji narod. Ali učinjena je velika pogreška. Mojsije je progovorio iz ljutnje, njegove riječi su bile izraz ljudske strasti, a ne svetog gnjeva, jer je obeščašćeno Božje ime. “Čujte, buntovnici!” rekao je. Optužba je bila istinita, ali čak se ni istina ne treba izgovoriti nestrpljivo i u ljutnji. Kad je Bog naredio Mojsiju da optuži Izrael za pobunu, te su ga riječi boljele i teško ih je podnosio, no ipak ga je Bog podržao dok je iznosio poruku. Ali kad je on na sebe preuzeo da ih optuži, on je ožalostio Svetog Duha, a narodu nanio bol. Nedostatak strpljenja i samosvladavanja bio je očit. Tako je narod dobio priliku da dovede u pitanje je li uistinu Bog vodio njegove prošle odluke, te da tako opravda i svoje grijehe. Mojsije je, kao i oni, uvrijedio Boga. Od početka su govorili da njegovo ponašanje zaslužuje kritiku i provjeru. Sada su našli izgovor koji su željeli za odbacivanje svih ukora koje im je Bog uputio preko svojeg sluge.
Mojsije je pokazao nepovjerenje u Gospodina. “Hoćemo li vam … izvesti vodu?” pitao je, kao da Gospodin neće učiniti ono što je obećao. “Budući da se niste pouzdavali u me”, rekao je Gospodin dvojici braće, “i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih.” U trenutku kad je voda prestala teći, njihova je vjera u ispunjenje Božjeg obećanja bila uzdrmana mrmljanjem i bunom naroda. Prvi naraštaj je bio osuđen na propast u pustinji zbog svoje nevjere, a ipak se isti duh pojavio u njihovoj djeci. Hoće li i oni propustiti primiti obećanje? Iscrpljeni i obeshrabreni Mojsije i Aron nisu uložili napore da zaustave bujicu narodnih osjećaja. Da su pokazali nepokolebljivu vjeru u Boga, možda su mogli pred narodom iznijeti problem u takvom svjetlu da ih to osposobi za pobjedu u kušnji. Brzom i odlučnom primjenom svoje sudačke vlasti oni su mogli utišati mrmljanje. Njihova je dužnost bila uložiti sve svoje napore da poboljšaju stanje prije nego što su pitali Boga da obavi svoje djelo za njih. Koliko se zla moglo spriječiti da je mrmljanje u Kadešu na vrijeme bilo spriječeno!
Mojsije je svojim prenagljenim činom oduzeo silu pouke kojom je Bog namjeravao poučiti narod. Stijena, simbol Krista, udarena je jednom, kao što je Krist jednom prinesen. Drugi put je trebalo samo progovoriti Stijeni, kao što mi samo trebamo zatražiti blagoslov u Isusovo ime. Udaranjem stijene po drugi put uništen je značaj ove prekrasne predodžbe Krista.
Štoviše, Mojsije i Aron prisvojili su silu koja pripada samo Bogu. Nužnost božanskog posredovanja učinila je ovaj događaj posebno svečanim, a izraelske su vođe trebale postupiti tako da narodu usade poštovanje prema Bogu i osnaže njihovu vjeru u Njegovu silu i dobrotu. Kad su ljutito povikali: “Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu?” oni su se stavili na mjesto Boga, kao da je sila bila u njima, ljudima koji su imali slabosti i strasti. Iscrpljen neprekidnim mrmljanjem i bunama naroda Mojsije je izgubio iz vida svemoćnog Pomoćnika, i bez božanske pomoći on je prikazom svoje ljudske slabosti ukaljao zapis o svojem životu. Na samom je kraju pobijeđen čovjek koji je mogao ostati čist, čvrst i nesebičan sve do kraja svojeg djela. Bog je bio obeščašćen pred cijelom izraelskom zajednicom onda kad Ga je trebalo uzvisiti i uzveličati.
Bog tom prilikom nije izrekao presudu nad onima čije je nepromišljeno ponašanje izazvalo Mojsija i Arona. Sav je ukor bio upućen vođama. Boga nisu poštovali oni koji su stajali kao Njegovi predstavnici. Mojsije i Aron su se osjećali uvrijeđenima gubeći iz vida da je narod mrmljao protiv Boga, a ne protiv njih. Oni su pogriješili osvrćući se na sebe, na svoje vlastite osjećaje, i tako propustili prikazati narodu veličinu njihovog grijeha pred Bogom.
Kazna koju je Bog odmah izrekao bila je gorka i duboko ponižavajuća. “Potom će Jahve Mojsiju i Aronu: ‘Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.’” Morali su umrijeti s buntovnim Izraelom prije nego što prijeđu Jordan. Da su Mojsije i Aron imali visoko mišljenje o sebi ili popuštali strastima usprkos božanskom upozorenju i ukoru, njihova bi krivnja bila daleko veća. Ali njih se nije moglo optužiti za samovoljan i planiran grijeh; oni su popustili pred iznenadnom kušnjom i odmah se iz srca pokajali. Gospodin je prihvatio njihovo pokajanje, premda zbog štete koju je njihov grijeh nanio narodu On nije mogao povući kaznu za grijeh.
Mojsije nije skrivao svoju presudu, već je rekao narodu da ih on neće moći uvesti u obećanu zemlju jer je propustio Bogu pripisati slavu. Zapovjedio im je da pamte oštru kaznu koju je primio i onda razmisle kako Bog mora gledati na njihovo mrmljanje kad na jednog čovjeka svaljuje kazne koje su oni svojim grijehom navukli na sebe. Rekao im je kako je preklinjao Boga da ukloni kaznu, ali je bio odbijen: “Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut, pa me nije uslišao.” (Ponovljeni zakon 3,26)
Prilikom svake kušnje ili poteškoće Izraelci su bili spremni optužiti Mojsija što ih je izveo iz Egipta, kao da Bog nije u tome sudjelovao. Tijekom njihovog putovanja, dok su prigovarali zbog poteškoća na putovanju i mrmljali protiv svojih vođa, Mojsije im je rekao da ih iz Egipta izvodi Jahve. Ali njegove nagle riječi pred stijenom: “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” bile su priznanje njihove optužbe, utvrdile su ih u njihovoj nevjeri i opravdavale su njihovo mrmljanje. Gospodin je iz njihovih umova želio zauvijek izbrisati ovaj dojam zabranjujući Mojsiju da uđe u obećanu zemlju. To je bio nepogrešivi dokaz da njihov vođa nije bio Mojsije, već moćni Anđeo o kojem je Bog rekao: “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! … ta moje je ime u njemu.” (Izlazak 23,20.21)
“Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut”, rekao je Mojsije. Izraelci su pogled upirali na Mojsija i zbog njegovog grijeha zamjerali Bogu što ga je izabrao kao vođu svojeg naroda. Cijela zajednica je znala za prijestup, i da se preko njega olako prešlo ostao bi dojam da se nevjerstvo i nestrpljenje u teškim okolnostima može opravdati kod onih koji su na odgovornim položajima. Ali kad je obznanjeno da zbog jednog grijeha Mojsije i Aron neće ući u Kanaan, narod je znao da Bog ne gleda tko je tko te da će zasigurno kazniti prijestupnika.
Povijest Izraela trebala je biti zapisana za pouku i upozorenje budućim naraštajima. Ljudi u budućim vremenima morali su u nebeskom Bogu gledati nepristranog Vođu koji nikada ne opravdava grijeh. Međutim, malo njih shvaća stvarnu strahotu grijeha. Ljudi si laskaju da je Bog previše dobar da kazni grešnike. Ali u svjetlu biblijske povijesti očito je da Božja dobrota i ljubav traže da se prema grijehu postupa kao prema zlu pogubnom za mir i sreću svemira.
Čak ni Mojsijevo poštenje i vjernost nisu mogli ukloniti kaznu za grijeh. Bog je oprostio narodu veće prijestupe, ali nije mogao jednako postupati prema grijehu vođa kao i onih koji su bili vođeni. Bog je uzvisio Mojsija više nego bilo kojeg drugog čovjeka na Zemlji. On mu je otkrio svoju slavu i kroz njega Izraelu prenosio svoje zakone. Činjenica da je Mojsije primio veliko svjetlo i znanje učinilo je njegov grijeh težim. Vjernost u prošlosti ne može iskupiti jedan pogrešan čin. Što je veća svjetlost i prednosti koje čovjek prima, veća je odgovornost, teži je njegov prijestup, a kazna oštrija.
Mojsije nije u očima ljudi učinio veliki grijeh. Njegov je grijeh bio svakodnevna pojava. Psalmist kaže da “nesmotrenu riječ izusti”. (Psalam 106,33) Prema ljudskoj prosudbi to se može činiti neznatnim, ali ako je Bog tako oštro postupio prema grijehu svojeg najvjernijeg i najpoštovanijeg sluge, On ga neće opravdati ni u drugima. Bogu nije drag duh samouzvišenja i sklonost osuđivanja braće. Oni koji popuštaju ovom zlu bacaju sjenu sumnje na Božje djelo, a nevjernicima pružaju izgovor za njihovu nevjeru. Što je nečiji položaj važniji, a utjecaj veći, veća je potreba da on gaji strpljivost i poniznost.
Ako se Božja djeca, a posebno oni koji zauzimaju odgovorne položaje, mogu navesti da sebi pripisuju slavu koja pripada Bogu, Sotona likuje. On je odnio pobjedu. Upravo tako je on pao, i stoga je najuspješniji u kušnjama koje druge navode na propast. Bog nam je u svojoj Riječi dao toliko pouka koje nas uče o opasnostima samouzvišenja da bismo se čuvali tih zamki. Nema prirodnih poriva, niti umnih sposobnosti i sklonosti srca koje svakog trenutka ne trebaju biti pod nadzorom Božjeg Duha. Nema blagoslova koji Bog daje čovjeku, niti iskušenja koja dopušta da doživi, koje Sotona ne može ili neće iskoristiti da kuša, muči ili uništi dušu, ako mu pružimo priliku. Stoga, bez obzira na veličinu duhovne svjetlosti, bez obzira kolika je božanska naklonost koju uživamo, mi uvijek trebamo ponizno hodati pred Bogom, moleći u vjeri da Bog usmjeri svaku misao i nadzire sve naše porive.
Svi pobožni imaju najsvetiju obvezu da čuvaju svoj duh i nadziru sami sebe i u najvećim kušnjama. Teret koji je Mojsije nosio bio je vrlo velik. Malo će ljudi ikada biti tako oštro iskušani kao što je on bio, a ipak se nije moglo dopustiti da to bude izgovor za grijeh. Bog se pobrinuo za svoj narod, i ako se on oslanja na Njegovu silu, nikada neće postati žrtva okolnosti. Najsnažnije kušnje ne mogu biti izgovor za grijeh. Bez obzira kako je velik pritisak kušnji na dušu, prijestup je uvijek naš vlastiti čin. Ni zemlja ni pakao nemaju vlast prisiliti nikoga da čini zlo. Sotona napada naše slabe točke, ali mi ne moramo biti pobijeđeni. Bez obzira na to kako su oštri ili neočekivani napadi, Bog je osigurao pomoć i Njegovom silom mi možemo pobijediti.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)